Nije lijepo, ali vrijedi

Nije lijepo, ali vrijedi

Problem dizajna europskih novčanica nije u loše oblikovanim elementima; Frutiger je odlična tipografija, sustav boja racionalan je i funkcionalan, simbol eura nije ni bolji ni slabiji od dolara, funte ili jena, simbol EU jasan je i nedvosmislen (osim kad će nas, nadam se, biti malo više). Problem je u sadržaju i kompoziciji tih elemenata. Ništa od mostova, vrata i prozora prikazanih na novčanicama u Europi ne postoji!

Novac kao ekonomija

Novac je, još od Feničana, kao što znamo dogovor. Dogovor o jedinici mjere za proizvod kojim se trguje. Dakle da ne bi bilo nesporazuma da li je jedna pjesma vrijedna osam ili devet koza uspostavljen je princip da je pjesma vrijedna toliko i toliko glinenih pločica, a koza toliko i toliko. Problem je samo da su u Mezopotamiji više vrijedile koze, a u Egiptu su vrlo cijenili pjesme, pa je cijena pjesme u Mezopotamiji bila niža nego u Egiptu. No ako zamijenimo glinene pločice za zlato, koje je cijenjeno u objema državama, stvar se pojednostavnjuje. Barem u to vrijeme i gotovo do današnjih dana. Dizajn pritom nije imao nikakve estetske funkcije, barem ne u smislu kako ga tumače povjesničari umjetnosti. Imao je zapravo jedinu pravu dizajnersku funkciju — označiti i razlikovati. Označiti Čije i koliko i razlikovati od tuđeg Čije i koliko. Ambicija i, uvjetno, osjećaj za estetiku naknadno je kao nadgradnju zaposlio kipare, medaljere, slikare i dakako obrtnike koji su zbog potrebe za sve većim razlikovanjem i vjerojatno obrane od paralelne ponude do savršenstva razvili metode i načine obrade te vrijednosne informacije. Uglavnom, bila je riječ o simbolu onoga tko je taj novac izdao, odnosno pustio u optjecaj kao sustav vrednovanja na određenom području. Ta su se područja širila, sužavala, propadala i obnavljala se. Razvilo se bankarstvo, transakcije, tečajevi... Ukratko, politika i ekonomija s rukom u ruci.

Novac kao politika

Ono što danas zovemo Europskom unijom počelo je kao dogovor o zajedničkom rješavanju problema na području proizvodnje i trgovine čelika i ugljena. Kako se sada čini, završit će državom Europom. Dakle, politika i ekonomija s rukom u ruci.

Ime zajedničke europske monete, euro službeno je potvrđeno u Madridu prosinca 1995. Bilo je određeno da euro krene u optjecaj 1. siječnja 1999. kao valuta, a 1. siječnja 2002. kao gotovina. U međuvremenu događali su se tehnički detalji.

Već 1995. u Europskom monetarnom institutu, prethodnici Europske centralne banke, započeli su projekt izbora dizajna za novčanice i izabrali dvije teme za tu namjenu: europska razdoblja i stilove te apstraktnu ili suvremenu temu. U veljači 1996. raspisan je natječaj na koji su dizajneri, izabrani od nacionalnih banaka Europske unije, poslali svoje radove s jednom ili objema temama prikazujući ih na sedam zadanih novčanica. Sedam mjeseci poslije ekspertni je tim dizajnera, marketinških stručnjaka i povjesničara umjetnosti izlučio pet najboljih radova s temom europskih razdoblja i stilova i pet s apstraktnom i suvremenom temom. Slijedila je anketa javnoga mnijenja između dvije tisuće građana Europske unije. U prosincu iste godine objavljen je rezultat natječaja. Pobjednik je bio Robert Kalina, dizajner Austrijske nacionalne banke, s projektom o europskim razdobljima i stilovima.

Tehnološko-sigurnosno-tiskarski stroj je pokrenut. Do 1. siječnja 2002. otisnula je 14 500 000 000 novčanica eura.

Kalina je za temu europskih razdoblja uzeo antiku, romaniku, gotiku, renesansu, barok i rokoko, željeznu i staklenu arhitekturu (?!) te modernu (suvremenu) arhitekturu 20. stoljeća. Prikazao ih je mostovima na jednoj te vratima i prozorima na drugoj strani novčanice. Apoeni su različitih veličina, od najmanje za C= 5 do C= 500 i imaju svaki svoju prevladavajuću boju te velik broj zaštita i sustava odčitavanja prilagođenih elektronskim strojevima i slijepim osobama.

Novac kao Mozartkugeln

Problem dizajna europskih novčanica nije u loše oblikovanim elementima; Frutiger je odlična tipografija, sustav boja racionalan je i funkcionalan, simbol eura nije ni bolji ni slabiji od dolara, funte ili jena, simbol EU jasan je i nedvosmislen (osim kad će nas, nadam se, biti malo više). Problem je u sadržaju i kompoziciji tih elemenata. Ništa od mostova, vrata i prozora prikazanih na novčanicama u Europi ne postoji! Na temelju osnovnih obilježja razdoblja nacrtali su izmišljene mostove i portale koji bi uz promicanje ideje povezivanja i otvorenosti morali promovirati europskost. Otprilike kao kvazigotski burg u Disneylandu. Stariji građani nekadašnje države sjetit će se načela republičkog ključa pri odlukama, dodjelama, podjelama i inim akcijama iz arsenala politike bivše Juge. Očito ni jedan eksponat na novčanicama nije smio biti nacrtan po uzoru originalnog objekta, jer bi najvjerojatnije bilo neprilika s jednakovrijednim izborom iz članica EU. Jer ako je Europa zajednička, onda je ulmska katedrala europska, dakle španjolska, luksemburška i talijanska, a Calatravin most njemački i austrijski. Drugim riječima, Europa je i dalje skup interesa, a ne interes zajednice. Riječ je o lažnim povijesnim spomenicima kulture, koji emaniraju lažnu povijest, odnosno izmišljenost realnosti. Odlična ideja, naime zajedničkoga novca koji ujedinjuje Europu, nažalost, promovirana je i simbolizirana na način koji ne kazuje jednakost u davanju onih koji imaju, nego iluzornost jednakosti svih.

Kad se operira s elementima koji nemaju sadržaj, teško je uspostaviti kompoziciju jer se kompozicija zasniva na elementima sadržaja i njihovim međuodnosima. Tako su antika, romanika, gotika, renesansa, barok, rokoko... postale obične ilustracije na papiru. Dakle politika s politikom rukom u ruci. Nitko nezadovoljan, no nitko ni sretan.

Na sreću ostali su nam barem švicarski franci da možemo reći da u Europi još imamo dobro oblikovane novčanice. Jer francuskih franaka i nizozemskih guldena više nema. Identitet europskih država na osnovi simbolike novca izgubljen je, no nije sinergično djelovao na uspostavu identiteta Europe pomoću njezinih novčanica. Nažalost, one su najbliže, što je i logično, austrijskim šilinzima. I kao što mi je prijatelj i kolega Miljenko Licul, dizajner slovenskoga novca, u prijateljskom, ali skepsom obojenom razgovoru o novoj europskoj lovi rekao: »...nizozemci su očito napravili predobar dizajn, kojem Europa još nije dorasla, jer kad pogledaš guldene, oni su jednostavno ispred vremena današnje Europe... Razina europskog dizajna očito je ostala izvan europskih institucija. Ne mogu naime vjerovati da je to najbolje što su europski dizajneri ponudili. Vjerojatno je problem u tome što su europski jamci izabrali. A kao što znamo, kad političari izabiru, konsenzus je osnovno pravilo izbora. Identitet kao pojam u tom rječniku ne postoji. Drugim riječima, negativna selekcija.

Heavy metal

Ako ste pozorni, opazit ćete da novčanice neke države izdaje centralna nacionalna banka te države, dok kovanice izdaje država sama. Metal je ipak metal. Najvjerojatnije je to bio razlog zašto su na kovanicama, samo na jednoj strani, dopustili državama članicama EU, koje su pristupile monetarnoj uniji (not British of course) da izraze svoj identitet. Barem na jednoj strani. Jedno je od najkreativnijih rješenja dakako belgijsko. Na osam kovanica kralj Albert II, od 1 centa do 2 eura. Maštovito, nema što. Na isti način to su učinili Luksemburžani i Nizozemci sa svojim vladarima, a Irci s harfom. (Guinness očito nije prošao na internom natječaju.) Italija nam je udijelila ipak malo umjetnosti. Ako već na novčanicama imamo nešto što se austrijskom dizajneru čini kao arhitektura 20. stoljeća, da barem na kovanici imamo Boccionia. Makar na drugoj strani Europe.

Uzmi novac i bježi!

Ideji Europe pružila se jedinstvena mogućnost da, kao što je to učinila s nadasve mudrim projektom monetarnog ujedinjenja, uspostavi identitet na temeljima koji nedostaju drugima (osobito Americi): na tradiciji, na realitetu prošlosti, na artefaktima koji su dio svagdana. Imala je čak i medij za to — novac. Novac kao jedno od najuniverzalnijih i najmasovnijih medija za komuniciranje. U 14 500 000 000 primjeraka. Vrijedna slika. Poruka s vrijednošću. Očekivali smo nešto što će biti ponos bankara, dizajnera, Europljana. Dobili smo nešto što će vjerojatno imati nominalnu vrijednost, no tu evidentno ne pokazuje. Ne pokazuje na razini koja bi pristajala Europi. Tješimo se: dolar nije lijep, ali je vrijedan, ili: valjda mi nećete reći da je Rolls Royce lijep auto. Partenon na haubi. Simboli govore i tamo gdje je bila predviđena tišina.

Nekad smo imali dinar bez mogućnosti utjecaja na vrijednost pa i na dizajn. Ali smo imali marku. Sutra ćemo imati euro. Bez mogućnosti utjecaja na vrijednost i dizajn. Ali nećemo više imati marku.

Ranko Novak

P. S. Dvije horizontalne crte u znaku eura, koji proistječe iz grčkog slova epsilon za Europu znače stabilnost.