Morska sol, srce baklave

Morska sol, srce baklave

Miljenko Jergović, Hauzmajstor Šulc, Durieux, Zagreb 2002.

Miljenko Jergović bio je moj uzor sredinom devedesetih. Njegovu knjigu poezije Preko zaleđenog mosta objavljenu otprilike u to vrijeme smatram vrlo uspjelom, a o brojnim prijevodima njegova proznog prvenca — Sarajevskog Marlbora — ne treba previše pričati. S te dvije knjige Miljenko Jergović utjecao je na stvaranje paradigme poetskog i proznog pisma devedesetih u Hrvatskoj te je razvio snažnu karizmu, autorski pečat. Ali nije važan samo kao pjesnik ili prozaik, nego kao i fenomenološki novinar: mnogo je učinio na razobličavanju diskursa koji je vladao u javnosti tijekom prošlog desetljeća. Stoga, iako se danas ne slažem baš sa svakim Jergovićevim stajalištem, ipak mu moram priznati iznimnu inteligenciju: političku i proznu, te pjesnički talent. O polemičkom daru da i ne pričam: kao i mnogi emotivni ljudi posvuda podiže prašinu.

Knjiga Hauzmajstor Šulc Jergovićevo je sjećanje na Sarajevo. Poput Güntera Grassa koji je živeći u Parizu pisao o rodnom Danzigu/Gdanjsku — gradu nastradalu u vrtlogu rata, u kliještima njemačkog i poljskog naroda — Jergović se sjeća Sarajeva sjedeći u Zagrebu. Sjeća se grada u kojemu se Grassova kolizija naroda udvostručila: u samo tristo metara zračne linije, od mosta Drvenije do Baščaršije, nalaze se katolička i pravoslavna crkva, džamija i sinagoga.

Veliki grad Istoka na Zapadu

Jergovićevo je Sarajevo mitsko mjesto, mogao bih ga nazvati Velikim Gradom Istoka; tu defiliraju Rumunji i Romi, Bugari i Turci, Nijemci i Austrijanci, Mađari i Cincari. Tu ima akrobata i nacista, bivših prostitutki i željezničara koji sliče na Chaplina (stoga me opsegom sve skupa podsjeća na Perecov La Vie mode d'emploi). Jergovićevo je Sarajevo poput Beograda ili Bukurešta; da ne kažem Moskve, Odese, Tbilisija, Alma Ate ili čak Šangaja. To je posljednji veliki grad Istoka na Zapadu; mješavina naroda, mentaliteta, vjera; grad promjene, putovanja, mijene, meraka; ali i osvete i mračne kobi. Mitsko je to Sarajevo, možda čak daleko od stvarnog — ili barem od onog kakvo sam ja doživio, jer sam se tamo našao početkom rata: Sarajevo je bilo vrlo racionalno i bezdušno uništavano s okolnih brda. Jergovićevo Sarajevo ipak je grad nade, nade koja se polako gasi, smješteno na imaginarnoj razini: grad pojedinačnih sudbina, koloplet, panoptikum različitih povijesti — ponekad čak i papirnatih, sasvim poniklih iz književnosti.

Može li se Jergovića staviti u ograde nacionalnih književnosti? Ne može. Pisac tome jednostavno izmiče, ambivalentan je, iskače iz ladica, ispada iz nacionalnih Prokrustovih postelja. Jergović je bosanski azilant u Hrvatskoj, ali azilant ne današnje Bosne, što je naziv za teritorij s druge strane granice, a simbol tržnica Arizona, nego azilant jednog drugog imaginarno-utopističkog korelata, svojevrsna izgubljenog raja djetinjstva i mladosti, čije nam koordinate polako otkriva u ovoj i ostalim svojim knjigama.

Hauzmajstor Šulc jednom dimenzijom predstavlja osvježenje na ovdašnjoj poetskoj sceni. To je, željeli mi priznati ili ne, biografija, povijest pojedinca. A kojega je to našeg pjesnika zanimala osobna povijest, unutarnja kartografija, unutarnji pejsaž, konfiguracija i topika osjećaja? Jergović je ispričao poetsku povijest jednoga kućnog majstora, čovjeka iz naroda, koji je umro od šećerne bolesti. Koji se naš pjesnik ikada pozabavio pojedincem, tim toliko puta spomenutim malim čovjekom? Koji ga je naš pjesnik ikada pokušao osoviti na noge bez ostatka. Možda Dragojević pa i Maleš — na drugi način.

Bliskost Grassu

Miljenko Jergović u ovim pjesmama, iako su one većinom o smrti, ima dosta razvijen i diskretan humor, pa je opet blizu Grassu. S druge strane, smrt je opsesija Šulca i drugih Jergovićevih Sarajlija — da čak prerasta u opću metaforu, glavnu crtu mentaliteta. Seksa, kao podvrste thanatosa, u knjizi nema previše, ali ga ipak ima. Tu je i svojevrstan fetišizam — fetišizam u pozitivnom smislu — raspadajuće mehanike, kao metafora raspada projekta moderne i najava recikliranog društva budućnosti, stanja latentne kataklizme. Jergovićevi likovi, Šulc i ostali, žive okruženi Picassovim amblemima: zahrđalim francuskim ključevima koji na zidu postaju križevi; šupljim bubnjevima starih vešmašina; oprugama; ulupljenim haubama kamiona; odbačenim motociklima premazanim kolomašću; propelerima ratnih Messerschmidta; pokvarenim tosterima i mutnim ekranima televizora. To je jedna velika pokretna instalacija, zahrđali metalni dinosaurus, zaboravljen u crnoj ćumurastoj prašini. Sve skupa začinjeno je poslovičnom dozom jergovićevske osjećajnosti, ponekad gorkom kao morska sol, ponekad slatkom kao srce baklave.

Praveći manji otklon od dominantnog novinarskog realizma Miljenko Jergović, kao pisac, kao ljubitelj književnosti, pravi zaokret, dolazi na meni drag teren, ispisuje sasvim drugu alegorijsku razinu, razinu imaginarnog, čija snaga nosi čitatelja i najavljuje nove prostore u našim književnim zbivanjima. Konačno, i Jergovićev Šulc nestaje negdje, kao i onaj pravi, Bruno, ubijen na ulici.

Rade Jarak