Matica nije samo palača

Matica nije samo palača

Mnogi se raduju skorašnjem otvaranju Matičine nove zgrade. Nadamo se da će tu zgradu ispuniti sadržaji zanimljivi mladima, ali onim mladima koje zanimaju kultura i znanost. I da će u toj zgradi spoznavati da kultura nije samo njihova knjiga pjesama i da se ne da svesti ni na kakvu grupicu ljudi. Uostalom, puno je mladih u »Vijencu«, Matičina galerija forsira uglavnom mlade, mladih je sve više u odjelima

Ovih će dana Matica hrvatska napuniti 160 godina svojega djelovanja. Utemeljena je u vrijeme kada se na našim prostorima osjećala velika potreba za knjigom, posebice knjigom na hrvatskom jeziku. Nije mi namjera nabrajati što je sve Matica hrvatska ostvarila na korist hrvatske kulture i znanosti, koliko je utjecala na oblikovanje građanskoga sloja, kakvo je bila uporište rodoljubima i domoljubima u očuvanju temeljnih nacionalnih prava, kako je štitila prava pojedinca i širila obzore upozoravajući na dostignuća drugih. Što je s Maticom danas, tj. 160 godina poslije, kada žeđ za knjigom i drugim kulturnim sadržajima nastoje utažiti mnogi, kada imamo državna tijela i političke stranke u kojima se oblikuje naša politička svakodnevica?

Podsjećanje na najbolje

Čuje se i čita se kadšto da je Matica »odigrala svoje«, da nije u stanju odgovoriti potrebama našega vremena, da je nacionalistička, da je njezina uloga uglavnom ceremonijalna, da svojom konzervativnošću ne može privući mlade, jednom riječju da bi novac koji dobiva ta ustanova bilo svrsishodno usmjeriti drugim, kreativnijim subjektima naše kulture.

Kako se u našem društvu, pa i u kulturi, stalno podiže ova ili ona vrst prašine i galami se na sav glas, istina se često teško može nazrijeti, a razgovori kronično boluju od jednosmjernosti, nedovršenosti i od kompetentnosti. Matica hrvatska je tradicionalna ustanova i ona to mora biti. To naravno ne znači da ona neće objaviti suvremenoga pisca ili znanstvenika, ali bi svi morali razumjeti da je jedan od njezinih temeljnih zadataka da uvijek nove naraštaje podsjeća na najbolje ostvaraje iz naše kulturne prošlosti, tj. da neprestano kulturnu prošlost uključuje u kulturnu sadašnjost.

Naravno, to se može raditi dobro i loše. Itekako bi bilo dobro kada bi Matica sutra mogla ponuditi našoj kulturnoj javnosti novu, pouzdanu i kratku, povijest hrvatske književnosti, isto takvu povijest hrvatskoga jezika, hrvatskoga novinstva ili šumarstva. Traganje za autorima koji to mogu ostvariti i za financijerima koji to hoće financirati jedan je od najvažnijih njezinih sadašnjih i budućih zadataka. Matici se sigurno ne može prigovoriti da je objavila malo djela i da među njima nema iznimno važnih. Posve se, međutim, razumije da, kao i svi drugi koji troše proračunska sredstva, Matica uvijek mora biti pripravna na razgovor da li se za dobivene novce moglo učiniti više i bolje. Jasnijim profiliranjem ukupne hrvatske izdavačke scene i Matičini će zadaci biti jasniji, a ostvarenja će se moći objektivnije mjeriti.

Ima ih koji se ne daju uvjeriti da bi Matica bila išta drugo osim izdavačkoga poduzeća, ali njihove tvrdnje mogu se pobiti obilnim dokazima. Tu prije svega mislim na Matičine odjele u Zagrebu i Matičine ogranke izvan Zagreba. Mada dio odjela ne radi ni izbliza kako bi mogao, tisuće Zagrepčana u svakoj godini posjete predavanja, okrugle stolove, simpozije i druge aktivnosti tih odjela i nije rijetkost da su sadašnji Matičini prostori premali da prime sve koji bi htjeli sudjelovati. I zbog toga mnogi se raduju skorom otvaranju nove zgrade koja će i u tome biti od velike pomoći. Nadamo se da će tu zgradu ispuniti sadržaji zanimljivi mladima, ali onim mladima koje zanimaju kultura i znanost. I da će u toj zgradi spoznavati da kultura nije samo njihova knjiga pjesama i da se ne da svesti ni na kakvu grupicu ljudi.

Treba li nam danas knjiga?

Uostalom, puno je mladih u »Vijencu«, Matičina galerija forsira uglavnom mlade, mladih je sve više u odjelima.

Izvan Zagreba djeluje više od sto Matičinih ogranaka. Mnogi tek životare, neki će se striktnim poštivanjem novih pravila i ugasiti. Mnogi, međutim, rade bolje nego što bi itko smio očekivati: nije rijetko da su jedini ili najvažniji poticatelji i ostvaritelji kulturnih događaja u svojim mjestima. Svaka ozbiljna kulturna politika tražila bi načina da pomogne takvu Matičinu djelovanju jer bez takvoga djelovanja razgovori o demetropolizaciji kulture samo su puste priče jer taj se proces ne smije svesti samo na brigu za pet šest najvećih hrvatskih gradova. Pokazuje se tako da 160 godina stara ustanova ne samo da nije prestarjela, nego da bi i danas bilo razloga da je osnujemo kad je kojom nesrećom ne bi bilo.

Matica ima vrlo raznoliko članstvo: raznoliko po dobnoj i obrazovnoj strukturi, po svjetonazoru i po političkim uvjerenjima. U njezinim upravnim tijelima sjede ljudi koji bi teško igdje drugdje zajedno sjedili, oko nje se okupljaju autori koje nitko drugi ne bi mogao dovesti pod isti krov. To kadšto usporava procese, otežava donošenje odluka, onemogućuje da se istim potezom sve članove podjednako razveseli, ali to je i brana mnogim opasnim zastranjivanjima. Naučit ćemo se pomalo da se ne treba odmah ispisati iz Matice kad pročitaš izjavu njezina čelnika s kojom se ne slažeš ili ti urednik »Vijenca« nije objavio tekst. Iskustva koja ima Matici mogu itekako dobro doći. Prije 80 godina njezin tadašnji predsjednik Dragutin Domjanić napisao je: »Koji knjigu trebaju, sad je gotovo i ne mogu kupiti. Plaće su inteligentnijim slojevima sramotno niske... a bogatašu više ne treba glumiti neki interes za kulturu. Lakše je njima uživati u užicima tijela. Duše i onako malo tko danas još ima, a ako ima, na teret mu je i služi za porugu.« Zvuči li to anakrono ili suvremeno? Svakako se jedna Matičina zadaća da izvesti iz tih drevnih glasa: proizvoditi dobru i jeftinu knjigu.

Matica u svom nazivu nosi pridjev »hrvatski«. Nema sumnje da i to nekima smeta. Prestat će im smetati kad taj pridjev budu ispravno tumačili. Ne može se npr. pridjev »nizozemski« tumačiti kao »onaj što se odnosi na Nizozemca i Nizozemsku«, a pridjev »hrvatski« kao »onaj koji se odnosi na nacionalizam i nacionalista«. Ne budu li promijenili svoje čitanje zazirat će i dalje od nečega od čega ne treba zazirati. I uzaludno će se truditi.

U lipnju ove godine Matica će dobiti novo vodstvo i nova pravila. Svatko tko želi dobro Matici hrvatskoj neka se uključi i pomogne da se izaberu što bolji ljudi i oblikuju pravila koja će poštovati tradiciju i suvremenost. Prijedlozi i kritike izrečene na neodgovarajućim mjestima, ma kako pametne bile, neće pomoći. Nema nikakve sumnje da je Matica kroz cijelu svoju povijest višestruko uzvraćala svima koji su u nju ugrađivali svoju ljubav, svoje znanje i svoj rad. Kad se približavate njezinoj palači, lako možete pomisliti da u njoj zarađuju svoj kruh stotine ljudi. Samo ih 14 prima plaću u njoj. Očito je, dakle, da Maticu čine svi njezini članovi i svi prijatelji i poštovatelji njezinih programa. Svi skupa čine i činit će i ubuduće njezinu neuništivu snagu.

Stjepan Damjanović