Majstorska režija

Karakter, red. Mike von Diem

Nizozemski osvajač Oscara Karakter (1997) Mikea van Diema adaptacija je istoimenoga romana klasika nizozemske književnosti Ferdinanda Bordewijka iz 1938. godine. Radnja Karaktera smještena je u Rotterdam potkraj 1920-ih i bavi se vrlo neobičnim (edipovskim?) trokutom majke, sina i oca.

Sve je počelo kao omjeravanje emocionalno-mentalnih snaga šutljivog i smrknutog sudskog izvršitelja Dreverhavena (Jan Decleir), zloglasna po nemilosrdnim deložacijama sirotinje, i njegove služavke Jobe (Betty Schuurman), još šutljivije i nedostupnije osobe koja nakon prvog i posljednjeg seksualnog odnosa s Dreverhavenom ostaje trudna. Iz neobjašnjena razloga Joba, čije ime ne upućuje slučajno na nepokolebljivoga biblijskog patnika, odbija Dreverhavenovu bračnu ponudu, odnosno novčano izdržavanje njihova sina Jacoba Wilema, te nastavlja živjeti sama s dječakom u vrlo skromnim uvjetima. Za to vrijeme Dreverhaven se bogati i jača svoj utjecaj, kojim se koristi protiv vlastita sina. Možda se sinu osvećuje zbog majčina odbijanja, možda, kao što sâm jednom prilikom eksplicira, želi da dječak/mladić očvrsne pa ga zato izvrgava kušnjama, možda mu je to jedini preostali i stvarno zanimljiv poticaj u nedvojbeno pustošnoj egzistenciji. Vjerojatno sve to zajedno, a u svakom slučaju nadmetanje u čvrstini karaktera prenosi se s odnosa otac — majka na odnos oca i sina, premda drugi odnos ne isključuje prvi, dapače. Ključno je pritom da su sve troje izraziti stoički individualci, svatko od njih sam je za sebe na svijetu, ali ih ipak vežu nevidljive emocionalne niti. Joba nije željela život s Dreverhavenom, ali osim njega nikad nije imala ni jednog muškarca, a čini se ni on drugu ženu. Jacob (Fedja van Huet) i Joba gotovo uopće verbalno ne komuniciraju, ali dubinska privrženost među njima neupitno opstoji; Jacob u svom bankarskom mentoru De Gankelaaru (Victor Löw) zapravo dobiva zamjenskog oca, ali koliko god da voli dobronamjernoga De Gankelaara, on jedinoga pravog oca vidi u Dreverhavenu te, s namjerom da mu se dokaže, ulazi s njim u igru iskušavanja moći i karakterne postojanosti.

Karakter ima i obilježja bildungsromana, prateći osobnu povijest mladića koji se od siromašna izvanbračnog djeteta iz opskurnih gradskih četvrti uspinje do viših društvenih slojeva, postavši odvjetnik i jedan od upravitelja banke u kojoj je započeo kao pisar. Za razliku od Kubrickova (i Thackereyjeva) Barryja Lyndona, Jacob je čestit mladić koji je samozadani cilj ostvario vlastitim talentom i predanošću (koja uključuje učenje enciklopedijskim redom, poput istovremeno nastalog lika Samouka iz Sartreove Mučnine). Također će vlastitom zaslugom, tj. proklamiranjem potpune posvećenosti učenju i poslu, izgubiti životnu ljubav, gđicu Lornu Te George (Tamar van den Dop), i poput svoje majke nikad više neće potražiti drugu ljubav. Naposljetku će shvatiti da je pored svega što je postigao njegov život ostao prazan — zauvijek je izgubio životnu družicu, nikad nije stekao oca. Na samom kraju ipak dolazi stanovita utjeha: Lorna se udala, ali njih dvoje imaju neku malu prijateljsku perspektivu, a Dreverhaven se u oporučnoj poruci potpisao kao Jacobov otac, prvi put ga službeno priznajući za sina i tako mu ostavljajući emocionalno dragocjenije naslijeđe od nekretnina i novca (premda ni to mladiću vjerojatno neće biti suvišno).

Mike van Diem vrlo je dojmljivo kreirao središnji odnos oca, sina i majke te uspjelo postavio pobočne likove, a posebna je vrlina filma njegova vještina u ocrtavanju zatomljenih osjećaja i poriva, prekrivenih gotovo nepropusnim pokrovom otuđenosti. Van Diem je odlično spojio i univerzalan kafkijanski ugođaj s konkretnim duhom prostora i vremena, kojim često dominiraju dikensovski ambijenti i situacije. Tretman filmske arhitekture može se, barem u nekoj mjeri, usporediti s onim takvih majstora kao što su Lang i Antonioni, a kad se svemu doda vrlo živopisna i plastična vizualna koncepcija likova, jasno je da je Karakter vrijedan filmski doživljaj.

Damir Radić