Lišće

Jedna pjesma Josipa Severa kaže ovako: O jesenjem lišću, o žutom, ja se razbacujem frazom. Dugo me je mučilo pitanje što je pjesnik htio reći: zašto za sebe tvrdi da govori fraze, pa još i da se frazama razbacuje? Godinama sam o tome mozgao, sve dok mi se ove jeseni nije učinilo da sam napokon shvatio. A shvatio sam promatrajući jednu lipu u Vodovodnoj ulici.

Evo što se dogodilo. Prošloga je ljeta bila velika oluja i slomila je granu na tom stablu. Nije to bila neka jako važna grana, cjelina krošnje nije zbog toga mnogo trpjela, pogotovo zato što su takve stvari valjda i genetski predviđene: lipove grane su krte, pa je stablo unaprijed pripremljeno da neke od njih i izgubi. S ovom je granom neobično bilo to što ona nije pala na tlo: da se to dogodilo, netko bi je već uklonio, ili čistači, ili obližnji stanari. Ali, grana se nije potpuno odlomila, nego se nekako zaglavila među drugim granama i ostala ondje popriječena, kao žalosni spomen na onu ljetnu oluju. Budući da kroz nju više nisu strujali sokovi, stala se pomalo sušiti, pa se sušilo i lišće na njoj. Između svega onog zelenila ono je, onako žućkasto i anemično, tužno šuškalo, kao kakav memento, upozoravajući da će i drugim granama doći jesen kao što je došla i njoj.

Ali, kad je jesen doista stigla, zbilo se nešto neobično. S grana je tada opalo lišće (pošto je najprije požutjelo pa pocrvenjelo), i krošnja je ostala gola. Ali, ne sasvim i ne potpuno: lišće je opalo sa svih grana, osim s one jedne jedine koja se slomila još ljetos. Na njoj je ono njezino bijedno suho lišće ostalo i dalje, i nastavilo je šuškati. Sad je već i zima, a lišće je na toj grani i dalje gusto, i siguran sam da će tako dočekati i iduće proljeće.

Ta me je stvar zainteresirala, počeo sam se pitati zašto se događa to što se događa, i tako sam se onda sjetio i Josipa Severa i one njegove pjesme o jesenskom lišću. Sjetio sam se pitanja što me je u vezi s tim tekstom oduvijek mučilo, pa sam tako ovaj slučaj u Vodovodnoj ulici shvatio kao nekakav znak, kao upozorenje sudbine da još nisam posve razumio pjesmu. Stao sam zato misliti o onoj suhoj grani i pitati se što mi ona poručuje.

Prvi zaključak nametnuo se sâm od sebe. Jer, kad sam se upitao zašto je sa svih ostalih grana lišće opalo, a s one slomljene nije, učinilo mi se da odgovor vidim pred sobom jasan kao dan, koliko god da je smion i pomalo neočekivan. Vjerujem, naime, ovo: lišće ne opada s drveća, kao što mi to obično mislimo, nego drveće to lišće odbacuje. Odbacuje ga namjerno, odbacuje ga nekakvim procesom koji se u stablu pravilno i programirano zbiva. Zbog toga lišće nije opalo s one suhe grane: ona nije više imala dodira s matičnim stablom, njome nisu upravljale sile koje upravljaju životom toga stabla, pa zato nije imala ni snage da svoje lišće odbaci. Sva su druga stabla, međutim, to učinila, i to je bio preduvjet njihova budućeg života.

Upitao sam se potom što iz toga slijedi. Ako drveće odbacuje svoje lišće namjerno, onda zacijelo bira i trenutak kad će ga odbaciti: jedne godine prije, druge godine malo poslije, ovisno o tome kakve su vremenske prilike. Ne smije se, naime, zaboraviti da lišće ima stanovitu težinu, pa bi se lako moglo izračunati da svako stablo u ljetnoj sezoni drži na sebi stotine kilograma lišća, a ujesen se mora te težine osloboditi da bi moglo poći na zimski počinak. Ako, dakle, drveće sve to radi naumice (bez obzira na to što je riječ o pojavi koja nije čak ni instinkt, nego je nešto još jednostavnije od toga), onda stabla i znaju kad treba da to urade. Ona, prema tome, imaju nekakva znanja za koja mi i ne slutimo da postoje, a nekmoli da bismo ih mogli i posve razabrati. Drveće nešto zna.

Ono, doduše, na to znanje nije ljubomorno, ono ga ne krije od nas. Jer, sve što radi, ono radi — ako smijem tako reći — javno, pred našim očima, dopuštajući nam, dakle, da iz njegova ponašanja nešto i zaključimo, ako smo kadri. Još više, za neka bi se stabla moglo kazati da i postoje samo zato da bi nam takva znanja prenosila, da bi nas na nešto upozoravala, nečemu nas poučila. To su ona stabla u drvoredima, koja su se suživjela s nama, pa ako nešto znaju, znaju to i za nas: živeći u gradu, ona odbacuju svoje lišće po logici gradskog života, pa imamo utoliko više razloga da od njih učimo.

Što nam, dakle, ona poručuju? Poručuju nam dvoje: kakva je godina, i kako funkcionira svijet oko nas. Kakva je godina, stabla nam otkrivaju datumom svojega odbacivanja lišća, pa brzinom i intenzitetom toga procesa. Kako funkcionira svijet oko nas, ona nam otkrivaju time što stalno iznova pokazuju to svoje namjerno odbacivanje lišća. Tjeraju nas, dakle, da se nad tim zamislimo, ali nas u isto vrijeme i upozoravaju kako na svijetu ima mnogo stvari koje ne shvaćamo, i nikad se nismo potrudili da razaberemo što iza njih stoji.

I, vjerujem da upravo o tome govori ona Severova pjesma. Kao i svaki dobar lirski tekst, ona otkriva neku istinu o svijetu koja do tada nije bila poznata. Ona nam kazuje otprilike ovo: napisano je dosad već mnogo pjesama o jeseni i o lišću koje pada, ali o tom fenomenu nikada nije rečeno ono što je uistinu bitno; nije rečeno (jer nije ni otkriveno) kako i zašto stabla namjerno odbacuju taj svoj teret. O opadanju lišća govore se zapravo uvijek iste stvari, koje su se već pretvorile u fraze. Dapače, o tome se — bar zasad — i ne može ništa relevantno kazati, jer, eto, o jesenskom opadanju lišća znamo tako malo, da se govoreći o njemu možemo samo razbacivati nekakvim tvrdnjama, kao što se vjetar razbacuje lišćem koje opada.

Vjerujem, ukratko, da je Sever pažljivo promatrao kako lišće nestaje sa stabala, i vjerujem da je zaključio kako se u tome nešto krije. Kako o tome što se krije još dugo nećemo ništa znati, pa je bar o tome neznanju potrebno nešto reći.

U tom smislu, i ovo što sam ja ovdje kazao, nije ništa više nego razbacivanje frazom.