Kultura i oprema knjige Matice hrvatske

Sve prolazi, i svemu ima vrijeme, ali ostaje trajan spomen pohranjen u knjigama, živim, stepenicama povijesti. Matica hrvatska se svojom nakladničkom djelatnošću od 1844. do danas tako ugradila u živu povijest hrvatskog naroda te se pisana kultura hrvatskoga naroda, bez Matice hrvatske ne bi mogla ni zamisliti. Nakladnička, prosvjetna, društvena i politička djelatnost Matice hrvatske — najsjajnije su postaje kulturne povijesti hrvatskog naroda u posljednjih 160 godina

Kult knjige u građanskom društvu preporođene Hrvatske tridesetih godina 19. stoljeća bio je veoma jak. Samo dvadesetak godina ranije, skupljajući pretplatnike za Stogodišnji koledar Tomaš Mikloušić, ne skupivši ih dovoljno, odustaje od izdavanja planirane knjige te je morao zapisati u knjizi Izbor dugovanj vsakovrstneh (1821): »Mal zaisto Horvatov broj!« Dakako: onih Horvatov koji kupuju i čitaju knjige! Ilirci, narodni preporoditelji, pronašli su drugi način da knjiga bude u središtu zanimanja građanstva. Osnivali su čitaonice, klubove u kojima su se ljudi skupljali ne samo zbog čitanja, nego i zbog druženja i raspravljanja o politici i društvenim zbivanjima u zemlji i u svijetu, posebice slavenskom. Godine 1839. donesena je odluka da se, uz zagrebačku Čitaonicu, osnuje Matica ilirska sa zadaćom da tiska »u ilirskom jeziku na općinske društva troškove«, ali kako kraljevsko dopuštenje nije stiglo, 1842. zaključeno je da se za tiskanje knjiga utemelji glavnica te da se od kamata dobro uložene glavnice skupi inicijalni kapital. Doista, ilirci su sretno otkrili novi način skupljanja i korištenja inicijalnog kapitala. Janko Drašković postaje predsjednikom Matice ilirske; već od ranije on je predsjednik zagrebačke Čitaonice. U »Danici« i »Novinama« preporoditelji su često isticali potrebu izdavanja starih i glasovitih djela iz 16. i 17. stoljeća na hrvatskom (»ilirskom«) jeziku, sustavno su budili narodnu svijest i ponos, a zatim su nastojali obavijestiti čitatelje o knjigama koje su izlazile u Hrvatskoj i u slavenskom svijetu da bi ih mogli kupiti.

Gotovo pola stoljeća kasnije Ivan Kukuljević Sakcinski sjećat će se kako je tekao rad na priređivanju prve Matičine knjige: »Sjećam se, da je prilikom izdanja Gundulićevih djela nas pet do šest mladih literata mnogo dana sjedilo zajedno, svaki nas imajući u ruci po jedan eksemplar staroga rukopisa, sravnjivajući, ispravljajući i pripravljajući tekst za novo izdanje. Mnoga živahna i žestoka riječ pala bi, dok se ustanovilo, kako se ima bud koj stavak, bud koja riječ razumjeti i tiskom objelodaniti. Na ovaj način redigiralo se u ono doba u opće svako skoro djelo starih naših pjesnika. A koliko je u opće muke i truda stajalo »Matičine« tajnike kod izdavanja, ispravljanja i otpremanja u svijet »Maticom« izdanih knjiga, o tom bi nam bolje od mene znali pripovijedati pokojni velezaslužni »Matičini« tajnici: Vjekoslav Babukić, Stanko Vraz i Andrija Torkvato Brlić. Od ove trojice neka samo jedan progovori. Zanosni naš pjesnik Stanko Vraz, pripovijedajući koliko se trudi oko izdavanja »Matičina« časopisa »Kola« pripravljajući i ispravljajući priposlane mu rukopisne članke, nastavlja ovako: »Tako sam krpao koliko sam igda mogao. Uz taj posao prođu mi tri do četiri mjeseca«. Mnogi će sad kazati: »E vala! sad si barem svršio posao, a sutra ćeš se spremati na drugi«. — E dŕ, blago si meni, da je bilo tomu tako. Ali nije. Valjalo se latiti knjige još težački. Valjalo ju svojijem rukama komadimice omotati, pa razašiljati na utemeljitelje, na prave i na obvezane, raštrkane kojekuda po svijetu, kao rakova djeca. I tako ti ja oko toga težanja robotah do dva mjeseca, dok ga jedared odbijem od ruke, tvrdo sudeći, da sam svu gg. utemeljitelje umirio. Ali hoćeš! Istom ne prođoše dva tri mjeseca, eto mi već knjige za knjigom, koje iz senjske biskupije, koja od graničarskih časnika itd. Tako ti mi jedna iza druge dolažahu sa sviju strana carevine naše, navještivajući mi, da ovaj ili onaj nije primio svoju knjigu, jerbo je premješten, moleći me uz to, da mu ju šaljem na sadašnje mjesto njegova zvanja. Tu ti mi valjalo opet odgovarati i namirivati ljude. Eto ti muka i prepona, uz koje se rađala knjiga!«, (Glavna skupština »Matice hrvatske«, 1885).

Ivan Kukuljević je tada zapisao i o počecima Matice: »Sve veći i veći broj inteligencije hrvatske počeo se prikupljati oko »Matice«, jedinog tada literarnog društva u zemlji. Pa kad prva knjiga »Matičina« sa preporođenim Osmanom neumrloga Gundulića poleti u bijeli svijet, tada se ne mogaše dosta načuditi sav svijet tomu pjesničkom velikanu. Jur od davna bijaše narod zaboravio, da su Hrvati još prije dvije i tri sto godina imali svojih umnih pjesnika koji su se isticali i pored Tassa, Ariosta i Petrarche, koji su bili ravni mnogim na glasu pjesnikom inih naroda novoga vijeka«.

Hrvatskoga intelektualca, u obnovljenoj Matici, koja je »pod štitom imena hrvatskoga« povećala broj članova odbornika od prvobitnih trideset i osam na više od šest tisuća 1885, Kukuljević je zamišljao kao proroka i evanđelistu s knjigom u ruci: »A od nas članova, kao ljubitelja narodne knjige, prosvjete i narodne duševne slobode, zahtijeva naš mukotrpni narod, da čudotvornom knjigom u ruci, poput starih proroka i evanđelista, stupamo odvažno napred i da gonimo kužni mrak, koji obastire slabe umove, da čuvamo prag božanstvenoga hrama prosvjete, jer preko toga praga zaman se je svagda napinjala, da prodre ljudska sila, zloba i nepravda«. (...)

Tek 1851. utvrdio se u Matici plan izdavanja knjiga: Matica uz »Kolo« izdaje Uzdahe Mandaljene pokornice i Saltijer slovinski Ignjata Đ urđevića, a sljedeće godine i njegovu Kristijadu. Uspjeh nije bio kao s Gundulićem, ali članovi Matice dobivali su ipak djela starije hrvatske književnosti u dobroj filološkoj opremi, dobro tiskane i lijepo uvezane. Zato je godine 1852. Matica preuzela tiskati treći svezak zbornika Dubrovnik, a tiska i svoj časopis »Neven«. Stare hrvatske pisce iz Dubrovnika tih godina izdaju i Ljudevit Gaj (Ranjina, 1850) i Ivan Kukuljević Sakcinski (Zlatarić, 1852-1853). (...)

Iako su kamati od Matičine glavnice donosili skroman kapital, ipak od 1862. do 1874. Matica ilirska izdaje značajna djela za kulturu hrvatskoga naroda. Tako su 1862. za širu publiku tiskane tri knjige o Kristoforu Kolumbu J. H. Campea, već sljedeće godine zahtjevnija, intelektualna publika dobila je u ruke knjigu Tisućnica slovjenskih apostola sv. Ćirila i Metoda (1863), djelo posvećeno Svetoj braći i njihovoj baštini među svim Slavenima, a osobito među Hrvatima. Ta je knjiga pretečom temeljite znanstvene, filološke obrade brojnih pitanja hrvatske kulture i hrvatskog jezika. Matica je počela tih godina izdavati Sabrana djela Stanka Vraza u odličnoj opremi: knjige su bile tiskane na dvije vrste papira; dio naklade uvezan je u platno, sa slijepim tiskom i zlatotiskom na koricama. Na tamnom platnu zlatni tisak s arabeskama; u sredini zlatotiskom naslov knjige i klasički koncipiran lik djevojke oslonjene na klasicistički stup; oko nje florealni okvir u liku sjenice. U tom razdoblju, potaknuta uspjehom Tisućnice, Matica pokreće znanstveni časopis »Književnik« koji uređuju F. Rački, V. Jagić i J. Torbar. Časopis pokriva znanstveno područje za jezik, povijest i prirodne znanosti. (...)

Matičin časopis »Književnik« je s trećom godinom prestao izlaziti, ali 1869. počinje izlaziti časopis »Vienac« namijenjen »zabavi i pouci«. Prve ga je godine uređivao Đ uro Deželić, kasnije Ivan Perkovac, Ivan Dežman i Franjo Marković. Časopis će u sadržajnom i likovnom pogledu biti veoma dobro uređivan, na visokoj tehničkoj razini, posebice kad urednikom postane August Šenoa, i kad nakladnik časopisa nakon 1874. postaje Dionička tiskara. Ilustracije u tekstu bile su iste kvalitete kao u onodobnim europskim sličnim časopisima. »Vienac« je sve do obnove Matice 1874. bio jedino izdanje Matice ilirske.

Prihvaćanjem novih pravila, obnovljen je rad Matice, nakon zamjene ilirskog imena hrvatskim, 1874. Matica hrvatska je i u imenu prepoznala sebe u temeljnom identitetu, te započela živo nakladničko djelovanje pod novom upravom, kad predsjednikom postaje Ivan Kukuljević Sakcinski. Ne samo da je porasla briga te se izdaju knjige od posebnoga i općeg interesa, nego se smišljeno nastoji širiti knjiga među širokim slojevima čitatelja, i to pomoću povjerenika koji skupljaju pretplatnike i brinu o tome da knjiga bude dostupna što širem općinstvu. Među prvim knjigama nove uprave izdana je knjiga Julesa Vernea Od Zemlje do Mjeseca, a zatim i sljedeća knjiga istog autora Put oko Zemlje za 80 dana. Obje su knjige izašle s izvrsnim ilustracijama koje su prenesene iz sličnih onodobnih francuskih i njemačkih izdanja. Među velikim pothvatima obnovljene Matice hrvatske bilo je izdavanje Šenoine Antologije pjesničtva hrvatskoga i srbskoga, u kojoj je tiskana i znamenita Šenoina rasprava O poetici. Knjiga u nakladi Matice hrvatske (1876) prošireno je izdanje antologije koju je pod imenom Vienac izabranih pjesama hrvatskih i srbskih Šenoa priredio za nakladnu knjižaru Franje Župana 1873, a koju je Dragutin Albrecht tiskao kao eksponat za Svjetsku izložbu u Beču. Doista je to prvo izdanje, u grafičkoj izvedbi, divot izdanje, s krasnim vinjetama, inicijalima, u opremi koja je trebala predstavljati domet hrvatskoga tiskarstva. Matičina Šenoina Antologija skromnija je opremom, ali je po važnosti vrlo značajna za doba obnove rada i djelovanja Matice hrvatske.

Od kada je Matica hrvatska počela svoje knjige tiskati u Dioničkoj tiskari (1877) i u tiskari K. Albrechta, počinje i veća briga o opremi knjige. Posebna se pažnja posvećuje papiru, slogu, uvezu i prilozima u knjizi. I tiskare su se počele natjecati koja će bolje tiskati i ljepše opremiti Matičine knjige. U Klaićevu Prirodnom zemljopisu Hrvatske (1878) već su kao prilozi 42 slike i jedna velika, lijepo tiskana geografska karta. Ta je knjiga prvijenac u Matičinoj »Poučnoj knjižnici« koja je postala temeljem one knjižnice kojom je Matica sebi postavila zadaću obrazovanja građanskog sloja u Hrvatskoj. Knjige iz »Poučne knjižnice« bile su lijepo opremljene, a predstavljale su u građanskim obiteljima pravo intelektualno bogatstvo. U istoj knjižnici te je godine izašla i Klaićeva Bosna, s podnaslovom Podatci o zemljopisu i povijesti Bosne i Hercegovine. I ova je knjiga izašla s prilozima u tekstu i na posebnom papiru, s dobrom geografskom kartom. Odjek je to ulaska austrijske vojske u Bosnu i Hercegovinu, i već tada postavljenih pitanja o političkoj pripadnosti Bosne i Hercegovine.

»Poučna knjižnica« označavala je vrhunac Matičinih intelektualnih nastojanja. Urednici su se brinuli i naručivali knjige od vrsnih stručnjaka za sva znanstvena područja, za intelektualno veoma radoznalu publiku. 1879. izašla je Smičiklasova Poviest hrvatska (drugi dio — od 1527. do 1848.) i Lopašićev Karlovac; Radoslav Lopašić će za Maticu hrvatsku napisati znamenite knjige Bihać i Bihaćka krajina i knjigu Oko Kupe i Korane — obje s podnaslovom: Mjestopisne i povjestne crtice. Posljednju je knjigu dopunio Emil Laszowski. Odlika je tih knjiga povjesna pouzdanost, čitkost i lijepa oprema o kojoj se brinuo K. Albreht, koji je zajedno s tiskarom Fiedlerom tada držao Sveučilišnu knjižaru Franje Župana, kojoj je bilo povjereno rasparčavanje svih Matičinih knjiga. Knjige su uvezivane u Ivana Schneidera, koji u Zagrebu djeluje od sredine 19. stoljeća (1856). On je prema želji naručilaca radio više tipova uveza. Naručilac je mogao izabrati boju platna, tip uveza, ukrasa i tiska na koricama, u jednoj ili u više boja, s vinjetama, zlatotiskom i slično. Uvezi su izvedeni po najboljim tadašnjim europskim uzorima te su se knjige Matice hrvatske mogle natjecati s najboljim europskim knjižnim proizvodima. Schneiderovi se uvezi odlikuju velikim izborom odličnih presvlačnih platna: sive, crvene i plave boje; okvir je obično simetričan, klasicistički u više boja ili tonova. Ime autora i naslov djela tiskan je zlatotiskom, različitim tipovima slova, u skladu s onodobnim ukusom. Obično donji dio knjige resi neki florealni motiv: kitica ruže s otvorenim cvjetovima i istaknutim pupoljcima i listovima koji se s nogu knjige penju prema sredini. U knjige je knjigoveža ulagao i ceduljicu s pozivom kupcima da u njega mogu uvezati knjige po svojoj želji. Ivan Schneider izlagao je svoje uveze u Parizu gdje je dobio i odlikovanja. (...)

Čitalačka publika je i nakon 1890. tražila Preradovićeve knjige te je Matica izdala njegove Izabrane pjesme 1918. u opremi Ljube Babića. Godine 1895. opravdava se predsjednik Matice hrvatske Tadija Smičiklas: »Prigovaralo nam se, da preveć preštampavamo. Koji su to prigovarali ili ne znaju ili zaboravljaju prilike naše knjige. Zar nije pravo bilo preštampati izabrane pjesme: Stanka Vraza, Petra Preradovića, Jovana Sundečića, Augusta Šenoe, Franje Markovića, Jovana Hranilovića, a sada i Augusta Harambašića? A tko bi ih bio ovako raširio po svemu narodu? Zar bi narod poznavao znamenitost Augusta Šenoe, da nije »Matica« izdala njegova sabrana djela? A koji je Hrvat ispod četrdeset godina poznavao do sada djela Mirka Bogovića? A što su dvije ili tri radnje i novije iz časopisa preštampane i dopunjene i prerađene, zar je to grijeh«. Studioznim predgovorima i odličnim izborom iz djela, tiskom, vinjetama i naslovnom stranom, kao i vanjskom opremom i uvezom te se Matičine knjige ubrajaju među najljepše tiskane hrvatske knjige u 19. stoljeća. U »Poučnoj knjižnici« od prvih knjiga što su obrađivale prvenstveno povijest i zemljopis Hrvatske i hrvatskih zemalja, književni odbor se okrenuo i na druga područja u cilju promicanja znanosti: na kemiju (Lučba za svakoga, Šulek 1881), botaniku (Iz bilinskog svieta), i zoologiju (Kukci, Ribe, M. Kišpatića), geografiju (Slike iz obćega zemljopisa, I. Hoića). Oton Kučera mogao je 1907. napisati: »Na čast se »Matici Hrvatskoj« mora reći da je ona nakon svoga preporoda u svojoj »Poučnoj knjižnici« dala razmjerno odlično mjesto prirodnoj nauci; što je u Hrvatskoj za popularizaciju prirodne nauke učinjeno, to je gotovo sve rabota »Matice Hrvatske«. I u tom je pogodila pravi duh vremena i narodnju potrebu«. Osim te biblioteke osnovana je knjižnica za »Svjetsku povijest«, za »Prijevode grčkih i rimskih klasika«, a zatim »Slike iz svjetske književnosti«. (...)

Godina 1892. — spomen na pedesetu godišnjicu postojanja Matice hrvatske — primjereno je i dostojno bila obilježena radom — knjigama. Izašla je iz tiska krasno opremljna Spomen knjiga koja opisuje povijest Matice hrvatske kao ustanove i donosi biografije zaslužnih radnika Matice. Knjigu su uredili Tadija Smičiklas, tadašnji Matičin predsjednik i Franjo Marković. Knjiga je opremljena sa 12 portreta i snimkom jedne stranice Mažuranićeva spjeva Smrt Smail-age Čengića umnožene litografskim postupkom. Knjiga je bila uvezana u crveno, plavo ili sivo platno, s okvirom od nekoliko u zlatotisku i crnoj boji skladno izvedenih crta koje ističu arabeske u zlatotisku i crnoj boji. Naslov je izveden u sredini zlatotiskom. Ni danas ništa od tih boja i šara nije izblijedjelo. Obrtnici-knjigoveže smatrali su da je njihov rad važan i vrijedan te su i oni općem narodnom blagdanu dali svoj prilog. Glavninu priloga za Spomen knjigu sastavio je Tadija Smičiklas, koji je, osim povijesti Matice, napisao i glavninu životopisa istaknutih djelatnika Matice Hrvatske. »Za ovom knjigom često mora posegnuti ne samo naš literarni historik, nego i svaki naobraženi Hrvat, koji poštuje dične zatočnike narodnog preporoda, prava narodnih i jezika narodnoga, te pregaoce na prosvjetnom i kulturnom polju« zapisao je o toj knjizi 1914. (...)

Matica hrvatska je 1892. bila snažna književna i nakladnička ustanova. Svoju snagu imala je pripisati povjerenicima koji su organizirali članove i kupce Matičinih knjiga, kako je Matičin predsjednik Tadija Smičiklas tada i rekao: »Povjerenici Matice Hrvatske rasturili su među narod hrvatski u posljednjih petnaest godina na broju sto i dvadeset od Matice izdanih knjiga u 700 000 otisaka; oni digoše glavnicu Matice, koja je bila još godine 1877. zajedno s Draškovićevom zakladom oko 32 000 forinta, te ona danas iznosi 140 000 forinti. Ova krasna palača Matice na Akademijskom trgu jest gospodarska privreda Matice hrvatske. Preko 600 Hrvata — povjerenika Matice hrvatske — kroz šesnaest godina pružajući knjige i ubirući prinose, stvoriše i više od ove palače: oni digoše spomenik trudoljublja i domoljublja današnjeg pokoljenja hrvatskog na utjehu klonulim starijim Hrvatima i na krasnu pobudu mladeži — budućnosti Hrvatske«. (...)

Nakon 1896. Matičine knjige sve češće počinje uvezivati knjigoveža Bogomil Šoban, koji se jedno vrijeme nazivao i potpisivao Matičinim knjigovežom, što je otisnuto na stražnjim koricama knjige: BOGOMIL ŠOBAN KNJIGOVEŽA MATICE HRVATSKE. On je u svojoj radionici već dosta rano imao secesijske knjigoveške uzorke, te je i stara Matičina izdanja, osobito iz Poučne knjižnice, uvezivao secesijskim ukrasom. Bogomil Šoban je vrlo uspješno surađivao s Maticom te je ostao vezan uz Maticu sve do svoje smrti. On je 1906. sudjelovao sa svojim uvezima i u Beču, na Proljetnoj izložbi. Za svoje je knjigoveške proizvode bio nagrađen te je dobio kolajnu.

Secesijski oblici na Matičinim knjigama odražavaju činjenicu da je oprema knjiga u Hrvatskoj početkom stoljeća na istom tragu kao ona u središnjoj Europi: koriste se isti matrijali, slični ukrasi, isti alat, a i radnici su odgajani u istim odgojnoobrtnim školama prostrane Monarhije, ili bar po istim programima. Obrtna škola, utemeljena 1882. u Zagrebu, u oblikovanju novih, suvremenih pogleda na knjigu, njezinu vizualizaciju i opremu ima snažnog udjela, već potkraj 19. a posebice početkom 20. stoljeća.

Zahvaljujući složnom radu uprave, književnih odbora i povjerenika Matice hrvatske naklada se redovitih izdanja Matičinih početkom 20. stoljeća popela na 10.000 do 12.000 primjeraka. To je vrijeme snažnog prodora knjige u sve društvene slojeve. Matičine knjige ulaze u srednji stalež, među intelektualce, đake i studente, državne činovnike i obrtnike; knjige Društva sv. Jeronima u jednako velikoj nakladi stižu na selo, među skromniji svijet. Svugdje se vidi plemenito natjecanje, osobito nakon 1895. kad se prostor slobode, teško stečen, počeo polako širiti. (...)

Za Maticu hrvatsku od posebnog je značenja bila godina 1900. Nakon golemog uspjeha sa svojim knjigama, kad je cjelokupna Hrvatska bila pokrivena odličnim književnim izdanjima, te je godine osnovano, potaknuto od Matice hrvatske, Društvo hrvatskih književnika. Sukob Starih i Mladih, osobito otkad je dugogodišnji tajnik i blagajnik Matičin, Ivan Konstrenčić izmolio da bude razriješen dužnosti urednika Matičinih izdanja, izbio je u punoj žestini. U krizu je palo i uređivanje »Vijenca«, koji se tiskao u Dioničkoj tiskari, a Matica se prihvatila izdavati ga 1900. (...)

Matica se 1901. vratila izvorima s kojima je započeta njena nakladnička djelatnost: 1844. s Osmanom, 1901. s Juditom. Dok su Gundulićevu Osmanu u ilirskom krugu bila otvorena širom vrata, Juditu su 1901. čekale brojne zapreke, jer je pobjedom hrvatskih vukovaca hrvatska dopreporodna književnost postala starom književnošću, za koju vlada ograničen filološki interes.

Godine 1901. predsjednik Matice hrvatske Tadija Smičiklas izabran je za predsjednika Jugoslavenske akademije, te se morao zahvaliti na mjestu Matičina predsjednika, a i dugogodišnji tajnik i blagajnik Matice hrvatske Ivan Konstrenčić je također želio otići u zasluženu mirovinu. Uostalom — obnašao je i dužnost upravitelja (direktora) Sveučilišne knjižnice.

Sukob Starih i Mladih nije zaustavio nakladničku djelatnost Matice hrvatske, ali smjena uprave ipak je bitno utjecala na obim nakladničke djelatnosti ove ustanove. To se očitovalo u zamoru povjerenika pa je i broj Matičinih članova opao. Javljaju se i drugi nakladnici te je kriza Matičinog nakladničkog i uredničkog zamaha pomalo bila zaliječena.

Matičine knjige početkom stoljeća sve više krase secesijski uvezi kojima se odlikuju knjigoveški proizvodi Bogomila Šobana. (...)

Zanatski to su vrlo uspjeli radovi, a neka važnija izdanja imaju i posebno tiskane predlistove i zalistove. Posebice je luksuzno bila opremljena knjiga Posljednji Zrinski i Frankopani (1908), tiskana u dva izdanja: lijepom uglednom izdanju u četvrtini, i još ljepšem, divot izdanju, koje se i formatom, papirom, opremom priloga i uvezom razlikuje od običnog izdanja. Klišeji su rađeni u Dioničkoj tiskari koja je taj posao, kao i samo tiskanje knjige, obavila na visokoj zanatskoj razini. Ista je tiskara tada tiskala i mapu Kolo hrvatskih umjetnika, u tri sveska (1906 do 1909) s prilozima u boji na kartonu (chromotisak).

Prodor likovnoga u izdanja Matice hrvatske vezano je uz procvat tipografskog zanata, a osobito grafičke struke. Do početka stoljeća Matica hrvatska je za svoja posebna izdanja tisak likovnih priloga povjeravala dobro opremljenim tiskarama i radionicama u Beču, Leipzigu ili Grazu, a kasnije i u Pragu, ali od početka 20. stoljeća iste usluge, jednake kvalitete, nudi Dionička tiskara, a zatim i druge zagrebačke tiskare. Izrada klišea, litografskih otisaka, presvlačnih materijala, višebojnog tiska, u prilozima ili na koricama mogla se uspješno obaviti i u Zagrebu. Već se ističu i prvi učenici slikara B. Čikoša, F. Kovačevića i M. C. Crnčića, te će se upravo na knjigama Matice hrvatske pokazati velik napredak u opremi lijepe knjige u Hrvatskoj. Knjigovežnica B. Šobana redovito će surađivati s mladim umjetnicima, uostalom kao i tiskare koje tiskaju Matičine knjige. Prva uspješna grafička rješenja Ljube Babića ostvarena su upravo na knjigama Matice hrvatske. (...)

Za 1911. Ljubo Babić pripremio je nacrte za sva Matičina izdanja, a za zakladnike, članove radnike i počasne članove izradio je i diplomu: prema slici O. Ivekovića on je u bakrorezu »na finom kineskom papiru« otisnuo diplomu kao grafiku te se ona na takav način širila među članovima, ustanovama i knjižnicama. Uprava Matice hrvatske je posebno poticala članove da naruče uvezane knjige redovitih izdanja: »Ove godine upravo je šteta ne naručiti uvezane Matičine knjige«. (...)

Nakon Ljube Babića i Tomislav Krizman dobio je priliku da svoje grafičke vještine pokaže na Matičinim knjigama. Isprva je rješavao samo korice i naslovnu stranicu a kasnije često puta i knjižni blok. Izradio čitav niz drvoreznih velikih inicijala. Tomislav Krizman je za Maticu radio od 1913. do 1917. Zaštitni znak Matice hrvatske kakav je oblikovao Tomislav Krizman karakteristične je secesijske impostacije, s izrazito prepoznatljivim slovima M i H na tamnoj podlozi, s grančicama, nazubljenim listovima, cvjetovima i bobicama uokolo bloka sa slovima. Matica je upotrebljavala još dugo taj znak, i onda kad je secesijska moda već bila prošla. U knjigama koje je opremio Tomislav Krizman česti su inicijali i vinjete koje je on napravio za Dioničku tiskaru te će se oni javljati u različitim izdanjima koja je ta tiskara tiskala i opremala, jednako na knjigama Matice kao i drugih nakladnika. I knjige koje je opremio Tomislav Krizman odaju ruku vrsnog autora te su one, kao i Babićeve, bile prava autorska rješenja. (...)

Vladimir Kirin, uz Ljubu Babića i Tomislava Krizmana, treći je grafičar koji je ostavio trajne tragove u opremi lijepe knjige u Matičinoj nakladničkoj djelatnosti. Među njegovim prvim i najuspjelijim radovima na polju grafičke opreme ide 3. izdanje Priča iz davnine Ivane Brlić Mažuranić (1926). Knjiga se odlikuje posebnim formatom, tiskana je na posebno izrađenom debelom papiru, ilustrirana je brojnim crno-bijelim crtežima, arabeskama i vinjetama, s dvanaest tabla u boji. (...) Kirin je uređivao, kao grafički urednik »Hrvatsku reviju« i brojna godišta »Hrvatskoga kola«. Kao ravnatelj Zaklade Tiskare Narodnih novina on je bdio nad svim knjigama koje su u toj tiskari bile slagane, tiskane i uvezivane. Rijetko se potpisivao pod svoj grafičko-urednički rad, ali već prvi pogled na raspored slova u naslovu, odnos crnih znakova i bijelih polja, plemenitost rasporeda slovnih znakova otkriva knjige koje je on uredio. Velik broj knjiga Pramatice izašao je pod njegovim nadzorom. Najljepše Kirinove knjige izdala je Matica hrvatska: Zbornik Matice hrvatske o tisućgodišnjici hrvatskog kraljevstva (1925), Nehajevljevi Vuci (1928), Šenoina Seljačka buna (1931), s tri crteža i osam ulijepljenih slika, s omotnicom. Posebice se među njegovim uspjelim rješenjima ističe studija J. Strzygowskoga, Starohrvatska umjetnost (1927) koju je tiskala »Tipografija« izradivši za knjigu odlične klišeje. Za tu je knjigu Kirin izradio zastavice prema starim tiskanim i rukopisnim knjigama, kao i latiničke inicijale srodnoga nadahnuća. Knjiga je tiskana u velikom formatu, raskošno. Signet za Maticu koji je upotrijebio u toj knjizi ne pojavljuje se na Matičinim knjigama, ali se zato na Matičinim izdanjima dugo vremena javlja njegov signet s karakterističnom viticom i tropletom iz kojega raste razgranato M unutar elegantnoga i čvrstoga slova H. Redovita izdanja Matice hrvatske ukrašena su, na prednjoj korici, samo s tim Kirinovim signetom na knjigama koje su izlazile tih godina. Ime autora i naslov djela otisnut je na hrptu knjige. Zastavice i inicijale koje je Kirin izradio za ovu knjigu mogu se susresti u tiskovinama »Tipografije« posebice u »Grafičkoj reviji«, časopisu »Omladini« i u knjigama koje govore o grafici ili o povijesti starih knjiga.

U opremi knjiga Matice hrvatske nakon 1935. sudjelovali su brojni umjetnici: nekad se njihov rad sveo samo na nacrt korica ili pisane naslove, ali samo pojedinci su pratili nastanak knjige od rukopisa do dovršene i uvezane knjige. Tada su sva redovita izdanja Matičinih knjiga bila bogato uvezana, u platno. Na korici je otisnuto ime autora i naslov djela, koji prati crtež ili skica obično u crnoj boji. Na platnenoj korici crtež se redovito doima kao žanr slika. Posebice uspjela rješenja je izveo Oton Postružnik. Matičine knjige koje tada izlaze, kao i starija izdanja, u iznimnoj su cijeni kod kupaca te ih pojedinačno i u kompletu nude antikvarijati i knjižare, kao npr. St. Kugli, koji izdaje i posebne »Popise antikvarnih, rasprodanih i rijetkih izdanja Matice hrvatske«. Kvalitetom su se knjige Matice hrvatske izdvajale i u razdoblju zamora i nemara za knjigu, između 1929. i 1939. I »Pramatica« i »Matica hrvatska« i njezini Pododbori izdaju velik broj knjiga koje nose odlike dobro opremljenog grafičkog djela. Uz V. Kirina, koji se nije potpisivao pod svoja rješenja, umjetnici koji su opremili više Matičinih knjiga, te su svoje djelo i potpisali, jesu: Oton Postružnik, Marijan Šimunić, Zvonimir Supek, Ernest Tomašević, Julije Meissner, Mladen Veža, Rudolf Schlick i drugi. Među ilustratorima nalaze se: Ivan (Jovan) Gojković koji je ilustrirao omladinsku trilogiju Jagode Truhelke, Ante Kuman, Andrija Maurović, Bogumil Car, Hamid Dizdar, Gabrijel Jurkić i drugi.

Kako u ratu (1941-45), tako i nakon drugoga svjetskog rata, Matica hrvatska kao središnja nakladnička ustanova hrvatskog naroda, nastojala je — i više nego što su mogućnosti dopuštale — izdavati i u narod širiti knjige koje su svjedočile o vremenu, jer će knjige i nakon ratnih teškoća, sumnja i tragedija ostati trajnim dobrom naroda i ogledalo njegovih kulturnih potreba i nastojanja. U ratnim godinama nije izašla ni jedna knjiga koja bi bila nedostojna povijesti i uloge Matice hrvatske u njenom stogodišnjem trajanju. Svečana proslava stote obljetnice Matice hrvatske 1942. nije se održala (kao što se nije održala ni 1992) ali svečanost su trebale biti — knjige, koje bi govorile o kulturi hrvatskog naroda na dugom putu prošlosti i o ulozi koju je Matica na tom putu imala.

Ipak i u ratnom razdoblju Matica hrvatska je samoprijegorno izvršavala svoj nakladnički program, s osobitim osjećajem za muslimanski svijet i hrvatske pisce iz Bosne (A. Nametak, Š. Sarajlić, E. Čolaković, E. Mulabdić, H. Mulić), kao i za hrvatske književnike iz Istre (Tone Valić, tj. Ante Ciliga, Lj. Brgić). Knjige su i u ratnom vremenu bile veoma dobro opremljene, tiskane na dobrom papiru, uvezane u platno, a naklada je bila znatna — redovna izdanja izlazila su od 4 000 do 6 000 istisaka, ostala izdanja do 2 000 primjeraka.

Matica hrvatska se i u ratnim godinama nekako snalazila; i u ratu su izlazila njezina redovna i izvanredna izdanja; oprema knjiga nije se bitno razlikovala od mirnodobnoga razdoblja. Za Maticu su neprilike redovito nastajale nakon rata (i 1919. i 1945). Od koliko toliko redovite, pa makar i ratne izdavačke djelatnosti čuvan je kontinuitet kulturnog, prosvjetnog i nakladničkog rada ove ustanove. Nakon rata došli su dani preispitivanja, sumnjičenja i optužbi pa tek nakon toga i redovitija nakladnička djelatnost. Naravno — ni u ratu pa ni u poraću oblikovanje lijepe knjige nije bilo u središtu zanimanja ustanove kakva je Matica hrvatska. Glavni je zadatak izdati i u svijet poslati dovoljan broj knjiga. Godina 1945. u knjižnoj proizvodnji dijeli se u dva dijela: u prvom razdoblju izašle su knjige koje su se spremale i tiskale do 10. svibnja, dana ulaska partizanske vojske u Zagreb. Iz tog je razdoblja knjiga Mihovila Kombola Povijest hrvatske književnosti, planirana već davno, dovršavana za rata, predviđena da izađe među Matičinim jubilarnim izdanjima o stotoj godišnjici postojanja i djelovanja Matice hrvatske. Kombolova knjiga izašla je posljednja, a dotiskana je 10. travnja 1945. (...)

Nakon 1950. sve se češće susreće ime Valerije Pavić kao likovne urednice Matičinih knjiga, ali ona je pretežno rješavala omotnice za knjige, a manje cjelokupni izgled knjige. U Matičinoj novopokrenutoj knjižnici »Povijest likovnih umjetnosti«, u kojoj su izašle monografije Lj. Karamana i K. Prijatelja o umjetnosti u Dalmaciji i opet je sudjelovao Ljubo Babić. Za Karamanovu knjigu izradio je predlist i crteže u tekstu, za Prijateljevu knjigu samo predlist. Za ostalo: nacrt korica, brigu o prilozima u bakrotisku preuzeli su I. Župan i V. Pavić. Za znamenitu knjižnicu »Hrvatska književna kritika« jednostavan nacrt za korice napravio je također Ljubo Babić.

U 1953. god. izlazi Babićeva knjiga Francusko slikarstvo XX. stoljeća, koju je autor posvetio svojim đacima. Knjiga je to s omotom (ovitkom) za korice, koji će od tada biti sve više prisutan u izdanjima Matice hrvatske, ali i drugih nakladnika. Za ovu knjigu je riješen onako kako je Babić opremio svoja djela u nakladi Ante Velzeka (1943, 1944). Urednica je Jela Tadijanović. Na omotu je još jedan Babićev monogram za Maticu.

Omot na knjigama tada je trebao samo štititi korice, ali zapravo, posve samostalno, prerastao je u novi govor o knjizi, o njenoj grafičkoj opremi, posebice ako je omot bio sukladan zamisli urednika knjige. Tako će za biblioteku »Povijest umjetnosti«, što ju je uređivao Grga Gamulin, Valerija Pavić izraditi nacrt za korice i ovitak knjigama J. Burchkardta, De Sanctisa, Birket-Smitha i Cerama. Matica je tada, 1953-63, prema tiskanju kulturološke literature najzauzetiji i najambiciozniji nakladnik (Biblioteke »Opće kulture«, »Povijest umjetnosti«, »Prometej« — knjižnica temeljnih djela o civilizaciji, kulturi i umjetnosti). 1963. izišao je golemi zbornik Rijeka; sljedeći je zbornik Zadar (1964) i nakon mnogo godina čekanja knjiga Narodni preporod u Dalmaciji i Istri (1969). Omote za te knjige izradila je Valerija Pavić, kao i omot za popularnu »Filozofsku hrestomatiju« u 12 knjiga, koja je počela izlaziti 1956. Rijetko se dešavalo da je u to vrijeme neki umjetnik izrazite grafičke nadarenosti (osim Lj. Babića) dobio zadatak da oblikuje knjigu cjelovito. Obično bi se posao sveo na opremu omotnice i korica, dok su o knjižnom bloku brinuli drugi. Tako je za Antologiju hrvatskih pjesama u prozi (1958) nacrt za korice i ovitak napravio Miljenko Stančić; iste je godine jednako uspješno riješio i nacrt za korice i omot za Antologiju novije kajkavske poezije, ali za drugoga nakladnika (Lykos).

Godine 1961. i 1962. trebale su biti posebno obilježene — slavio se još jedan Matičin jubilej. Matica je svoj jubilej proslavila dvjema odlično opremljenim monografijama: monografijom o Zagrebu i monografijom o Ivanu Meštroviću, s fotografijama Toše Dabca. Zagreb je izišao u opremi Vilka Glihe-Selana, monografiju o Meštoviću napiso je Željko Grum, a knjigu je opremio Ivan Picelj. U »Historijskoj knjižnici« (urednik Miroslav Brandt) izašla je spomen-knjiga Matica hrvatska 1842-1962, s Poviješću Matice hrvatske koju je napisao tadašnji Matičin predsjednik Jakša Ravlić. Bibliografiju izdanja Matice hrvatske sastavio je Marin Somborac, koji je dovršio golem posao, jer je regristrirao cjelokupnu Matičinu djelatnost a navodio je i grafičke urednike Matičinih knjiga. Spomen-knjiga izišla je 1963. godine. (...)

Godina 1962. bit će u hrvatskoj kulturnoj povijesti zapamćena po jednom od najvećih nakladničkih pothvata — to je početak izdavanja biblioteke »Pet stoljeća hrvatske književnosti«, u početku u suradnji s nakladničkim poduzećem »Zora«, a nakon XI. kola (1977), kada je »Zora« prestala postojati, kao samostalno izdanje Matice hrvatske, odnosno njezinog Nakladnog zavoda, koji je ovaj pothvat doveo do naših dana, objavivši više od 180 knjiga.

Likovno je knjige dugi niz godina opremala majstorska radionica Krste Hegedušića, tj. slikari koji su polazili ili su na drugi način bili povezani s tom radionicom. Doista, biblioteka »Pet stoljeća hrvatske književnosti« po zamisli, predradnjama, ostvarenju i kvaliteti obavljenoga posla, i unatoč svim primjedbama što joj se mogu uputiti, predstavlja krupan događaj u povijesti hrvatske književnosti i kulture, a posebice hrvatskoga nakladništva. (...)

Godine 1960. u sklopu Matice hrvatske utemeljen je Nakladni zavod Matice hrvatske kao nakladničko poduzeće sa zadaćom da izdaje knjige, trguje s njima i osnuje vlastitu tiskaru i knjigovežnicu. Prema tadašnjem zakonu Matica hrvatska kao »književno i naučno društvo« nije se mogla baviti tim poslovima. Sve do 1972. nije se posebice isticao Matičin Nakladni zavod kao posebna pravna osoba. Nakladni je zavod bio, doista, nakladnički servis Matice hrvatske, sa svim osobitostima sličnih nakladnika. U dokumentu o osnivanju na posljednjem mjestu pod točkom 12. i 13. stoji da Nakladni zavod može izdavati »poslovne knjige i obrasce« i »praktičnu knjižnicu«. Za budućnost Matice hrvatske osnivanje Nakladnog zavoda bilo je od znatne koristi; Matica je, naime, upravo klauzulom o izdavanju praktičnih knjiga polako prelazila u krug komercijalnih nakladnika, natječući se s njima u izdavanju, ne samo za kulturu kapitalnih djela, nego i knjiga koje su općim pojmom nazvane »kuharicama«. Ipak — dok su drugi nakladnici nastojali od knjiga ponajprije izvući korist, te su ulazili u rizike nakon kojih su i propadali, Nakladni zavod Matice hrvatske, skladno je pomirio težnju za kapitalnim kulturnim djelima i potrebu za izdavanje knjiga za široki, manje izbirljivi krug čitalaca, odnosno kupaca. Nakladni zavod Matice hrvatske postao je uglednim nakladničkim poduzećem, te je u svemu zamijenio one poslove oko nakladništva koje je do tada imala Matica hrvatska, koja se, nakon toga kao »književno i naučno društvo«, počela baviti širom djelatnošću: planiranjem i izdavanjem temeljnih književnih edicija, organiziranjem javnih predavanja, osnivanjem ogranaka, poticanjem kulturnih djelatnosti u Zagrebu i u drugim gradovima Hrvatske, u drugim republikama tadašnje Jugoslavije i u inozemstvu. Tu je djelatnost Matica uspješno ostvarivala svugdje gdje su postojali njezini ogranci koji i sami počinju njegovati nakladničku djelatnost, osobito u većim gradovima: u Dubrovniku, Splitu, Zadru, Rijeci, Osijeku, Slavonskoj Požegi i Vinkovcima. (...)

Godine 1964. pokrenuta je knjižnica »Prometej« s nakanom da izdaje temeljna djela o civilizaciji, kulturi i umjetnosti. Prva knjiga: J. Huizinga, Jesen srednjega vijeka (urednik: Vlatko Pavletić). Tu je knjigu grafički uredila V. Pavić, a kasnije je knjige te znamenite knjižnice (Curtius, D'Amico, Katičić, Stipčević) opremio Alfred Pal koji je već tada pokazao sjajan smisao za grafičku opremu reprezentativnih knjiga.

Novopokrenutu biblioteku »Kolo« (urednik Igor Zidić), koja je trebala uz obnovljeni Matičin časopis »Kolo« biti barometrom suvremenih književnih zbivanja, u modernom ruhu opremao je Mihajlo Arsovski, nastojeći sa što manje elemenata (slovni znak) postići najveći učinak. Matica hrvatska tih je godina tiskala golemu količinu knjiga, časopisa i povremenih edicija te je postala najsnažnijim hrvatskim nakladnikom. Godine 1971. počinje izlaziti i Matičina novina »Hrvatski tjednik« (urednici Igor Zidić i Vlado Gotovac). (...)

Iako je tada za Maticu radilo nekoliko sjajnih grafičkih urednika (Dogan, Arsovski i drugi), ipak se ruka Alfreda Pala, kao grafičkog urednika, od tih godina posebice ističe te je glavnina Matičinih izdanja, (uključujući i izdanja Nakladnog zavoda MH, napose nakon 1972) djelo njegova sjajnog grafičkog poimanja knjige kao kulturnog i kultnog predmeta.

Slom Matičine nakladničke djelatnosti jasno se nazirao iz izvještaja sa 21. sjednice Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije iz Karađorđeva u prosincu 1971, a da je nastupilo teško razdoblje u Hrvatskoj, pa tako i za Maticu hrvatsku, jasno se vidjelo početkom 1972. Predsjednik Matice hrvatske prof. Ljudevit Jonke, s Upravnim odborom, bio je prisiljen podnijeti ostavku a nakon toga je Matica hrvatska postala predmetom svakojakih političkih optužbi i napadaja, laži i osuda, pa je, konačno, i zabranjen njezin rad, zaplijenjen arhiv, otuđene mnoge vrijednosti. Tek je dio njezine imovine predan na čuvanje tadašnjoj Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Djelatnici Matice bili su policijski gonjeni, a mnogi osuđeni na montiranim procesima. Ipak, dio Matičine djelatnosti nastavio je Nakladni zavod Matice hrvatske tijekom sljedeća dva desetljeća. Da je u krugu Matičinih djelatnika bilo i tada političkih izazova, i takvom vremenu usprkos, svjedoči i podatak da je Nakladni zavod 1972. objelodanio novo izdanje Povijesti Hrvata Vjekoslava Klaića u pet svezaka (oprema A. Pal). Uz D'Amicovu Povijest dramskog teatra (prijevod F. Čale, oprema A. Pal) izašla je u biblioteci »Arion« i knjiga Za zbogom Dragutina Domjanića (oprema Zlata Dujmić i Boris Dogan).

Uz sudbinu Matice hrvatske usko je tada povezan rad i sudbina njezinih pododbora i ogranaka, koji su ukinuti kad i Središnjica, a djelatnici politički gonjeni, knjige zaplijenjene i uglavnom uništene. Neki su se spašavali mijenjajući ime: splitski pododbor Matice hrvatske postaje najprije »Čakavski sabor«, a zatim »Splitski književni krug«. Časopis »Mogućnosti« za to vrijeme izlazi bez prekida. Riječki pododbor s časopisom »Dometi« postaje »Izdavački centar Rijeka« (ICR), te pod tim imenom djeluje do danas. Druge pododbore zadesila je lošija sudbina. Ugašeni su već 1972. godine. Nakladni zavod Matice hrvatske preuzeo je od Matice knjižare, a posebice je bio važan rad zagrabačkog Antikavrijata Matice hrvatske (onaj u Splitu promijenio je vlasništvo), gdje su se ljudi sastajali ne samo zbog razgledanja ili kupovanja starih i novih knjiga, nego i zbog potrebe i druženja.

Branimir Donat, neumoran i zauzet suputnik svih književnih zbivanja u Hrvatskoj, kao urednik u Nakladnom zavodu Matice hrvatske, uz Igora Zidića i Dubravka Horvatića, spretno je znao pomiriti potrebe intelektualnog i širokog kruga čitalaca i kupaca Matičinih knjiga, o čemu svjedoče na stotine vrijednih i korisnih izdanja. (...)

Rat u Hrvatskoj, doduše, ponešto je usporio procvat novoobnovljene Matice. Proslava 150-obljetnice utemeljenja Matice hrvatske odvijala se kao nastavak njezine nakladničke, prosvjetne, kulturne i političke djelatnosti u prošlosti, ali i kao siguran putokaz za budućnost.

U posljednjem desetljeću obnovljene su ili pokrenute mnoge Matičine knjižnice što ih kao urednica potpisuje Jelena Hekman, a likovno se napose ističu rješenja Luke Gusića.

Sve prolazi, i svemu ima vrijeme, ali ostaje trajan spomen pohranjen u knjigama, živim, stepenicama povijesti. Matica hrvatska se svojom nakladničkom djelatnošću od 1844. do danas tako ugradila u živu povijest hrvatskog naroda te se pisana kultura hrvatskoga naroda, bez Matice hrvatske ne bi mogla ni zamisliti. Nakladnička, prosvjetna, društvena i politička djelatnost Matice hrvatske — najsjajnije su postaje kulturne povijesti hrvatskog naroda u posljednjih 160 godina.

U posljednjem desetljeću obnovljene su ili pokrenute mnoge Matičine knjižnice što ih kao urednica potpisuje Jelena Hekman, a likovno se napose ističu rješenja Luke Gusića.

Josip Bratulić