Kratko, stručno, korisno

Kratko, stručno, korisno

Levin L. Schücking, Sociologija oblikovanja literarnog ukusa, prev. Božica i Franjo Zenko, Dora Krupićeva, Zagreb, 2001.

Postoji mnogo raznovrsnih faktora zahvaljujući kojima neko umjetničko djelo smatramo vrijednim, a oni su, kao što je poznato, u velikoj mjeri ovisni o raznim izvanliterarnim događajima i načinima percepcije. Za razliku od danas u potpunosti prevladana shvaćanja djela kao samoj sebi dostatne cjeline koja vlastitu vrijednost crpe ili iz genijalnosti autora ili pak nekih uvriježenih kanona koji mu osiguravaju trajnost, za suvremeno su shvaćanje literature presudni uglavnom brojnost čitateljstva, pozitivne kritičarske aklamacije, kao i agilnost izdavača i piščeva menedžera. Odnosno, dosad se povijest literature suviše bavila umjetnikom i umjetničkim djelom, a premalo oblikovanjem umjetničkog ukusa publike i sociološkim položajem umjetnika. Ova kratka, pomalo suhoparna, ali i stručno napisana knjiga počiva na tezi da podudarnost sviđanja umjetničkih djela ne proizlazi iz njihove imanentne kvalitete, nego je dio složena procesa u kojem sudjeluju razne materijalne sile, poput ideologije, politike ili određenih profanih trendova koji postaju nosioci ukusa određene epohe. S time se odmah postavljaju i dva važna pitanja: prvo, u kojoj je mjeri umjetnički stil nekog vremena unutrašnja nužnost i postoji li uopće nešto takvo kao duh vremena i, drugo, koja je to estetska instancija koja izriče sud?

Nepoznat Netko iza sedam velova

Schücking zagovara tezu o nizu duhova vremena u skladu sa sociološkom analizom prema kojoj različite društvene grupe imaju razne društvene ideale pa samim time i estetska uvjerenja. Istodobno, time se mijenja i sociološki položaj umjetnika: Goetheov društveni položaj ili Byronov ideal ličnosti ne korespondiraju onima Hugoa, Thackerayja ili iznimno obilježena položaja Oscara Wildea. Autor se nadalje usredotočuje na promjene koje nastaju u publici, promjene koje omogućavaju estetsko stvaranje zajednice koju Schücking drži relevantnom u svakom ozbiljnijem bavljenju sociologijom književnog ukusa. Tko je uistinu nosilac književnog ukusa i generator trendova — čitatelji, kritika, izdavači, akademska sredina...? Ili možda Nepoznat Netko koji se skriva iza sedam velova ideoloških, klasnih, spolnih i nacionalnih razlika? Ukusi se dakako mijenjaju, pa nekoć popularne engleske epistolarne romane čitaju još samo ljudi koji zaista imaju višak slobodnog vremena ili rade u noćnoj smjeni; od Byronove fantastične karizme ostao nam je tek jedan blijedi portret, a o Jeanu Paulu danas znamo da je nekad bio popularan i da ima čudnovato ime. No autorova namjera nije taksativni prikaz in/out strategija i trendova, nego znanstvena studija o načinima oblikovanja takvih strategija, koju on metodološki smješta u sociološke okvire. Potpuno nam je jasno, kao i autoru, da novi ukus nije obilježje duha vremena, nego određene skupine koja na njega polaže pravo. Ukus određuju aktivni, a ne pasivni konzumenti, pa se sva mudrost sastoji u pronalaženju i analiziranju takvih aktivnih čimbenika ili skupina.

Svemoćna Oprah

Svaka umjetnost počiva na ramenima određenoga tipa nositelja ukusa, pa je ukus čitatelja koji kupuju knjige koje im Oprah preporuči u rubrici Book of the month dakako različit od onih koji traže snuff-pornjavu ili pak klasike srednjovjekovne skolastike. Pri tome ne treba zaboraviti da samo trajnost socijalne zajednice jamči i trajnost ukusa — milijunski auditorij kupit će sve što im Oprah ponudi na kupnju zato jer je ta vrsta zajednice apsolutno nekritična i nezahtjevna, tj. ostvaruje se ideal u kojem neka bezvrijedna knjiga postaje vrijednom samo zato jer ju preporučuje osoba koja je bespogovorni autoritet. Upravo o tim aspektima govori Schückingova analiza čimbenika koji oblikuju književni ukus. No, knjiga je uza sve svoje vrline (ahistorijski pristup, germanska sažetost i kratkoća) nažalost pomalo zastarjela — prvo je izdanje izašlo prije više od sedam desetljeća (prijevod je načinjen prema trećem, prerađenom izdanju). To doduše nije prepreka za jednu teorijsku knjigu sinkronijskog prikaza koji ima više karakter skice negoli višesveščane studije, no pojavom Interneta i masovnih medija mnogo se toga promijenilo kako u oblikovanju ukusa, tako i u generalnom percipiranju književnog djela i stvaranja drukčijih profila publike. Osim toga, i literature ima mnogo više nego u doba prvog izdanja. Unatoč tome što više nije potrebno popunjavati stanovite praznine na tom području, isplati se pročitati tih stotinu i pedeset stranica, jer su relativno kvalitetan, a istodobno ležeran uvod u tu tematiku. Dakako, s vječnim imperativom koji kaže da za stjecanje i oblikovanje vlastitog ukusa ponajprije treba imati hrabrosti.

Tonči Valentić