Knjiga zvana kriterij

Knjiga zvana kriterij

Boris Senker, Hrestomatija novije hrvatske drame, II. dio 1941-1995, Disput, Zagreb, 2001.

Objavljivanjem Hrestomatije nove hrvatske drame (II. dio 1941-1995) Borisa Senkera hrvatska je dramska književnost konačno zaokružila seriju hrestomatija koje je prate od samih dramskih začetaka pa do suvremenih, još mladih dramatičara. Ovo je dakle peta i zaključna knjiga niza započeta Hrvatskom dramom do Narodnog preporoda u dva sveska koje su sastavili Slobodan P. Novak i Josip Lisac, nastavljena Hrvatskom dramom 19. stoljeća Nikole Batušića, a zaključena sa dva završna sveska Borisa Senkera, koji su obuhvatili hrvatsku dramu 20. stoljeća.

Kako je hrestomatija po naravi stvari vrsta antologije, zbirka štiva po nečijem izboru, ona je uvijek podložna i zamjerkama tom i takvu izboru, pogotovo kad nije riječ o izabranim helenističkim putopisima, nego o stvari živoj i (naizgled) svima znanoj kao što je to suvremena hrvatska drama. Senkerova Hrestomatija (baš kao i njezin prvi dio, koji je obuhvatio razdoblje 1895-1940) toliko je studiozna i promišljena, od predgovora i bilješki pa do samog izbora, da joj je teško naći nedostatak. Točnije ne postoji ni jedan od iole važnijih dramatičara tog razdoblja koji nije uvršten među 36 izabranih, a moglo bi se tek raspravljati zašto ova, a ne ona drama pojedinog autora, s tim da su zapravo sve reprezentativne drame razdoblja (njih 46) u hrestomatiji.

Nema top-liste

Nužnost klasifikacije Senkera je dovela do podjele razdoblja na četiri podrazdoblja. To su Nastavak novoga realizma: komedija i melodrama; Pluralizam: poetske drame i drame situacije; Političko kazalište: dramski životopisi i farse te Postmoderna: reinterpretacija tradicije i hibridni žanrovi. Tri su ključne drame koje su prelomile razdoblje i ostavile bitna traga na kasnije stvaralaštvo, Marinkovićeva Glorija, Matkovićev Heraklo i Krležin Aretej, a cijela je epoha obilježena kao vrijeme dijaloga nasuprot monologu.

Senker ne pokušava izabrati i uspostaviti top-listu najigranijih i najboljih drama, on svoj izbor predstavlja najreprezentativnijim primjerima iz svakog od ustanovljenih razdoblja, od Veljačića, Dončevića i Horvata pa do najmlađih autora, čiji se dramski opus tek uspostavlja, poput Ivana Vidića, Pave Marinkovića, Mislava Brumeca, Asje Srnec i Mate Matišića.

Reprezentativno formirana (predgovor, izabrana drama s dodatnim zasebnim predgovorom, odlomak iz djela, literatura te izvod iz kritika i analitičkih članaka) Hrestomatija novije hrvatske drame, II dio slijedi provjereni model žanra.

Ono gdje ova knjiga definitivno prestaje biti tek još jedna antologija predgovor je Borisa Senkera, koji je koncizna analiza razdoblja u kojem je politika itekako djelovala na ono što se izvodilo na pozornici i u kojem su se mijenjali režimi, a autoritativni vođe dolazili i nestajali, željevši vidjeti sliku svijeta na pozornici na svoju sliku i priliku. Kako Senker to definira: »... u Hrvatskoj su se smjenjivala razdoblja u kojima je kazalištu bilo dopušteno sve što mu vlast — ujedno i njegov vlasnik — izrijekom nije zabranila s razdobljima u kojima mu je bilo zabranjeno sve što mu vlast izrijekom nije dopustila ili od njega zahtijevala.«

Izvrstan predgovor

Senker predgovor (koji će pratiti pojedinačni uvodi u svaku izabranu dramu, jednako točni i analitički) zaključuje razmišljanjem o činjenici da mlada hrvatska drama nije stvorila i svoju publiku, barem ne u onolikoj mjeri koliko se to događalo ranijim generacijama ili lokalizacijama inozemnih uspješnica (Izbacivači Teatra Exit). Posljednji od tri bitna razloga za to, navodi Senker i tim zaključuje esej, jest »marginalizacija dramskoga teksta u novom ili postdramskom teatru, kako ga je odredio Hans Thies Lehmann, teatru koji više ne priznaje autoritet dramskoga teksta.« Hrestomatija se zaključuje 1995, godinom koja će se u europskoj dramaturgiji u nekoj antologiji nove drame vrlo brzo pokazati ključnom upravo za povratak drame u žarište kazališta. Danas europskim pozornicama ponovno dominira drama (Hrvatska još stidljivo kroči tim putem) opovrgavajući Lehmannovu tezu i pokazujući kako je Boris Senker vrlo točno postavio vremensku granicu razdoblja, koja se nikad ne preklapa točno s krajem jednog stoljeća i početkom novog.

Mnogo više od srednjoškolskog ili sveučilišnog udžbenika hrestomatija je reprezentativno izdanje svoje vrste koje uspostavlja kriterije za bilo kakav sličan rad i nedvojbeno ključna knjiga za razdoblje o kojem govori, posebno njegov drugi dio, u kojem još zapravo izravno sudjelujemo, kako u životu tako i na pozornicama.

Jasen Boko