Knjiga za najbližu policu

Knjiga za najbližu policu

Leksikon stranih pisaca, glavna urednica Dunja Dujmić Detoni, Školska knjiga, Zagreb 2001.

Kad knjigu otvorimo nasumice, obično se pred nama rastvore njezine srednje stranice. Ako je posrijedi leksikon, najvjerojatnije ćemo se suočiti s člankom o nekome (ili o nečemu) čije ime (ili naziv) započinje slovima K ili L.

Meni je, kad sam prvi put otvorio Leksikon stranih pisaca, pogled pao na članak I(ve) V(idana) Lawrence, David Herbert. Čitajući ga, uočio sam da sadržava sljedeće točke:

* piščevo puno ime, pisano izvorno i u fonetskoj transkripciji;

* mjesto i godinu piščeva rođenja i smrti;

* okvirno određenje pisca s obzirom na nacionalnu u jezičnu pripadnost odnosno na vrstovnu narav njegovih glavnih djela;

* sažet piščev životopis, s podacima o zanimanju i društvenom položaju njegovih roditelja;

* kratke interpretacije glavnih djela, nabrojenih slijedom nastanka; popis djela prevedenih na hrvatski, s imenom prevodioca, godinom objavljivanja i nazivom nakladnika;

* šifra autora članka.

Otkako sam prvi put zavirio u Leksikon stranih pisaca, pročitao sam još mnogo njegovih članaka, većinu njih u stisci u kakvoj obično i posežemo za knjigama leksikonskoga tipa (pripremajući nastavu, pišući vlastiti članak ili provjeravajući tuđi). Za veliku se većinu pokazalo da su sastavljeni poput članka o Lawrenceu.

Dobre strane

Struktura članaka u Leksikonu stranih pisaca, kako sam je upravo opisao, ima više dobrih strana. Istaknut ću ih redom.

Vrlo je dobro da Leksikon donosi imena pisaca u fonetskoj transkripciji. To nije samo ustupak široj ili mlađoj publici, koja zna imati problema i s imenima kao Huysmans ili Remizov (položaj naglaska), nego je, s obzirom na broj jezičnih svjetova zastupljenih u Leksikonu, potrebna i stručnjacima. Pritom, transkripcija je učinjena stručno, a služi se znakovima Međunarodnoga fonetskog udruženja (IPA), poznatima iz većine naših i europskih rječnika.

Informativnu vrijednost imaju i kratki uvodni sociogrami pisaca, osobito danas kad se ponovno učvršćuju veze između povijesti književnosti i sociologije, pa se na biografski kontekst književnoga djela osvrćemo češće i čistije savjesti nego u doba prevlasti unutrašnjega pristupa književnom djelu.

Naravno, najvažnija su sastavnica članaka interpretacije djelâ, a one su u Leksikonu razmjerno opsežne i pouzdane, pa je predvidivo da će biti od pomoći i čitateljima koji za književnim leksikonima posežu kako bi izbjegli čitanje književna djela i onima koji od leksikona očekuju da ih orijentira u izboru lektire. Neambiciozan student, na primjer, koji bi na ispitu iz književnosti 20. stoljeća rekao o Lawrenceu ono što stoji u članku I(ve) V(idana), mogao bi se nadati solidnoj ocjeni. Ali, podjednako su vjerojatni i scenariji u kojima će članak biti od pomoći ambicioznim interesentima. Zamislimo marljiva studenta koji piše referat o utjecaju filozofije života na prozu prve polovice 20. stoljeća. Kad u članku o Lawrenceu pročita da njegovu prozu zanima »vitalni puls čovjekove egzistencije unutar prirodnoga okoliša«, osjetit će da je na pravom mjestu te da će se romani kao Aaron's Rod (Aronova palica) ili The Plumed Serpent (Pernata zmija) dobro uklopiti u njegov projekt.

Od koristi je i bibliografija prijevoda, koja prati članke. Često, naime, i ne znamo što je sve u nas od stranih pisaca prevedeno. Neki su prijevodi već prestari da bi ih današnji čitatelji poznavali, a o novim prijevodima, u neredu koji već dulje vrijeme vlada na našem knjižarskom tržištu, često nismo pravodobno obaviješteni.

Nedostatak

Uz nabrojene dobre strane, članci u Leksikonu imaju i jedan nedostatak: ne daju potpune bibliografske podatke. U njima se, istina, spominju i opisuju najvažnija djela obrađenih pisaca, ali rijetko sva njihova djela. Onaj, na primjer, hipotetički nadobudnik iz našega scenarija neće u članku o Lawrenceu naći podatak o njegovoj pripovijesti The Woman Who Rode Away, u kojoj ima zova divljine, Indijanaca i njihovih obreda, pa bi se također dobro uklopila u razmišljanje o vitalizmu u modernoj prozi. Taj manjak informativnosti mogao se lako i rutinski nadoknaditi popratnom bibliografijom, u koju ne bi bilo teško ugraditi bibliografiju prijevoda.

Osim što su uglavnom svrsishodno konstruirani, članci u Leksikonu većinom su i dobro pisani, što znači da ih odlikuje kvaliteta enciklopedičnosti, kao kombinacija sažetosti, informativnosti i neosobna rukopisa. To valja posebno naglasiti, jer hrvatske enciklopedije svjedoče da je privikavanje naših ljudi od pera na strogu vrstovnu poetiku enciklopedijskoga članka napredovalo razmjerno sporo. Miroslav Krleža, jedan od osnivača modernoga hrvatskog enciklopedizma, sam je za svoje enciklopedije napisao nekoliko članaka neenciklopedičnih do krajnosti, a, kao što znamo, njega su oponašali i kad je trebalo i kad nije trebalo.

Gdje je hrvatska književnost

Leksikoni nisu samo nizovi članaka, nego i sekundarni znakovni sistemi, selektivne slike svjetova na koje se odnose njihovi članci. Ne vrednujemo ih, dakle, samo po strukturi i informativnosti njihovih članaka nego i po tome kako je u njima reproduciran određeni subuniverzum.

Svijet što ga odslikava Leksikon stranih pisaca jest svjetska književnost bez hrvatske književnosti. Iza činjenice da u Leksikonu nema hrvatskih pisaca ne stoji nikakva filozofska misao o domu i svijetu, nego urednička ocjena da je Hrvate praktičnije prikazati u zasebnu leksikonu, što je, dapače, već i učinjeno kad je prije dvije godine objavljen Leksikon hrvatskih pisaca (ur. Dunja Fališevac, Krešimir Nemec i Darko Novaković, Zagreb, 2000), i to također u izdanju Školske knjige. Naravno, kao o svakoj praktičnoj odluci, i o toj se može razmišljati. Jer, hrvatski pisac nije baš isto što i hrvatski svjetski pisac, pa bi bilo zamislivo i da su urednici Leksikona zadržali hrvatsku književnost, uz uvjet da pokušaju izdvojiti njezine svjetske predstavnike. S druge strane, razumljiv je i nedostatak njihove želje da se u takav pothvat upuštaju: predvidiva halabuka živih izostavljenika i njihovih advokata načinila bi od Leksikona prvorazredan medijski slučaj.

Planiranje i izvedba knjiga poput Leksikona stranih pisaca posao je koji svakim danom biva sve teži. U drugoj polovici 20. stoljeća svjetska je književnost eksplodirala: usporedno s procesima političke dekolonizacije, europska književna infrastruktura (stilovi, metri, vrste, poetike) duhovno je kolonizirala sve zakutke planeta. U krajevima gdje su se do jučer izgovarale šamanske molitve ili pjevale usmene epske pjesme uz pratnju folklornoga žičanog glazbala danas se — na lokalnom jeziku ili na onome nekadašnjih europskih gospodara — pišu novele i romani. Dojam je da se naš Leksikon s problemima koji prate tu ekspanziju književne kulture i povećavaju opseg svjetske književnosti uspješno nosi. U njemu ima članaka u kojima se čitatelj susreće ne samo s nepoznatim piscima nego i etnicitetima o kojima valja razmisliti gdje im je mjesto na globusu.

Umanjeno mjerilo svjetske književnosti

Kao sve književne enciklopedije i Leksikon stranih pisaca odslikava svjetsku književnost u umanjenu mjerilu. Zbroj onih koji od Homera do danas pišu stihom ili umjetničkom prozom vjerojatno bi valjalo izraziti šestero- ili sedmeroznamenkastim brojkama, a u Leksikon je ušlo 2634 pisca. U nastojanju da i ograničenim kapacitetom svoje knjige dobro predstave svjetsku književnost urednici su slijedili određene prioritete, ponajprije pripadnost pisaca nadnacionalnom kanonu i njihov ugled u odgovaraućim nacionalnim kontekstima. U izboru i obradi kanonskih pisaca Leksikon je vrlo pouzdan, a da u knjizi od 2634 natuknice ipak mora biti prazninâ, zapaža se istom kad se pređe na pisce koje bismo prema zastupljenosti u književnopovijesnoj literaturi i po prevođenosti smjestili u drugu ili treću diviziju. Pritom je izostanak manje ili više očekivanih lakše otkriti idemo li dublje u književnu prošlost: u romantiku, predromantiku i dalje. Leksikon je najširokogrudniji — ne samo relativno — kad je posrijedi 20. stoljeće, epoha u kojoj je europska umjetnost riječi postala svojina cijeloga svijeta.

Osporavanje i obrana

U Leksikonu stranih pisaca pojam pisca shvaća se nešto šire nego što smo navikli: u knjizi, doduše, uvjerljivo prevlađuju članci o umjetnicima riječi, ali ima i članaka o filozofima, historiografima, i, prije svega, o književnim znanstvenicima. Mislim da se to može i prihvatiti i osporiti. Odluka da se među pisce uvrste i proučavaoci književnosti ima znatnu praktičnu vrijednost, budući da pisci književnih djela obično zanimaju publiku kojoj su dobrodošla i znanja o proučavaocima književnosti. Prigovor bi bio više teoretski, a temeljio bi se na uvjerenju da se književna kultura razlikuje od znanstvenih područja na kojima su predmet proučavanja i znanje o njemu neodvojivi ili međuovisni. Drugim riječima, mislim da za književni leksikon ne mora vrijediti logika koja čini normalnim da u medicinskom leksikonu budu i Kaposijev sarkom i Moritz Kaposi ili u leksikonu fizike i Planckova konstanta i Max Planck. Članak o Hljebnikovu zamisliv je i u leksikonu u kojem nema članka o Romanu Jakobsonu.

Čini se, dakle, da je tematsko širenje Leksikona stranih pisaca i osporivo i obranjivo. Ipak, dodatan je problem u tome što su urednici, iz razumljivih razloga, književne znanstvenike morali prosijavati kroz grublje sito nego pisce romana ili pjesama. Pa, dok im se ne može prigovoriti da su uvrstili Lawrencea, a nisu Celinea (jer su uvrstili obojicu), moguće je da im tko dodijava pitanjima kao: »Zašto Staiger, a zašto ne Jolles?« ili »Zašto De Sanctis, a ne i Lanson?«.

Leksikon stranih pisaca zamišljen je i ostvaren u razdoblju nakon hrvatskoga državnog osamostaljenja, koje je za našu znanost o književnosti relevantno i utoliko što su nam nakon njega književnosti drugih južnoslavenskih naroda postale inozemne, dakle, i strane. U skladu s tim valjalo je u Leksikon uvrstiti slovenske, bošnjačke, srpske, crnogorske i makedonske pisce. Taj dio posla mora da je bio težak, i to iz razlogâ donekle usporedivih s onima koji bi opterećivali pokušaj da se u Leksikon uvrste hrvatski pisci. Problem je sljedeći: kako da se u knjizi posvećenoj svjetskoj književnosti obrade nacionalne književnosti koje baš ne vrve svjetskim piscima, ali su u nas razmjerno dobro poznate? Pri rješavanju toga problema, nužno je odbaciti iluziju da sama familijarnost naše sredine s piscima onkraj novih državnih granica čini od njih svjetske veličine i kandidate za selektivne književne leksikone. Dobar izborni kriterij leži negdje između povećana značenja tih pisaca u našoj sredini i njihove zastupljenosti u francuskim, britanskim, njemačkim, talijanskim književnim leksikonima. Moj je dojam da je Leksikon stranih pisaca uglavnom našao kompromis između tih suprotstavljenih zahtjeva.

Bolji od prethodnika

Leksikon stranih pisaca mnogo je više nego još jedno djelo na hrvatskom knjižarskom tržištu. On je, za našu sredinu, nov tip izdavačkoga i uredničkoga pothvata. Leksikon se, istina, ne odriče svoga prethodnika, Stranih pisaca iz 1961. odnosno 1968, a od koristi su mu mogla biti i iskustva što ih je njegov izdavač stekao s Leksikonom hrvatskih pisaca. Ali, od Stranih pisaca novi je Leksikon veći i složeniji, a hrvatskom leksikonu srodan je samo strukturalno, dok mu je tematski komplementaran.

S obzirom na novost problema koji su stajali pred urednicima Leksikona, napose pred njegovom glavnom urednicom, može se reći da njihovo djelo s lakoćom prolazi većinu testova tipičnih za slična izdanja, što sam u ovom prikazu već i pokazao. Kao profesor književnosti i kao zainteresiran čitatelj romanâ, drama i pjesama, mogu zamisliti mnogo situacija u kojima će ljudi moje struke, njihovi učenici i čitateljska publika poželjeti da im je Leksikon pri ruci. Preporučujem im da ga nabave te da ga smjeste na policu najbližu njihovu radnom stolu ili čitateljskoj fotelji.

Zoran Kravar