Kakva ekipa!

Kakva ekipa!

Kenny Dorham, The Art of the Ballad, Prestige, PRCD — 11013-2

Već je odavno dobro poznata činjenica da je interpretacija balada najbolja legitimacija sviranja svakog jazz-glazbenika. Te su činjenice bili svjesni i neki od prvorazrednih američkih jazz-producenata, među kojima se godinama isticao i Orrin Keepnews. Posegnuvši nedavno u bogati fundus snimaka koje je ostvario za neke od vodećih američkih diskografskih kuća, on je skupio niz od dvanaest najboljih izvedbi balada trubača Kennyja Dorhama, nastalih u razdoblju 1953-1960. godine. Taj je niz, osvježen tonski i elektronski pročišćen, objavila nedavno pod naslovom The Art of the Ballad poznata američka diskografska kuća Prestige.

Vrijedna je to kompilacija, koja ima dakako povijesnu vrijednost podsjećajući na za trubače tragičnu 1972. godinu, kad je svijet jazza izgubio dvojicu tada najistaknutijih, Leeja Morgana i Kennyja Dorhama. Dorham je bio trubač iz Texasa koji, dok nije prvi put čuo Louisa Armstronga, prema vlastitom priznanju o glazbi, izuzev hillbillyja i western & countryja nije znao ništa. No tim je trenutkom njegov glazbeni put bio određen, on odlazi u New York, zanat peče u čuvenoj 52. ulici, i postaje stilsko dijete be-bopa. Svira s najistaknutijim korifejima tog stila, Charliejem Parkerom, Dizzyjem Gillespieom i Theloniousom Monkom, a nastupa i u big bandovima Billyja Eckstinea, Mercera Ellingtona i Lionela Hamptona. U svoj će ga originalni sastav The Jazz Messengers, pa slijedom toga i u hard-bop jazz, uvesti potom nepogrješivi otkrivač trubačkih talenata, legendarni bubnjar Art Blakey.

Melodičar i improvizator

Program je diska The Art of the Ballad zbroj Dorhamovih malih sastava i grupa drugih leadera s kojima je nastupao i snimao. Izbor je skladbi prava paleta probranih balada, među kojima pretežu poznate melodije iz mape američke popularne pjesme autora Portera, Coslowa, Rodgersa i Cahna, kombinirane s nekoliko balada profiliranih autora jazza, Strayhorna i Monka. Izvedbe variraju od sastava do sastava, među kojima pretežu ipak klasični be-bop, odnosno hard-bop kvinteti. U svim se tim izvedbama Dorham predstavlja kao vrstan melodičar i improvizator istinske pripadnosti jazzu, glazbenik koji je svirao s mnogo duha i afiniteta prema baladnom tipu izvođenja. Dokazuju to najbolje na disku predstavljene balade: Darn That Dream, Ruby My Dear, Old Folks, It Might as Well be Spring, Fallin in Love With Love, I'll Be Seeing You, My Ideal, My Old Flame, What's New, I Should Care, Passion Flower i So in Love.

Na kraju valja spomenuti i niz izvrsnih glazbenika jazza koje uz Kennyja Dorhama slušamo u raznim sastavima: tenor-saksofonisti Jimmy Heath, Sonny Rollins, Oliver Nelson i Harold Land, alt-saksofonisti Ernie Henry i Julian Cannonball Adderley, pijanisti Walter Bishop Jr., Cedar Walton, Tommy Flanagan, Ray Bryant, Kenny Drew i Amos Trice, kontrabasisti Percy Heath, Paul Chambers, Oscar Pettiford, Wendell Marshall i Wilbur Ware te bubnjari Kenny Clarke, Art Taylor, Max Roach i Jimmy Cobb. Doista impozantna ekipa!

Uz izvrsne interpretacije balada Kennyja Dorhama eto prilike da na disku The Art of the Ballad čujemo i čitavu plejadu imena uz koje je taj trubač nastupao i snimao. Šteta je što se u tako skučenu prostoru pojedine interpretacije ne može i barem malo analitički promotriti, no ostaje ipak zaključak da su tu sve izvedbe među najkvalitetnijima pomno odabrane.

Mladen Mazur