Kako nahraniti džezistička usta?

U razgovorima s našim glazbenicima jazza, a i čitajući nerijetko njihove izjave u medijima, stječe se dojam o njihovu nezadovoljstvu postojećim stanjem na našoj jazz-sceni. Prigovori se ponajviše odnose na njihov tretman u usporedbi s drugim glazbenim sferama te u najvećoj mjeri na skromne mogućnosti njihova redovitijeg javnog nastupanja s izgledima stalnijeg prihoda. Istina je da je većina naših džezista koja negdje drugdje nije u stalnom radnom odnosu osuđena da se sama snalazi u našem doista neorganiziranom i raznim trvenjima podijeljenu više negoli skromnu jazz-tržištu. O tome zašto je u nas to tržište takvo kakvo jest dalo bi se naširoko raspredati, no to bi mogla biti tema druge kolumne. U takvim okolnostima pronalaženje primjerenih angažmana, kojih u onom povoljnijem financijskom smislu u nas doista i nema mnogo, nije nimalo lako. Stoga je zanimljivo da naši džezisti i sastavi iz raznih motiva zaziru od profesionalnih veza s odgovarajućim agentima i promicateljima, kakvima se već davno mogu primjerice pohvaliti interpreti zabavne glazbe, ili pak džezisti na Zapadu. Teško se povezuju s nekim tko bi se brinuo o njihovim angažmanima, nastupima i snimanjima. Motiva za to ima nekoliko, od urođena nepovjerenja i bojazni od iskorištavanja, do možda i prevelikih očekivanja. Stoga se u načelu s manje ili više uspjeha odlučuju snalaziti sami — sami su sebi agenti, menadžeri, a nerijetko i organizatori. Jasno je da na taj način trpi njihov temeljni posao — svirati što bolje, pa tako i njihovi nastupi i ne donose uvijek rezultate kakve bi mogli i morali ostvarivati. Iz svega toga izvire pitanje: ima li u Zagrebu pa i izvan metropole kruha za sve, ima li ga možda izvan granica Hrvatske? Naime, samo u Zagrebu s više ili manje uspjeha djeluje niz kvalitetnih malih sastava i solista: Zagreb Jazz Portrait, Kvartet Boilers, Kvintet Ladislava Fidrija, Trio Ivana Kapeca, Trio Matije Dedića, Trio Damira Dičića, sastavi Fine and Dandy, Cool Date, New Jazz Trio i Sakamoto Chang, Kvartet Combinate Ante Gela, Trio Vanje Lisaka, B. P. Club All Stars, sastavi Željka Kovačevića Toranj 77, Cute, ZG Dixieland Band i Modo Novo. Tu su zatim big bandovi Hrvatske Radiotelevizije s dirigentom Silvijem Glojnarićem i Hrvatskoga glazbenoga zavoda pod ravnanjem Zlatka Dvoržaka, te napokon i vokalni solisti koji uz druge žanrove pjevaju i jazz, Jimmy Stanić, Zdenka Kovačiček, Jasna Bilušić, Božidar Mati, Čedo Antolić i mlada Jelena Balent. Pribrojimo li tom nizu i sastave koji djeluju u drugim gradovima, Kvartet Sensitive, Black River Quartet, Elvis Stanić & Friends, Navona i Take Seven u Rijeci, Varaždin jazz-band u Varaždinu, Kvartet Argus u Osijeku, rock-jazz sastav Black Coffee te Pavle Kolarov u Splitu, Tranhistoria Etno Ansambl i Trio Tamare Obrovac u Puli, te big band u Čakovcu, dolazimo do impozantna broja hrvatskih džezista, pa slijedom toga i do već postavljena pitanja, imaju li svi mogućnost redovitijeg nastupanja i, napokon, mogu li živjeti od glazbe koju izvode i kojoj su se neki od njih u potpunosti posvetili.

Sedam festivala u Zagrebu

Pogledajmo sad drugu stranu, koje su im mogućnosti na raspolaganju. Tu su najprije domaće ad hoc organizirane ili tradicionalne međunarodne manifestacije jazza, nerijetko bez veze nazivane festivalima, budući da se u većini slučajeva, i to s prekidima, održavaju u dosta skučenim klupskim prostorima sa tek nekoliko stolova i pripadajućom zvučnom kulisom žamora i zveketa čaša (riječ festival, lat. festivus, radostan, periodična kulturna priredba u velikom stilu /podcrtao autor/, Klaić, Rječnik stranih riječi, str. 422). Pomniji kroničar tijekom prošle godine bilježi samo u Zagrebu sedam takvih festivala, po čemu bi naš glavni grad bio ispred Berlina i Londona! Tu je zatim i nekoliko klubova, koji uz ostale sadržaje vrata povremeno sustavnije ili manje sustavno otvaraju i jazzu. U Zagrebu valja spomenuti Sax, B. P. Club, KSET, Bebop i Art-Net, s nadom otvaranja i šestog. Tu su zatim sporadični koncertni nastupi u pokrajini, te poneko gostovanje ili snimanje za radio ili televiziju. Može li sve navedeno nahraniti mnoga spomenuta džezistička usta i zadovoljiti njihove umjetničke težnje? Možda samo one rijetke koji su svoje interese uortačili s profitabilnijim ugostiteljskim, osiguravši si na taj način temeljnu egzistenciju i oslobodivši se istovremeno osjećaja ovisnosti o poslodavcima ponajviše baš takva ugostiteljskog ili sličnog profila. Na taj su način postali poslodavci drugim džezistima, što je rezultiralo pri odabiru i određenim središtima moći, pa se sve više u nas govori i o jazz-klanovima. Takve primjere bilježimo već davno, primjerice bečki, gdje je promućurni klarinetist Fatty George vodio svoj klub, ili onaj u Münchenu, Domicile, u vlasništvu jazz-pijanista Joea Haidara te naposljetku najpoznatiji od svih, londonski klub saksofonista Ronnieja Scotta. U tom kontekstu ne bi valjalo zaboraviti i neke financijski dobro potkožene institucije, koje se sporadično bave i jazzom. I na kraju, kako stoji s nastupima naših sastava izvan granica Hrvatske, čime bi se mogli i najbolje dokazati? Nekima će se tu i tamo neki takav nastup i posrećiti, no dvojica su zagrebačkih jazz-glazbenika mlađe generacije, tenor-saksofonist Domagoj Ralašić i gitarist Ratko Zjača, na najbolji način demantirali u našem dnevnom tisku prije nekog vremena objavljenu konstataciju našega mladog već afirmiranog glazbenika, da naš džezist ne može uspjeti u inozemstvu ako je Hrvat (!?) A na pitanje zašto su najdalje inozemne destinacije većine naših džezista do sada bile samo neki manji talijanski gradovi, Graz ili Novi Sad, odgovor bi trebalo potražiti negdje drugdje.