Jedan model (ne)postojanja

Uz Knjigu zapisa Josipa Vanište, Moderna galerija — Kratis, Zagreb, 2001.

Izaći na svjetlo javnosti sa skrovitim plodom svoje samoće, sa svojom slikom ili tekstom, teška je zadaća svakom umjetniku, a posebice onome koji promišlja svaki svoj korak, štedljivo dozira svoje nastupe, rijetko izviruje iz svoje samoće. U svakom se činu javnog odmjeravanja, za osjetljivo biće, krije nešto ranjivo i fragilno.

Posebice se to odnosi na umjetnika i čovjeka kojemu je svaki potez, svaka slika, svaka riječ ili rečenica obilježena onim što bismo mogli označiti plahošću ili strahom pred nerijetkom neobzirnošću sredine u kojoj se djelo rađa i u kojemu živi. Nešto što se požali čim je izrečeno, što poželi šutjeti čim progovori, što bi namah natrag kada proviri. A ista bilješka ispisana u samoći i nutrini, sve izgovoreno ili napisano u tmini vlastitoga svjetla na otvorenome doimlje se pomalo bijedno i nedorečeno. U potpalublju bića sve misli, sjećanja, žive kao carevići i kraljevići; na vjetrometini javnosti gube skrušenost i postaje bića koja sebe gotovo ne prepoznaju.

Žilavost voštanica poslovična je (to Bachelard zna). Zamijeni li je hvalisavo svjetlo koje ne ostavlja ni najmanju sjenu ili polumračni topli kut samoće, ona se povlači i uzmiče pred otvorenošću i javnošću velike svijeće, pred bestidnošću njezine svakodnevnosti. Vaniština voštanica mirno je i plaho svjetlo koje jedva proviruje. Ali, eto, usudi se pokatkada i proviriti.

Onaj koji sve vidi?

Sve mi se ove misli javljaju pred Knjigom zapisa Josipa Vanište (izd. Moderna galerija i Kratis), punom sjetnih sjećanja na maleni i topli, ali i melankolijom obilježen svijet djetinjstva (Karlovačke razglednice). To su kratki zapisi, poput haiku pjesama, jednostavni i neposredni. U njima se spominje i plesna škola, slikar koji slika nožnim prstima, promenada ili kavana, kino Edison i sve ono što pamti bistro i znatiželjno oko dječaka koji je u malim stvarima nalazio velike pouke. U tim se sjećanjima Vaništa okreće i manje radosnim slikama. Netko je, naime, viđen »posljednji put« ili je »ubrzo umro«, netko je živio u »podstanarskoj sobi« ili je bilo »posvuda hladno« ili se ugledalo »smrknuto lice vojnika«. Tu su i »tamne mrlje« i »crne haljine« i sivi i tamni tonovi koji stvaraju unutrašnju i vanjsku stijenu sjećanja i zapisa.

Vaništa je iz teška, ali istodobno i povlaštena položaja onoga koji sve vidi, a nije viđen ili, kako sam kaže, »iz svoga, društveno neutemeljena položaja« — primjerice u jesen 1945. na ALU bilježio »mnoga neprijateljstva, retoričku samosvijest ljudi koji su došli iz rata kao pobjednici« i o tom bismo ratničkom mentalitetu mogli, nažalost, i danas svjedočiti.

S druge strane susrećemo se i s klišejem stanovita zanovijetanja.

Primjerice:

»Bio sam samo jednom u žiriju koji je birao (i odbijao) slike... i to sebi ne mogu oprostiti. Izbaciti nečiji rad samo zato što ne odgovara kriteriju trenutka, koji već za kratko vrijeme gubi na vrijednosti, zastarijeva, postaje smiješno«. Dakako, to je općenita dilema mnogih i nju treba rješavati na razinama osobne stručnosti i savjesnosti. Jer u obvezi prema djelu, a ne trenutku to su i prilike da se lakomislenosti, u ime kriterija vrijednosti ili autentičnosti, naruga i nasmije u lice.

Poetika tišine i tajne?

U Zapisima Vaništi se potkrade i poneko svjedočanstvo o kojem bi, prije pisanja, trebalo dobro promisliti.. Primjerice, on navodi riječi Krste Hegedušića nekom mladiću (u tijeku Drugog svjetskoga rata): »... ti se čuvaj, a muži nek se tučeju«.

Ili: »... na televiziji obrijana glava ružnog mladića koji je, kaže, izabran od neke gospode za predstavnika zemlje za Biennalu, negdje. Iz srditih usta teško razumljiv govor ulice, svaka druga je riječ strana...« I premda nema smisla polemizirati s izgrađenim svijetom koji je svoje vrijednosne koordinate nekoliko puta podvukao, taj poziv na pristojnost djeluje pomalo moralizatoski i neraspoloženo prema drukčijim pristupima i konstelacijama. U njemu se, naime, osjeća nespremnost za razgovor.

Gradeći vlastiti stvaralački prostor i provirujući u tzv. javnost s mjerom i u pomno odabranim trenucima, u druženju s njemu zanimljivim ljudima (Junek, Tartaglia, Krleža...) i pisanju o njima, Vaništino je djelo i pisanje i toponim i svojevrsna kronika hrvatske suvremene umjetnosti. I premda se najradije ostaje u vlastitoj koži, ono što se mora izgovoriti izgovara se tiho, otkrivajući sugestivni model prisutnosti koji oponira halabuci i nasrtljivosti lakomislene djece stvorene vremenom, što ipak nisu stvarala vrijeme. Uostalom, Vaništa je znao da uz pjevane i svečane mise postoje i one jutarnje i njemu draže, posve tihe mise.

Poneka izložba, slika, crtež ili ispisana štiva pomno su birani fragmenti bića i njegova vjerodostojna podnica. To je odluka voštanice koja izlazi iz svoje tihe izbe na hodnik, na propuh, u drugi prostor, i pod drugo svjetlo. Ali temeljno je pitanje ovdje; je li to djelo više plod negoli predmet tajne? Vjerujemo da je ono u svojoj plahoj prisutnosti-odsutnosti slabašan prilog svekolikoj mistifikaciji i veoma snažan primjer najpoželjnijeg i najčistijeg oblika postojanja.