Jean EustacheV

Jean Eustache

Majka i prostitutka može se promatrati kao Eustacheov najveći filmski uspjeh, premda ne bi smjeli zanemariti one manje razvikane naslove iz njegova opusa

»To je najveći film ikad snimljen o ljubavi«, euforično je izjavio suludi Harmony Korine u jednom razgovoru nakon projekcije Eustacheova remek-djela Majka i prostitutka (bolje bi odgovarao pejorativni naslov Majka i kurva), koje je zahvaljujući agilnom društvu iz Filmskog centra osvanulo pretprošlog tjedna u mraku zagrebačke Kinoteke, na opće veselje predanih filmofila. Jer ako se »skandalozna« 1973. godina pamti u povijesti filma po Bertoluccijevom paketiću putra (Posljednji tango u Parizu) i Ferrerijevom povraćanju (Veliko žderanje), onda je ona doživjela svoj klimaks s Eustacheovim Tampax tamponima. Dakako, Korineovim fanovima nije trebalo dugo da shvate što je to natjeralo enfant terriblea američkog nezavisnog filma da se identificira s glavnim protagonistom Majke i prostitutke Alexanderom (fenomenalni Jean-Pierre Leaud), tim krhkim, romatničnim, pasivno-agresivnim i brbljavim Francuzom. On je portretiran kao autodestruktivna žrtva pohlepnog, očajničkog i arogantnog muškog šovinizma, čije bujice riječi i maštanja o sebi i drugima nisu mogle obuzdati njegov strah od seksa, smrti i kraja filma. Kad govorimo o »kraju filma«, mislimo na reference koje Eustache u svom poluautobiografskom projektu adresira na francuske novovalovce koji su bili i ostali njegovi najžešći suparnici, ali s kojima je u isti mah dijelio nezadovoljstva tipičnog frustriranog šezdesetosmaša. Na taj se način u svojoj autorskoj osobnosti on doimlje poput Passolinijeve muze Laure Betti s mudima (šifra: Bellocchijevo Čudovište na prvu stranicu). No kad je riječ o mudima, Majka i prostitutka ne prikazuje ih eksplicitno. Jesu li Alexanderova muda bez dlaka, poput njegova jezika, to nikad nećemo razotkriti. Jer Eustacheova šok-taktika sedamdesetih počiva na riječima (dijalozima), za razliku od šok-taktike kojom operira francuski autorski fukodrom na početku trećeg milenija (Breillat, Despentes, Chereau & Comp.). Ipak, ti dijalozi nisu produkt improvizacije, nego ih glumci izgovaraju prema napisanom scenariju, iako su nadahnuti svakodnevnim razgovorima.

Doduše, film u kojem ljudi pričaju o seksu tri i pol sata, zatočeni u autorovom vlastitom apartmanu, naizgled bi se mogao promatrati kao idealni recept za posvemašnju dosadu. Ali nemojmo se zavaravati. Epski i intiman, gotovo etnografski u svojim detaljima, ali i krajnje subjektivan u sirovom razodijevanju tijela i psihe, Eustacheov se film nipošto ne svodi na artističko prenemaganje. Njegov rukopis ostaje vječno aktualan, ostavivši neizbrisivi utjecaj na poetiku suvremenih francuskih auteura, od Arnauda Desplechina do Claire Denis. No drski Eustache ne obračunava se samo s Nouvelle Vagueom, nego istodobno secira one iste mužjačke tjeskobe kojima se napajao američki nezavisni film sedamdesetih (šifra: Carnal Knowledge), nakon što se našao na udaru feminističke samosvijesti. Stoga nije nimalo neobično da Alexander tijekom prvog razgovora s Veronikom, mladom medicinskom sestrom koju pokušava uvući u ljubavni trokut sa svojom imućnom djevojkom Marie (nezaboravna Bernadette Lafont), navodi omalovažavajuću primjedbu na račun ženskog pokreta. Veronika se naizgled ponaša kao da ju sve to ništa ne zanima, premda njezin finalni alkoholizirani monolog dokazuje da ona ipak nije toliko naivna kao što nam se to na prvi pogled čini, nakon što govori kako ne želi pristati da ju muškarci koje je plašila njezina seksualnost, tretiraju kao kurvu. Eustacheov nam trio pritom pokazuje samo djeliće svoje istine, ali nitko od njih nije kadar složiti ih u cjelinu. Ostaju samo njezine krhotine, koje se zabadaju u naše tijelo putem dijaloga.

Dakako, Majka i prostitutka može se promatrati kao Eustacheov najveći filmski uspjeh, premda ne bi smjeli zanemariti one manje razvikane naslove iz njegova opusa. Za razliku od većine francuskih novovalovaca koji su u svibnju 1968. godine tijekom studentskih nemira zauzeli prve borbene linije, ne samo fizički nego i ideološki, razočarani Eustache napušta ispolitizirano ozračje pariške boemske inteligencije i vraća se u idilično ozračje francuskog provincijskog gradića za kojeg ga ne vezuju samo najljepše uspomene iz djetinjstva, nego je u njemu ambijentirao neke od svojih najljepših filmova, perverzno odbijajući bilo kakav pokušaj kapitalizacije vlastita uspjeha. U kratkometražnom igranom filmu Djed Mraz ima plave oči, njegov omiljeni glumac Jean-Pierre Leaud tumači lik usamljenog mladića iz provincije koji prihvaća neugodni posao kako bi mogao kupiti kaput krojen po najnovijim pariškim modnim diktatima. A u prekrasnom dokumentarcu Rosiere de Pessac koji se po svojoj tematici oslanja na Papićevu Malu seosku priredbu, Eustacheova kamera prati godišnji izbor najkreposnije djevojke u gradu.

U identičnom univerzumu ambijentiran je i njegov film Mes petits amoureuses, po mom osobnom sudu jedan od najljepših i najiskrenijih filmova o odrastanju i seksualnom sazrijevanju ikad snimljen u povijesti pokretnih slika. Njegova poetika oslobođena lažnog sentimentalizma naizgled se doima poput reciklirane varijante Louisa Mallea (šifra: La souffle au coeur), samo što je Eustacheov vizualni stil daleko siroviji i rigorozniji, dok istražuje utjecaj klasnih razlika i društvenog statusa u razvoju svog trinaestogodišnjeg protagoniste Daniela, portretiranog kao autorov alter ego (obratiti pažnju na prekrasnu sekvencu, veoma bolnu u svojoj preciznosti, kad njegov adolescent prisustvuje projekciji prekrasnog filma Alberta Lewina Pandora and the Flying Dutchman, dok mu pogled usredotočen na zanosnu Avu Gardner u jednom trenutku zaluta u smjeru prijatelja koji su ometali njegov užitak, zadirkujući jednog dječaka koji je zavodio djevojčicu smještenu u prednjem redu). Daniel je rijetko nasmijan, ne priča puno i po svom senzibilitetu je mnogo bliži tipičnom bessonovskom junaku.

Okončavši svoj život samoubojstvom 1981. godine, Eustache nikad nije doživio zasluženo priznanje. Šteta, budući da od svih aktivnih francuskih ex-novovalovaca koji su nastavili svoju filmsku karijeru u trećem mileniju, jedino su neuništivi Eric Rohmer i čudesni Philippe Garrel kadri snimiti intrigantni komad cijepljen na pretencioznost, bez obzira na njihove dijametralno različite autorske senzibilitete. Što se pak tiče Eustachea koji je po svojim ekscesima i nekonvencionalom životnom stilu ujedno bio i najbliži Garrelovoj ranijoj umjetničkoj fazi, premda se ovaj drugi spomenuti više oslanjao na poetiku eksperimentalnog filma, možda bi se djelatnici Filmskog centra trebali malo više potruditi i organizirati njegovu sveobuhvatnu retrospektivu. Oni koji su uživali u Majki i prostitutki to doista zaslužuju.

Dragan Rubeša