Je li Gospodar prstenova ikonografski nezanimljiv?

U zboru združenih kritičarskih pohvala Gospodaru prstenova: Prstenova družina javio se i svjež glas suzdržanosti. Primjerice, Jurica Pavičić uglavnom hvaleći film zamjera mu — ikonografsku nezanimljivost. Dakako, nije u sporu Pavičićeva vrijednosna odudarnost u pristupu tom filmu, već obrazloženje njegova vrijednosnog osjećaja. Doista, što je ikonografija pa da se njezino prozivanje za nezanimljivost u G. P. doista ne čini prihvatljivim nego bogohulnim (kako se Pavičić boji da bi mu prigovor mogao zvučati)?

Što je ikonografija i čemu ona?

Općenito uzevši, ikonografijom se drže vizualno predočeni motivi, tj. lokalne prizorne sastavnice koje se vizualno prepoznatljivo ponavljaju od slikarije do slikarije, od filma do filma. Međutim, tipično nije riječ tek o ponovljivim slikama predmeta, životinja, odjeće, situacija... što se provlače kroz više likovnih djela ili filmova, nego učestalo o slikama koje imaju osobitu i ustaljenu simboličku funkciju. Recimo, aureola oko glave lika u religijskim slikama označava taj lik kao sveca, daje mu poseban status. Pojava nadnaravnih bića u religijskim srednjovjekovnim i renesansnim slikama indikacija je pakla ili paklenih stvorenja, stanovite univerzalizirane vrijednosti tih bića i svijeta kojeg zastupaju. Isto tako npr. veliki osobito izrađen štap Gandalfa i Sarumana oznaka je njihova čarobnjaštva — riječ je o čarobnjačkom štapu. Pojava nadnaravnih bića orka, trolova i drugih — u tradiciji čarobnjačkih bajki — oznaka je magičnosti svijeta koji pratimo u filmu.

Kako bi se simboličnost ovih motiva prepoznala — kako bi ti motivi bili ikonografski — njihovo je vizualno pojavljivanje nužno donekle standardizirano, konvencionalizirano. Pojedini ikonografski motivi teže se slikati donekle stereotipizirano (iako je njihova stereotipizacija podložna povijesno-stilskim i podžanrovskim promjenama). Aureola se, primjerice, slika kao svjetleći (žuti) krug sa zrakama koje se šire od nje. Nadnaravna se bića slikaju s brojnim tjelesnim deformitetima (u odnosu na standardni oblik tijela čovjeka ili životinje). Čarobnjački štap nije običan otesan štap nego ima osobitu glavu, npr. izrazito divlju u Gandalfa, stilizirano dekorativnu metalnu u Sarumana, a čarobnjaci se ne odvajaju od njega ako to mogu (tj. njihov je stalni atribut). Vilenjaci imaju osobito spljošteno i zašiljeno uho, hobiti osobito produžena i gola stopala itd. Zato se i naglašava kako ikonografiju čine konvencionalizirani motivi i upravo konvencionalizacija motiva čini ih atributivno (simboličko identifikacijski) djelotvornima.

Međutim, simboličnost nekih ponavljanih prizornih motiva ne odnosi se samo na osobitu karakterizaciju likova i prizora. I u likovnoj znanosti i u filmskoj teoriji (odnosno u stilistističkim interpretacijama i u jednom i u drugom proučavateljskom području) pojam je ikonografije vezan uz žanrove ili uz protožanrovske cikluse — ikonografski su elementi simbolični za same žanrove, oni znače dani žanr.

Naime, određeni se ikonografski sastojci ne javljaju bilo gdje, nego u određenom tipu slika, filmova. Nacrtan krug oko glave nije nužno aureola (dakle ikonografski predmet) nego je takav tek u određenom tipu slikarstva — u religijskom slikarstvu. Veliki štap u ruci nekog lika naprosto je štap, a čarobnjačkim štapom postaje tek u magijskoj fantastici s čarobnjacima. No, upravo zato što se javljaju u određenome žanrovskome kontekstu, ikonografski motivi računaju na žanrovsku upućenost gledatelja, a ako je gledatelj doista žanrovski upućen, onda će ga sterotipizirana pojava nekog pojedinog motiva uputiti da je riječ baš o tom i tom žanru. Nije, dakle, tek prepoznavanje žanra uvjetom prepoznavanja ikonografičnosti motiva, nego i obratno: tridicijski razaberiva ikonografska obilježenost motiva indikacija je danog žanra. Kad na početku filma vidimo jahača na konju sa šeširom široka oboda i s opasačem s mecima i koltom za pojasom — očekivat ćemo da je posrijedi vestern, vrlo specifičan žanr.

Ikonografska valjanost Gospodara prstenova

E sad, kakve to ima posljedice za Pavičićev argument ikonografske nezanimljivosti?

Prvo, ako mu se G. P. čini žanrovski jasnim, dobro prepoznatljivim (a ne čini se da Pavičić dvoji), taj je film takav upravo po tome što ima ključne ikonografske motive žanra na broju. Iako žanr kojem pripada G. P. nema ustaljeno ime, vrlo je prepoznatljiv i danas udomaćen. Taj žanr možemo prigodno nazvati magijskom fantastikom (jer su drugi u nas upotrebljavani nazivi odveć uski: npr. film mača i magije; ili odveć široki, npr. film fantastike; a engleski naziv fantasy nema u nas prikladna nazivnog adekvata).

Ako, dakle, G. P. ima prepoznatljivu i žanrovski djelotvornu ikonografiju, onda ta ne može biti nezanimljiva, osim ako sam žanr (zajedno s njegovom ikonografijom) nije kritičaru nezanimljiv. Ona je očekivana, ali ta je njezina očekivanost upravo i čini žanrovski efikasnom i žanrovski zaokupljajućom. Nabrajanje ikonografskih rješenja uhodanih u drugim filmovima (Pavičić, primjerice, nabraja: crne konjanike, digitalna čudovišta koja bljuju lavu, kukcolike zlopogleđe...), samo potvrđuje ikonografsku umjesnost ovoga filma, a tvrdnja kako smo ih se toliko »nagledali u filmu posljednjih četvrt stoljeća« samo upozorava na dobru ikonografsko-žanrovsku uklopljenost G. P.

Doduše, iako ikonografski motivi moraju imati stanovitu nužnu tipsku obilježenost, oni — zadržavajući je — ipak podliježu priličnoj varijaciji, i to ponekad traženo inventivnoj varijaciji. Filmovi i njihovi kreatori mogu se razlikovati u maštovitosti kojom variraju ikonografiju i uvode nove, ali prihvatljive ikonografske elemente, a mogu se i razlikovati u uvjerljivosti i dojmljivosti kojom ih vizualno postavljaju i kontekstualiziraju u filmu. U tom bi se smislu moglo prigovoriti nekom filmu, pa i G. P., kako mu je ikonografija nemaštovito izvarirana, neuvjerljivo predočena. Vjerojatno Pavičićeva zamjerka ima dijelom taj smisao.

Ali, ako prethodno govori o vizualnom bogatstvu i zanimljivosti Jacksonova filma, a ništa ne prigovara uvjerljivosti kreatura te njihovu vizualnom vođenju kroz film, onda se doista ne vidi što bi tu bilo nezanimljivo. Štoviše, kako ikonografska struktura Jacksonova filma ne ovisi samo o ikonografičnosti zlokobnih stvorova, nego o brojnim i raznovrsnim drugim ikonografskim motivima koji posve prožimaju Jacksonov film, još se manje čini da ga pogađa argument nezanimljivosti. Film je, naime, ispunjen mitskim ritualima (proglašavanje Froda nosačem prstena; ritual proglašenja Prstenove družine; ritualistička proročanstva i vidjelaštva); potom dojmljivo režiranim ikonografskim akcijskim situacijama (mačevalačke borbe; krizno-progonilačke situacije; sukobi s čudovištima; idilična ljubavna i prijateljska sjedinjenja...), a ponajveći je i neporeciv Jacksonov ikonografski prinos u metafizičkom monumentaliziranju, odnosno emocionaliziranju krajolika, dijelom po uzoru na romantičarsko slikarstvo, djelom na suvremenu fantastičarsku ilustratorsku tradiciju (s njezinim glavnim inicijalnim promotorom Frankom Frazzetom).

Sve u svemu, ako Pavičić osjeća da Gospodar prstenova nije u svemu besprijekoran, da ga zasićuje svojom bujnošću i ne uzbuđuje baš uvijek i svime, sigurno na to ima pravo — jer iskazuje svoj zbiljski doživljaj. Ali, ne čini se da je izabrao umjesne argumente u svom nastojanju da detektira razloge za takav svoj doživljaj.