Fantazija Dobra i Zla

Fantazija Dobra i Zla

U posljednje vrijeme ljubitelji bajki i fantazija doista su došli na svoje: najprije Harry Potter, a sad i Tolkienov Gospodar prstenova (moram priznati, nisam očekivala da je ljubitelja toliko — ne sjećam se kada su u Zagrebu kina bila toliko opsjednuta posjetiteljima kao u slučaju ova dva filma, posebice drugog)...

Redatelj Gospodara prstenova Peter Jackson ozbiljno se prihvatio posla, i to se u filmu vidi. A i prigovori o izboru skladatelja (Howard Shore), koji su se mogli čuti u vrijeme snimanja filma, danas zvuče sasvim neargumentirano. Američka filmska industrija navikla je, naime, igrati na sigurno, pa su mnogi (kritičari!) smatrali da se skladatelj, koji potpisuje filmove poput Muha, Kad jaganjci utihnu, Philadelphia, Sedam, eXistenZ i Ćelija, i kojega prati priča da je sklon neobičnim eksperimentima (za film Ćelija iskoristio je skupinu afričkih glazbenika i njihovu, oko četiri tisuće godina staru tradicijsku glazbu!), da se takav skladatelj jednostavno neće znati nositi sa zahtjevima bajke. I upravo su se tu prevarili. Jer kameleonsko ponašanje Howarda Shorea upućivalo je da je upravo on jedan od rijetkih sposobnih filmskih skladatelja koji će znati glazbom ocrtati fantaziju Dobra i Zla, ali i njihovo međusobno isprepletanje, koji će različite zemlje i svjetove hobita, vilenjaka, patuljaka, orka, trolova, Saurona i Sarumana, pa i ljudi, znati opisati svaku na njezin specifičan način. Kako drukčije objasniti zaigranu temu hobita, sasvim suprotnu od teme crnih ljudi koja pomalo vuče na rekvijem? Ili temu Družine koja polako, ali sigurno, paralelno s povećavanjem broja članova, raste iz fragmenata u cjelovitu glazbenu misao? Ili glazbu prstena, koji ima čak tri teme?

Kompleksnije teme

Tematski rad gotovo da povezuje Howarda Shorea s Johnom Williamsom, jer su obojica sklona svoje teme uplesti u monumentalni vokalno-instrumentalni izvođački korpus. Ali jedna je tu razlika. Shore, za razliku od Williamsa, ne piše teme koje čovjek nakon odgledana filma, na putu kući fućka ili pjevuši. Njegove su teme glazbeno daleko kompleksnije. To nisu samo melodije uz karakterističnu orkestralnu pratnju, nego su to čitavi melodijsko-harmonijski sklopovi vezani uz pažljivo birane orkestralne boje. A orkestar je tako monumentalan da se od njega ježi koža. Dakako, uporaba zbora bila je neizbježna (recimo, za opis Zla čija moć sve više raste), ali tu je i dječački zbor (za opis malih hobita koji, doduše, jesu poput ljudi, ali su ipak bliži dječacima), a da ne govorimo o solističkim glasovima Elisabeth Fraser, Edwarda Rossa i Enye.

Bojala sam se da bi Enyina prisutnost mogla narušiti jedinstvo partiture, ali do toga nije došlo jer je Shore orkestrirao njezine dvije pjesme. Oba ženska glasa imaju vilenjačku kvalitetu, pa se Enyin glas posve dobro uklopio u ljubavnu scenu Aragorna i Arwen te je sanjalački zaokružila film završnom pjesmom May It Be. No šteta što se, zbog Enyine popularnosti, više ne raspravlja o, recimo, tužaljci za Gandalfa koju sa ženskim zborom izvodi Elisabeth Fraser, a za koju je, na vilenjačkom jeziku Philippe Boyens (koja bi sada već mogla objaviti knjigu pjesama Gospodar prstenova na različitim čudnim jezicima) skladao Howard Shore. Tužaljka djeluje nestvarno poput samog filma, tako da je doista potrebna Legolasova uputa da bi se upravila pozornost na njezinu sasvim neobično zakrivljenu melodijsku liniju.

S takvom glazbom filmska je fantazija potpuna, a nama ostaje da s nestrpljenjem očekujemo nove nastavke Tolkienove bajke Gospodar prstenova. Jer lijepo je u svijetu kraljeva, vila i vilenjaka...

Irena Paulus