Duhovita igra

Duhovita igra

Sven Šestak izveo je sve beskrajno šarmantno i ležerno, s dobrodušnom ironijom onog koji zna da nema ništa luđe i uzaludnije, ali i ništa potrebnije od kazališta

Samo dan nakon što smo u zagrebačkom HNK gledali Pirandellovu dekonstrukciju kazališne iluzije u Gavelli se na Sceni Mamut pojavila predstava koja čini to isto samo na drukčiji način. Riječ je o duhovitoj pripovijetki Karela Čapeka Kako nastaje kazališna predstava, koju je dramatizirala Marjana Nola, režije se po prvi put odlučio prihvatiti glumac Ranko Zidarić, a za priču o kazalištu iza kulisa angažiran je Sven Šestak i pozadinski pomagači; stvarni Gavellini inspicijenti, garderobijeri, tehničari... Nema na pozornici tako dobre komedije kao što je to teatar u svojoj nutrini, zapisao je jednom Fadil Hadžić, a da je tako uvijek bilo i da se ama baš ništa nije promijenilo svjedoči i lucidan Čapekov tekst napisan još 1925. Neuroze, kaos, golema količina egotripova koje prate nastanak predstave još i prije prve čitaće probe, zapravo od onog trenutka kad se objavi podjela, pa sve do zabijanja posljednje letvice prije premijere i uzbuđenja koje slijedi nakon tog najvažnijega glumačkog trenutka Sven Šestak izveo je beskrajno šarmantno i ležerno, s dobrodušnom ironijom onog koji zna da nema ništa luđe i uzaludnije, ali i ništa potrebnije od kazališta. Režija Ranka Zidarića puna je zgodnih detalja i u uporabi rekvizita i u dosjetkama, poput u odijelo komandosa zamaskirana šaptača kojeg igra Robert Ugrina uplašeno se skrivajući pred tim kaosom u zaklonu jedne kutije. Kako pozadina može biti još zabavnija, pokazao je Zidarić upletanjem gotovo cijeloga tehničkog osoblja Gavelle, koji igraju sami sebe. Odjeci režiranih svađa iza scene, brojni nesporazumi ulijetanja u krivom trenutku, ali i iznenadni proplamsaji blage strpljivosti onih koji rade s najvećom djecom na svijetu podnoseći njihove neuroze, duhovito su pratili i isprepletali se s tijekom priče o nesporazumima glumaca, redatelja i pisca što ih je Šestak oslikavao i u pomalo apsurdističkom ozračju. Scenografija Barbare Borčić stvorila je atmosferu napučene, prašnjave ropotarnice jedinstvenoga kazališnog mirisa i čarolije, s bezbroj mrtvih rekvizita, koji ožive u trenutku stvaranja iluzije. Inspicijentica Sonja Kovačević, scenski radnik Tomislav Turkalj, portirka Đ urđa Topolovac i drugi stvarni akteri nisu, znamo, glumci, ali su u ovom kontekstu djelovali mnogo uvjerljivije od nekih glumaca koji se samouvjereno loše šeću našim pozornicama. A da mnogi od njih imaju skrivene talente pokazala je garderobijerka Ljiljana Dimova, čija je pjesma Putnik začinila kraj.

Gordana Ostović