Dominacija novoga realizma

Pet najuspješnijih hrvatskih proznih ostvarenja u 2001.

Kad smo prije nekog vremena na sastanku žirija za nagradu »Jutarnjeg lista« radili inventuru svih zbirki novela i romana objavljenih 2001, bio sam zapanjen nad brojem naslova kojih smo se kolektivnim nastojanjem uspjeli sjetiti. A siguran sam da je, osim pedesetak fikcionalnih proznih knjiga koje smo registrirali, zasigurno još barem toliko ostalo nezapaženo jer su njihovi izdavači neprodorni, nezainteresirani, a autori nepoznati široj javnosti. Moram priznati da svoju rang-listu donosim na temelju samo dvadesetak pročitanih knjiga, stoga nije nemoguće da sam i neku vrijednu knjigu zaobišao. Tako sam neki dan dobio i zbirku novela za koju se s dosta sigurnosti može pretpostaviti da bi mogla ući u najuži izbor za proznu knjigu godine, zbirku priča Bore Radakovića Porno; eventualnu nepravdu ispravit ćemo tako što ćemo neke od nepročitanih naslova prikazati u ovoj rubrici u prvoj polovici tekuće godine.

Dakle, na temelju toga nepotpuna uvida predložio bih sljedeću rang listu najboljih proznih knjiga u godini 2001:

1. Ivo Brešan, Astaroth (Nakladni zavod Matice hrvatske)

Brešanova knjiga, o kojoj sam na stranicama ovog lista opširno pisao, bavi se starim faustovskim motivom, vječnom borbom dobra i zla; širokim narativnim zamahom Brešan obrađuje udio principa Zla u hrvatskoj i svjetskoj povijesti. Drugi dio jest malo narativno zbrzan, a kraj zašećeren kršćanskim prosvjetljenjem, ali u cjelini to je snažan roman koji se bavi velikim temama filozofije povijesti i sudbinom malog pojedinca suočena s izazovima totalitarnih ideologija.

2. Goran Tribuson, Klub obožavatelja (Nakladni zavod Znanje)

Nakon sjajne zbirke fantastičkih novela Zvijezda kabarea Tribuson se vraća tvrdoj stvarnosti. Koliko je na njega utjecalo druženje s fakovcima, odreda pristašama novog realizma? Ne mora se raditi samo o prilagođavanju novim trendovima. U Tribusonovu, sada već povelikom, tematski i žanrovski raznovrsnu opusu, ima dosta knjiga na koje se prirodno mogu vezati ova njegova četiri ulančana prozna fragmenta o periferijskim zmajevima; sjetimo se Povijesti pornografije, Polagane predaje, Tribusonovih nonfikcionalnih, nostalgično-memoarskih zapisa. Dobro se snalazi Tribuson i u ovom žanru, stari roker još ima žestine, njegova je duhovitost sve prirodnija; baš suprotno od njegova idola Micka Jaggera.

3. Marinko Koščec, Netko drugi (Konzor)

Vršnjak većine fakovaca (rođen 1967), stilski čista suprotnost; nasuprot njihovu novom realizmu s nebrušenom, sirovom, često žargonskom rečenicom, on je stilski sofisticiran, narativno zakučast (oponaša kompoziciju glazbene suite, sa šest pripovjedača), povremeno na rubu mogućnosti otčitavanja; on je u današnjoj hrvatskoj prozi apsolutno nešto Drugo.

4. Damir Karakaš, Kino Lika (Ghetaldus optika)

Još žešći od fakovaca; za razliku od njihovih urbanih ambijenata (Zagreb, Split), radnja njegovih priča smještena je u ličku vukojebinu. Likovi sirovi, primitivni, puni buke i bijesa. Čudan neki jezik, ne samo dijalektalno obojen nego i prepun onomatopeja, nedovršenih riječi, eliptičnih iskaza, ispuštenih glasova; Karakaš očito želi što vjernije fiksirati stvarni govor. U nekim pričama likovi kao da se nisu odmaknuli od razine animalnosti; sodomistički, ma što erotski — pornografski! — prizori kao da su prirodan izraz tog stanja.

5. Rujana Jeger, Darkroom (Moderna vremena)

Uspjeli prvenac: romančić sastavljen od kratkih fragmenata, kronološki diskontinuiranih. Nije ih teško linearno kronološki poredati; tad se dobije relativno suvisla priča, očito autobiografski zasnovana, o otkačenoj djevojci, koja odrasta u hipijevskom libertinskom obiteljskom okružju. Duhovito kolažiranje; simpatična ironija, ali i autoironija. Čekamo drugu knjigu da vidimo što ova talentirana debitantica stvarno može.