DOGAĐAJI U MATICI HRVATSKOJ

Monografija Cvjetka Milanje Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma predstavljena je 23. siječnja u palači Matice hrvatske.

U pozdravnoj riječi Josip Bratulić, predsjednik Matice hrvatske, istaknuo je važnost hrvatskog ekspresionizma u sklopu cjelokupne hrvatske književnosti.

U doba ekspresionizma hrvatska književnost novim je temama i novim jezikom pristupila europskim, a ekspresionističko pjesništvo imalo je odjeke i u idućim pjesničkim naraštajima te cjelokupnom hrvatskom pjesništvu dvadesetog stoljeća.

Probuđeni interes

Krešimir Nemec Milanjino je djelo stavio u kontekst buđenja interesa za ekspresionizam u nas i u svijetu (o čemu svjedoči nedavno održan znanstveni skup o ekspresionizmu te antologija pjesništva hrvatskog ekspresionizma Branimira Donata Put kroz noć). Milanjino djelo može se razmatrati na dvije razine. Na prvoj razini sadrži teorijske eksplikacije (pitanje geneze, periodizacije, poetičkih čimbenika ekspresionističke paradigme) i pjesničke tekstove nastale između 1914. i 1928. Na drugoj razini proučavanje se hrvatskog ekspresionizma uklapa u sveobuhvatna Milanjina istraživanja o hrvatskom pjesništvu 19. i 20. stoljeća (autor je nedavno objavio Hrvatsko pjesništvo od 1950. do 2000). Iako je pjesništvo hrvatskog ekspresionizma izraz specifične linije razvoja hrvatske književnosti, promašene su sve teze koje govore o njegovoj autohtonosti, samoniklosti i samoizvornosti, kao i one koje govore da je hrvatsko ekspresionističko pjesništvo puko preslikavanje njemačkoga. Hrvatski ekspresionizam uklopljen je u opća duhovnopovijesna i književno-umjetnička kretanja u Europi. Pojava ekspresionizma u Hrvatskoj izraz je opće duhovne i moralne krize predratne, ratne i poratne Europe, napuštanja racionalističkog svjetonazora te potrebe prevrednovanja svih vrijednosti. Ekspresionizam se odriče cjelokupnog kulturnopovijesnog naslijeđa i teži preoblikovanju svijeta. Novi svijet koji se rađa traži novu umjetnost, novu estetiku i poetiku i novog čovjeka — nadčovjeka, koji svojom pobunom, revoltom, novom osjećajnošću znači suprotnost racionalističkom poimanju svijeta. Umjetnička praksa hrvatskog ekspresionizma polimodalna je, što znači da su u ekspresionističkom razdoblju postojale i druge književne pojave i orijentacije (tako npr. Tin Ujević, koji je stvarao u tom razdoblju nije paradigmatski ekspresionistički pjesnik).

U knjizi je najveća pozornost posvećena A. B. Šimiću s obzirom da je on u svom pjesništvu najbolje izrazio bit ekspresionizma, iscrpivši se u ekspresionističkoj paradigmi.

Zenitizam

Uz opis hrvatske ekspresionističke paradigme monografija obrađuje i fenomen hrvatskoga zenitizma (u onoj mjeri u kojoj korespondira s ekspresionizmom; ne izlaže se zenitistička intermedijalna praksa ni ideološko-politički afiniteti), pisce i pojave kasnog ekspresionizma (Vjekoslav Majer, Slavko Batušić, Dobriša Cesarić i dr.) te tzv. katolički ekspresionizam — pjesništvo koje kombinira ekspresionističke ideje i stilizaciju s izvorima koje crpe iz Biblije (Nikola Šop, Đ uro Sudeta i dr.).

Možemo zaključiti da je hrvatski ekspresionizam cjelovita književna paradigma iz koje je hrvatska književnost baštinila poetske motive, ali i formalna obilježja (upravo je hrvatski ekspresionizam »normirao i osvijestio tip hrvatskoga slobodnoga stiha«). Zbog visoke spoznajno-teorijske vrijednosti Milanjinih analiza hrvatskog ekspresionističkog korpusa, Nemec je Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma ocijenio iznimnim proizvodom hrvatske znanosti o književnosti.

Zahvalivši se Matici hrvatskoj na pomoći i suradnji Cvjetko Milanja najavio je skoro objavljivanje djela Panorama hrvatskoga ekspresionističkoga pjesništva u kojem daje širi pregled ekspresionističke poezije. Panorama će uz pjesme paradigmatskih hrvatskih ekspresionista obuhvatiti i ekspresionističke dijelove pjesničkoga opusa autora (npr. velikoga hrvatskog pjesnika Tina Ujevića) čije se stvaralaštvo ne iscrpljuje u ekspresionizmu.

Nataša Pejić

Muke po Istri

Predstavljanje knjige profesora Ante Cukrova Između obrazovanja i denacionalizacije — Lega Nazionale i njene škole u Istri krajem XIX. I početkom XX. stoljeća pulske izdavačke kuće C. A. S. H. održano je 30. siječnja u dvorani Matice hrvatske. O trećoj knjizi ciklusa Hrvatsko školstvo u Istri I. — VI. govorili su uz autora njezini recenzenti Josip Bratulić, Petar Strčić i Stjepan Staničić te izdavač Helmut Cvek.

Prisutne je, po običaju, u ime Matice hrvatske pozdravio predsjednik Josip Bratulić. Podsjetio je na staro značenje hrvatske i staroslavenske riječi nastavnik — onaj koji gradi, izgrađuje osobu, učenika. Knjiga pokazuje muke i nevolje kroz koje je prošlo hrvatsko školstvo u Istri. To područje u vremenu nastanka hrvatskog narodnog preporoda žele Nijemci, Talijani i naš sitni seljački svijet. Tadašnje događaje u Istri budno je pratila i Matica hrvatska, pa izdaje zbirku narodnih pjesama Istre i kvarnerskih otoka. Između obrazovanja i denacionalizacije knjiga je koja otkriva proces odnarođenja Hrvata u svrhu očuvanja talijanskih gradova i talijanskog bića u Istri. Iz takvih iredentističkih ideja proistječu i današnji procesi uvođenja dvojezičnosti i talijanskih škola u Istri. Bratulić, čija je recenzija već izazvala političku reakciju, poziva na gradnju mostova prema Italiji i ostalom svijetu, ali i na borbu za svoj jezik koja je ponajprije borba za osobu, pa posredno i za naciju i svijet u cjelini.

Istarski prostor

Helmut Cvek predstavio je biblioteku Histria Croatica. Knjiga Ante Cukrova osamnaesti je naslov te neprofitabilne biblioteke koja obrađuje istarski prostor.

Petar Strčić govorio je zatim o povijesti Istre, koja je stoljećima bila na udaru vanjskih silnica. Presudnu ulogu u očuvanju glagoljaštva i hrvatskog jezika odigrala je Crkva, odnosno svećenstvo. Vladalačkom sloju talijanaša — odnarođenih Hrvata, suprotstavljaju se istarski preporoditelji, među kojima se ističu biskup Juraj Dobrila i Matko Laginja kao predstavnici prvog odnosno drugog naraštaja. Strčić odaje priznanje autoru, mladom povjesničaru, koji se nakon dugogodišnjeg prosvjetnog rada razvio u pravoga znanstvenika. Njegova je knjiga čisto znanstvena, a ne politička, iako je vidljivo poklapanje današnjih problema s onima od prije stotinjak godina, opisanima u knjizi. Ipak, u nas odjek već postoji, a Strčić predviđa njegov izostanak u Italiji zbog velike smjene znanstvenika iredentista i nacionalista sadašnjom objektivnom generacijom.

Pedagoški aspekt

Stjepan Staničić, prosvjetni savjetnik Zavoda za školstvo za Istru proučio je ovo djelo primarno sa svog stručnog, pedagoškog stajališta. Autor pruža dobar uvid u sva područja školstva (uvjete rada, nastavni jezik, plan i program), utemeljen na činjenicama, a ne na tuđim interpretacijama, potkrijepljen izvornim dokumentima. Podsjećanje na jedinstven put istarskoga školstva i poziv na njegovo respektiranje Staničić smatra najvećom zaslugom autora.

Ante Cukrov, iako rođenjem Šibenčanin, nakon četrdeset godina života i rada u Istri osjeća se Istraninom. On proziva kao glavnog krivca za njegovo bavljenje ovom teškom problematikom »Školske novine« i njihovo pokretanje edicije povijesti hrvatskoga školstva. Pripremanje monografije njegove škole za tu svrhu bilo je zapravo početak rada na ciklusu knjiga Hrvatsko školstvo u Istri. On ga prati od početaka slavenske pismenosti sve do školske reforme potkraj pedesetih godina 20. stoljeća.

Ana Kirin

Iz teksta u događaje

U palači Matice hrvatske predstavljena je 29. siječnja knjiga Nenada Ivića Textvs — Istraživanja o Amijanu Marcelinu.

Darko Novaković pokušao je predstaviti autora o kojem knjiga govori. Amijan Marcelin, rođen u 4. stoljeću u Antiohiji, umro u vrijeme raspada Rimskog Carstva, sudjelovao je u vojnim pohodima u Italiji, Galiji, Perziji. Njegova povijest zapravo su osobne zabilješke, memoari, koje dovršava devedesetih godina 4. stoljeća, po doseljenju u Rim. Među tim fragmentarno sačuvanim spisima o vremenu nakon Tacita, od kraja 1. stoljeća, pomnije su opisani događaji kojima je autor bio svjedok odnosno sudionik. Ivić interpretacijom Amijanova teksta otkriva jednu od mogućih priča o kasnoj antici. To razdoblje formiranja nekih od najvažnijih europskih geografskih i političkih institucija, do sada uglavnom zanemarivano, zaslužuje kako filološki i historiografski tako i neprofesionalni interes.

Vladimir Biti svoju ulogu predstavljača ove povijesne knjige obrazlaže izvorima Ivićeva nadahnuća — književnom i povijesnom teorijom. Biti upozorava na nit vodilju za razumijevanje ovog djela, danu u naslovu i podnaslovu. U središtu pozornosti je tekst, preko njega se ulazi u događaje. Vidljivo je u Ivića premještanje težišta s povijesti događaja na povijest ideja. Tako, proučavanjem složenih, umjetnički zahtjevnih i bogatih tekstova, moguće je doprijeti do instruktivnije slike prošlosti nego usmjerenjem isključivo na događaje. Vrijeme kasne antike nije jasno razlikovalo historiografiju od književnosti pa tekst Amijana Marcelina iziskuje istraživanje okolnosti njegova oblikovanja. Ivić odbija uzeti postojeću teoriju teksta zdravo za gotovo, on preko mreže odjeka Amijanova djela želi doprijeti do autora i pobiti predrasude kasnijih stoljeća, pa i suvremene historiografije o njemu. Ustrajava na drugosti, tuđosti Amijana u odnosu na predodžbe o njemu stvorene. Iz te perspektive nastoji pokazati infiltriranost tumačenja povijesti aktualnim ideologijama različitih razdoblja. Vladimir Biti spomenuo je u tom kontekstu i promjene režima istinitosti. Za razliku od npr. Amijanova vremena, danas se očevid smatra preprekom na putu ka objektivnosti i autentičnosti. Slično je smješteno i autorsko ja. Mi ga doživljavamo drukčije od Amijana koji svoje autorsko ja rastvara usporedbom s Homerom, Vergilijem, Ciceronom. Cilj je Ivićeva Textvsa, djela na tragu francuskog i tzv. novog historicizma pokazati uronjenost Amijana Marcelina u strasti, sukobe i borbe o kojima nastoji izvijestiti. Kako u tome ne vidi prepreku autentičnom povijesnom izvješću, Nenad Ivić poziva na prepisivanje suvremene historiografije od ovog kasnoantičkog autora.

Sinan Gudžević govorio je o samoj riječi textvs te je dovodi u vezu s hrvatskim izrazima tkanje, tesanje, Tesla... Napominje da Ivić tka knjigu od dva dijela — za povjesničare i za teoretičare. Još za rada na Textvsu, knjizi teškoj za čitanje i zahtjevnoj kao udžbeniku, Gudžević je imao priliku raspravljati s autorom o pojedinim tek završenim poglavljima, pa je i sam proučio djelo Amijana Marcelina.

Ana Kirin