Čekamo pobjednike

Čekamo pobjednike

Nabacivanje nagradama postalo je toliko besmisleno, da ne samo da svaki radio ili novine nasilnički pokušavaju ostaviti traga svojim izborima, nego se stvari počinju odvijati i žanrovski. U tom je smislu vrhunac ludila bila dodjela nagrada Viva najboljim njemačkim dance-izvođačima. To mi se zaista ne da komentirati

U vrijeme kad diskografi zapravo spavaju zimski san i oporavljaju se od velikih akcija u dane blagdana, njihovi djelatnici zaduženi za medije jedva čekaju veljaču, mjesec poznat po najvažnijim dodjelama nagrada u glazbenoj industriji. Tako će se britanska publika prepustiti navijanju za svoje ljubimce u očekivanju Brit Awardsa, dok će glazbeni Oscar, popularni mali gramofon ili Grammy, dvadeset i osmog veljače duboko u noći ili bolje prije zore po našem vremenu, biti smisao svakoga tko se na bilo koji način bavi diskografijom. Nominacije velikih i manje velikih zvijezda pune tiskovine i nikome, bez obzira na milijunske naklade, nije svejedno hoće li Grammy potvrditi da su dio američkog i time svjetskog glazbenog jet seta. Nedugo potom naši talijanski susjedi imat će Sanremo, koji već tjednima zaokuplja njihovu pozornost. Festival koji je Talijanima sve i jedini neizmjerno važan, ove godine kasni jer je RAI zakasnio s pripremama. Iskreno, mijenjali su direktora, i to je dokaz kako kadrovske promjene nisu samo u nas skretnice događaja. Pippo Baudo odavno je određen da po tko zna koji put iz večeri u večer zabavlja milijune. Jedino se ne zna koja ljepotica će uz njega. Talijanima je to važno valjda koliko i špageti Barilla. Jako.

Godina iza nas pokazala je da veliki medijski događaji postaju odrednice ili polazišta svekolike djelatnosti pop-svijeta. Nagrade poput MTV-jeve, bolje MTV-jevih kada se zbroje američke, europske i latino, gotovo da su glavni događaji sezone. Nabacivanje nagradama postalo je toliko besmisleno, da ne samo da svaki radio ili novine nasilnički pokušavaju ostaviti traga svojim izborima, nego se stvari počinju odvijati i žanrovski. U tom je smislu vrhunac ludila bila dodjela nagrada Viva najboljim njemačkim dance-izvođačima. To mi se zaista ne da komentirati. Svijet je ponekad uniformirana histerija lažne opuštenosti i kvaziotkačenog prenemaganja u grozno repetitivnoj dosadi istih ritmova bez melodija s nakazno priglupim tekstovima. Čast malobrojnim iznimkama, ali refren ja wohl, ja wohl, ich liebe alkohol...

Prošle godine ipak je sudbina odredila nešto spontano, veliko i kao i obično humano. Nakon Live Aida i sličnih projekata, terorizam bombardiranja civilnim zrakoplovom u slučaju njujorškog WTC-a iznjedrio je koncert na kojem se uz brojne američke pojavilo i respektabilnih europskih zvijezda, glazbenika koji su sinonim pop-glazbe uopće. Paul McCartney svojim je nastupom i posebno skladanom pjesmom Freedom pokazao koliko ostatku svijeta, pa i onog ekonomski jakog poput Britanije, znači Amerika. Snovi mnogih srušili su se u trenutku rušenja WTC-ovih nebodera. Svijet je postao još zamršeniji glazbenici i glazbena industrija reagirali su kao i uvijek u takvim situacijama. Pjesmom. Mediji, posebno televizijski, bili su zapravo veliki poštar koji svima donosi isti brzojav istodobno. I što bi svijet bio bez glazbe i glazbenika. Kao televizor bez slike. Ono što mene brine jest činjenica da je slika na većini svjetskih televizora, kada je o glazbi riječ, sve sličnija. Globalno postaje dosadno.

Aleksandar Kostadinov