Autentičnost i poštenje

Autentičnost i poštenje

Zelena ljubav Rudolfa Sremca — priča o jednoj obmani

Ne moram vam vjerojatno pričati kako sam zagovornik poštena dokumentarizma. Volim dokumentarce poetika kojih počiva na uočavanju i bilježenju stvarnosti i istine, na traganju za istinom, na pustolovini tog traganja. Priznajem, razumljivo, da su dokumentarac i dokumentarizam vrlo široki pojmovi pa u njih mogu biti uključeni i znanstvenopopularni, kulturtregerski, pa edukativni filmovi raznih vrsta, razne rekonstrukcije, povijesne evokacije... No za mene je, onako intimno i posve neznanstveno, dokumentarac uvijek bio mnogo bliži slutnji, želji, očekivanju, neizvjesnosti i strahu, mnogo bliži svemu tome, a nekako daleko od dogovorena, pripremljena, operativno savladiva i zacrtana. Dokumentarac je uvijek bio i ostao onaj pomalo naivni i neuglađeni bohem sklon krenuti, zašto to ne ponoviti, »... za Avantirom, našom gospođom.«

Zagovarao sam taj tragalački, otkrivalački dokumentarac zdušno i naivno, navijački i netolerantno, nastojeći uvijek prepoznati kadrove koji su lažnjaci, koji su namješteni, dogovoreni, izrežirani, oni iza kojih se, pa čak i kada je film bez teksta, čuje »rika režisera iza kamere«, običavao sam govoriti. Načela »Dogme« čine mi se naivnom dječjom pjesmicom u odnosu na strogost koju sam ja (i od sebe) zahtijevao. Repeticija u dokumentarcu? Kaj god! Često su me snimatelji znali nagovarati: ma daj, ponovimo to. Napravit će nam tip ovaj put ono što si očekivao! Ali nije napravio. Zaboravimo!

Volim i istinu

Volim dobre filmove, ali volim i istinu. Skriva li se iza te druge ljubavi, ipak, i strah od slaboće? Ispričavate li se unaprijed navodnom istinoljubivošću za nedosegnut, slab film? I nije li i ova lamentacija tek nemoćno ispisivanje varijacije na Tinovu temu: »Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik...« Ne znam...

Bilo kako bilo, nalazio sam potvrdu ispravnosti svog radikalizma, diveći se mnogim stranim, ali i domaćim dokumentarističkim dosezima. Naći će se podosta vrijednih dokumentaraca u fondu filmova Škole narodnog zdravlja, a tu su i Katić, Golik, Babaja, Papić, Krelja... Zacijelo tu pripadaju i filmovi Rudolfa Sremca, jedan izbor, naime, iz golema Sremčeva dokumentarističkog opusa koji broji gotovo stotinjak naslova. I u najstroži izbor ušao bi sigurno jedan film iz 1968, Zelena ljubav, potresno svjedočanstvo o posavskom (a i ne valjda samo posavskom) običaju sklapanja maloljetničkih brakova. Defiliraju pred kamerom razni budući supružnici, izjavljuju pred sudom nesigurno i naučeno da svoje odabranike ili odabranice vole, sve odreda djeca, a mogu shvatiti i znaju što je to brak, bračne obveze itd. itd... A posrijedi je, sugerira, ponekad i odveć izravno, Sremec, interes roditelja, spajanje grunta, imanja, tako štogod. U središtu Sremčeve pozornosti mladi je par, dobili su odobrenje suda, njihovo vjenčanje, slavlje... Sve pomalo, u svojoj naivnosti i humorno, a nakazno, jezovito... Film djeluje iznimno snažno! Imamo dojam da nakon njegova kraja slijedi horor, ali ne film, nego život.

I sad, pokušajte shvatiti šok koji sam doživio kada sam prije nekog vremena naletio na jedan drugi film, film nastao 1996. godine, jedanaestipolminutni dokumentarac u produkciji Osnovne škole Nikola Hribar iz Velike Gorice, a potpisuje ga novinarska grupa: scenaristi Marko i Marija, snimatelj Ivan i režiserka Morana. Film se zove Tragom Zelene ljubavi.

Velikogorički šok

Otišli velikogorički osnovci u selo Veleševec, gdje je prije dvadeset i sedam godina snimana Zelena ljubav. Tamo im jedna žena sve lijepo i potanko objasni, a mene, rekoh već, dobrano šokira. Anica iz filma zapravo je Milica, živi u Zagrebu, udana je, ali ne za mladoženju iz filma, to su oni samo glumili, a mladoženja iz filma zove se Stjepan, nikada se nije ženio i ostao je u Veleševcu. Poslije se u filmu pojavi i Milica, jedva je prepoznah, objasni kako se film snimao ljeti, a ona se udala tek potkraj te godine. Imala je i sina, poginuo je u Domovinskom ratu... Pronađoše velikogorički novinari-sineasti i Miličina partnera iz filma. »Daj, ja sam mladoženja iz filma Zelena ljubav. Priča, ne bez ponosa, kako je Sremec rekao učitelju kod koga se Stjepan slučajno zatekao: »Baš bi nam ovakav mladić trebao«. I nije mnogo trebalo da ga nagovore. Naposljetku, eto u filmu i Sremca. Bio je već jako star i pričao je dugo, pomalo otegnuto i ponavljajući se. No ni da trepne što već tridesetak godina pravi od mene budalu, što mu ja, naime, vjerujem da se zbivanja u filmu Zelena ljubav doista i dogodiše.

»Film se doima autentično«, kaže »skoro je blizu izvornoga, istinitoga... Nije autentičan, ali je istinit...«

I što da mu čovjek odgovori na to? Što uopće zaključiti nakon svega? Jasno vam je, pretpostavljam, da je u cijeloj priči, u cijelom kolopletu pitanja koja se javljaju, najmanje važna nekakva moja povrijeđenost. Jednako nevažno dovođenje je u pitanje onih mojih radikalnih dokumentarističkih postavki, koje su mi i danas drage premda više nisam toliko netolerantan prema odstupanjima. Smijem li ipak zaključiti: ako je dobar, filmu je sve dopušteno? Ako je istinit, nevažno je što nije autentičan? Ako je namjera plemenita, poštena...?

Ne znam, svjestan sam ozbiljnosti i težine ovih upita, krhko je znanje...

Zoran Tadić