Apsolutno nedostatno

Apsolutno nedostatno

Kad je već cjelokupna hrvatska ponuda Verdijevih opera u Verdijevoj godini tako skromna — nije li moglo doći do razmjene gostovanja? Nije li se moglo u Zagreb dovesti splitskog Attilu i Rigoletta, kao i riječki Krabuljni ples? Dobro se sjećamo velikih ranijih uspjeha splitskih Lombardijaca i riječkoga Rigoletta

Pitanje jednostavno, odgovor složen. Apsolutno gledano nedostatno, s obzirom na sadašnji hrvatski operni trenutak nije se moglo ništa bolje ni očekivati. Točnije: kazališta u Rijeci, Osijeku i Splitu uglavnom su ispunila očekivanja, u Zagrebu je ulogu kazališta preuzeo koncertni podij. Koncertna izvedba Ernanija, kojega hrvatski ansambl nije izveo stotinu godina, a pripremila ju je Hrvatska radiotelevizija u svojemu Majstorskom ciklusu, te gostovanje ansambla Mađarske državne opere s Otellom u ciklusu Svijet glazbe, sigurno su bile repertoarno primjerenije i izvedbeno mnogo uspješnije od, blago rečeno, osrednje premijere Traviate koju nam je ponudio zagrebački HNK. Dodajmo tome i uspjeli Verdi Gala koncert Muzičke akademije i manje uspjeli koncert Verdi našeg naraštaja na samome kraju godine i zaokružili smo zagrebačku koncertnu ponudu Verdijevih opera. Verdijev koncertni opus bio je predstavljen Requiemom u izvedbi Zagrebačke filharmonije i opusom Quattro pezzi sacri u izvedbi Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić i Akademskog zbora bazilike Srca Isusova u Zagrebu Palma u ciklusu Svijet glazbe, koji se, dakle, primjerno iskazao u proslavi Verdijeve stogodišnjice.

Oscilacije u kvaliteti

No, kako nam je pokazala izložba u HNK-u Verdi u Zagrebačkoj operi popraćena povjesticom, Verdi nakon Zajčeve ere i nije bio neke osobite repertoarne (ne izvođačke!!!) sreće u Zagrebačkoj operi. U devetnaest godina ravnateljstva Ivan pl. Zajc predstavio je u novoutemeljenoj hrvatskoj operi devet Verdijevih opera s ukupno 328 izvedaba. Ostale četiri izvedene su u sljedećih pedeset godina. Od 1939, kad je prvi put izvedena trinaesta Verdijeva opera u HNK-u, Don Carlos, do danas, dakle u punih šest desetljeća, Zagrebačka opera nije izvela novi naslov! I kad to nije učinila o stotoj godišnjici skladateljeve smrti, nego je posegnula za, uz Aidu u njoj najizvođenijom operom, a da joj pritom nije osigurala vrhunske protagoniste, dirigenta i redatelja, time je sve rečeno. Za usporedbu: u prigodi pedesete godišnjice Verdijeve smrti na njezinu su repertoaru doduše bile samo četiri Verdijeve opere, ali već na početku sezone 1950/51. bila je antologijska premijera Otella, slijedila je premijerna obnova Krabuljnog plesa, dok su Aida i Rigoletto bile redovite repertoarne predstave. Izvedaba je u sezoni bilo ukupno 23, što nije odveć velik broj za tadašnje prilike, ali, a taj je ali vrlo bitan, okupljeni su bili najbolji izvrsni hrvatski izvođači, među kojima su neki već bili ili su postali prvaci velikih svjetskih opernih kuća. Proslavu Verdijeve stogodišnjice zagrebački HNK započeo je na sam datum skladateljeve smrti 27. siječnja 2001. predstavom Trubadura, koja je postigla visoku razinu izvedbe zahvaljujući u prvome redu reprezentativnim gostima Janezu Lotriču i Zlatomiri Nikolovoj te dirigentu Lorisu Voltoliniju. Slijedila su još tri operna naslova i Requiem (zašto u HNK-u?). Izvedbe su oscilirale u kvaliteti.

HNK u Splitu iskupio se tek u sklopu Splitskog ljeta prvom hrvatskom izvedbom Attile, šesnaestoga Verdijeva naslova u hrvatskoj operi (petnaesti — Lombardijci — također je izveden u Splitu), jer samo jedna Verdijeva opera u sezoni, doduše premijera Rigoletta, neoprostivo je malo za kazalište koje se itekako isticalo upravo dobrim izvedbama Verdijevih djela. Splićani se iskupiše zanimljivošću premijera. Objema je ravnao naš međunarodno priznati verdijanski dirigent Nikša Bareza, koji je ravnao i koncertnom izvedbom zagrebačkog Ernanija. Bareza pristupa Verdiju u skladu s današnjim pristupom opusu velikog majstora sa željom da ga očisti od svih s vremenom nataloženih natruha i vrati izvornom obliku. Upravo u tom novom iščitavanju Verdija, a ne u količini izvedaba njegovih djela, trebala je proteći njegova stogodišnjica. Tako, naime, razmišlja Riccardo Muti, koji je, kad je riječ o Verdiju, danas ipak najveći autoritet. Bareza ga je slijedio, i to je pozitivan iskorak za hrvatsku opernu reprodukciju u Verdijevoj godini. Splitske je premijere režirao mladi redatelj Ozren Prohić, također sa suvremenim pristupom opernoj režiji. Operama se priključio Requiem, izveden i na Dubrovačkim ljetnim igrama i koncert Viva Verdi.

Tradicija uprizorenja

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci izvelo je dvije premijere, Krabuljni ples i Don Carlosa, i na repertoaru još imalo cijelu tzv. latinsku trilogiju. Rijeka sa svojom izvanrednom talijanskom tradicijom uprizorenja Verdijevih opera — od 1845. do 1923. izvedeno ih je devetnaest — odužila se skladatelju kako je najbolje mogla, pružajući obilje belkanta dobrih gostiju (Lotrič, Paolo Rumetz, Nelli Manuilenko) i svoje i dalje najbolje hrvatske belkantističke pjevačice Mirelle Toić te angažiranjem našeg dirigenta međunarodnog ugleda Vjekoslava Šuteja. Rijeka je ponudila i zanimljivu priredbu jednog oblika pristupa Verdiju.

HNK Osijek, s najmanjom tradicijom (iako je to kazalište svojedobno izvelo za našu publiku nepoznatu Giovannu d'Arco, četrnaesti Verdijev naslov u hrvatskim opernim kućama uopće) i najmanjim mogućnostima, izvelo je premijeru Krabuljnog plesa i također imalo na repertoaru cijelu latinsku trilogiju pa je s obzirom na dane okolnosti dalo više nego zadovoljavajući obol.

Ali, zašto je od sveukupno šest Verdijevih premijera u Hrvatskoj u dva kazališta izveden isti naslov? Ne govori li to o velikoj neusklađenosti u djelovanju hrvatskih opernih kuća? I, kad je već cjelokupna hrvatska ponuda Verdijevih opera u Verdijevoj godini tako skromna — nije li moglo doći do razmjene gostovanja? Nije li se moglo u Zagreb dovesti splitskog Attilu i Rigoletta, kao i riječki Krabuljni ples? Dobro se sjećamo velikih ranijih uspjeha splitskih Lombardijaca i riječkoga Rigoletta.

Pravi pothvat

Dobro pripremljen koncert Muzičke akademije Verdi Gala upoznao nas je s darovitim mladim dirigentom, koji bi se mogao razvijati upravo u smjeru verdijanskog interpreta. Nekoliko mladih pjevača okušalo se na koncertima i u kazališnim izvedbama, ali prerano je, ako je uopće i moguće, o njima govoriti kao o budućim nositeljima verdijanskog repertoara u Hrvatskoj. Za sada se kao takav potvrdio jedino bas Ivica Čikeš.

Premalo za Verdija, primjereno hrvatskoj opernoj stvarnosti.

Ali, napravljen je jedan pravi pothvat! Iako već u 2002, ali vezano uz Verdija, objavljen je pravi izdavački raritet, nekoliko arija u izvedbi prvaka Zagrebačke opere snimljenih 1927. i 1928. na gramofonskim pločama Edison Bell Penkala, brižljivo digitalno obrađenih. Tako je nositelj tog pothvata, Hrvatski državni arhiv, ne samo ispunio nikakvu hrvatsku ponudu Verdija na nosačima zvuka nego je svojim prinosom stao uz bok onima od kojih se prirodno najviše očekivalo — opernim kućama.

Marija Barbieri