Vijenac 206

Maticahrvatska

Sjećanje: Vera Čičin Šain (1937-2002)

Žrtvovanje za druge

Sjećanje: Vera Čičin Šain (1937-2002)

Žrtvovanje za druge

U zajedničkom angažmanu i druženju pokazala se postojanom i vjernom prijateljicom, suputnicom i supatnicom uvijek pripravnom za pomoć drugima i zauzetom za dobrobit društva

Suzdržana i samozatajna, a istodobno iznimno inicijativna i prema svijetu otvorena, Vera Čičin Šain ostavila je dubok trag u raznim sredinama u kojima se kretala i u kojima je djelovala. Nenametljivošću i oslobođenošću od osobne taštine dospijevala je u samo središte društvenosti; dapače, često je bila pravim pokretačem druženja i društvenog organiziranja. Imala je izrazitu vokaciju medijatora i autentičnu sposobnost žrtvovanja za druge, odnosno spremnost za uklapanje u šire okvire i zajedničke interese, bilo da je riječ o književnim, likovnim ili političkim krugovima. Stoga je ne bez razloga velik dio kreativne energije uložila u prevoditeljsku struku, savršeno ovladavši njemačkim i engleskim, a ne preskočivši pritom zahtjevne obveze prema materinskom jeziku. Knjige i tekstovi koje je prevela, izdanja što ih je priredila, publikacije što ih je potaknula posvjedočit će motiviranost i težinu životnog uloga.

Ali svi znademo da je to čak manji dio njezina rada, onaj vidljiviji dio opusa ispod kojega stoji uronjenih devet desetina radne predanosti ljudima i institucijama, prijateljima i ustanovama, akcijama i ostvarenjima. Premda imamo mnoge zajedničke korijene i isto ishodište podrijetla, Veru sam upoznao tek u Zagrebu, nakon njezina povratka iz Njemačke, a najprije u Sveučilišnoj nakladi Liber, i u krugu oko slikara Miljenka Stančića. I u jednom i u drugom ambijentu pokazivala je iznimnu brižnost i razumijevanje, iza profesionalne skrupuloznosti i osobito visoke radne etike postupno se otkrivala draga i senzibilna osobnost. U Hrvatski PEN, u upravni odbor u koji smo zajedno ušli, Vera je uložila maksimum motivacije i ništa manju moć realizacije, jer bez njezina zalaganja i uspostavljanja intelektualnih i afektivnih veza s drugim svjetskim organizacijama jamačno ne bi bilo došlo do dubrovačkog kongresa, do mediteranske konferencije, do strukovnih sastanaka na najvišoj razini, što je sve pridonijelo afirmaciji hrvatske kulture i stvaranju našega civilizacijskog imagea, dostojna vlastite baštine i europskih kriterija. Ne umanjujući njezin ulog i ulogu u Ministarstvu kulture, u Matici hrvatskoj, u Nakladnom zavodu, gdje je sve radila na našem ulančavanju u tokove civilnoga društva i pluralističke orijentacije, uvjeren sam da je Verina dionica PEN-ove povijesti najbitnija, najkorisnija, nemimoilazna.

U zajedničkom angažmanu i druženju pokazala se postojanom i vjernom prijateljicom, suputnicom i supatnicom uvijek pripravnom za pomoć drugima i zauzetom za dobrobit društva. Kako zaboraviti što je sve učinila da bismo bili prihvaćeni od drugih kao ravnopravni, kako zanemariti činjenicu što je upravo svojim osobnim primjerom najbolje svjedočila da smo pravi Europejci. A najteže je ipak shvatiti kako se više nećemo susresti ni u Barceloni ni u Santiagu de Compostela, ni u Pragu ni na Bledu, pa, jao, ni u Splitu ni na Braču, pa čak ni na našem omiljenom Hvaru, za koji nas vežu spone zajedničkih predaka i mali komadić zajedničkog nasljeđa, što ga nikada nismo obišli. Draga Vera, hvala ti za djelovanje i za prijateljstvo, hvala ti u ime mnogih koje si zadužila. Počivala u miru!

Tonko Maroević

Adrese se gase, gase se adrese

Jedna je dama napustila svijet. Jedna je povijesna osoba napustila grad i zemlju. Jedna je prijateljica zadržala svoje mjesto u našem dvorcu ukriženih sudbina i u našim srcima

Više od trideset godina s Verom Čičin Šain zajedno smo živjeli u ovom mirokozmu gdje se svi guramo, udaljavamo, približujemo u nekoliko kazališta, galerija, redakcija; godina u kojima smo dijelili velika poglavlja sudbine malog naroda — a neki su od nas u tome bili protagonisti više, neki manje. Vera Čičin Šain svakako u zamjetnoj mjeri. Bila je urednica u Liberu kad smo osamdesetih godina tamo objavljivali knjige. Bila je članica prve ekipe Ministarstva kulture u novoj Hrvatskoj koja je dala ostavku odlaskom ministra Pavletića. Bila je osam godina tajnica Hrvatskog centra PEN-a, kad smo i Tonko Maroević i ja bili potpredsjednici, i otuda naša najbliža veza. Bila je tajnica za međunarodne odnose Matice hrvatske u kojoj smo svi ostavili blokove svojih života i svojih angažmana. Bila je istaknuta članica Liberalne stranke u vrijeme kad smo mislili da više stranaka nije tek kumulativno jednostranačje. Bila je sjajna prevoditeljica, tako Hessea i Nietzschea, najteže literature, savjetnica u složenim problemima s područja mnogih jezika kojima je vladala. Bila je suputnica iz Dubrovnika, Venecije, Hvara, Korčule, Praga, Santiaga, Barcelone, i kuda su nas već skupovi PEN-a u teško ratno doba vodili. Napisala je stotine pisama, poruka, relevantnih i kredibilnih vijesti iz napadnute Hrvatske u svijet. Vodila je zvučna imena po razrušenom dubrovačkom području, pokazujući ono što riječ ne može. Vera Čičin Šain imala je vjerodostojnost civiliziranog čovjeka koji se iskazuje na način manje je više, pa mu se automatski ne odbija na povišenu temperaturu. Ali bila je naš topli priključak na hladnoću svijeta. Izazivala je poštovanjem u međunarodnoj organizaciji koja nije bila sasvim nevažna u stvaranju slike i stava o nama. U svjetskom PEN-u Vera Čičin Šain bila je pojam koji ćemo teško nadoknaditi.

O, Vera! Adrese se gase, gase se adrese. Tako se ugasila adresa potkrovlja u Amruševoj ulici gdje je cijela jedna generacija provela mnoge sate, razgovarajući, dogovarajući se, blagujući, održavajući sastanke. Stavila je svoj prekrasni prostor na raspolaganje svim našim potrebama za okupljanje, bilo prijateljskim, bilo radnim i često grozničavo stvarnosnim. Zajedno s tim prostorom hlapi u velikoj mjeri i jedan model življenja. Ona građanska mjera koja se našla u procjepu između starog sramoćenja i nove nenaviklosti, kultura civilizirane geste i altruističkog obreda, ciljane pažnje i razdijeljenog blagdana, vlastitog izgleda i odraza u adekvatnom oku. Jedna je dama napustila svijet. Jedna je povijesna osoba napustila grad i zemlju. Jedna je prijateljica zadržala svoje mjesto u našem dvorcu ukriženih sudbina i u našim srcima.

Željka Čorak

Vijenac 206

206 - 24. siječnja 2002. | Arhiva

Klikni za povratak