Zrnce pijeska s Baltika

Zrnce pijeska s Baltika

Avion je mirno plovio kroz rijetke oblake iznad Litve. Sterilnu hranu u nespretnim plastičnim zdjelicama već smo pojeli. S lijeve strane pružio se uzak jezičac kopna u Baltičkome moru, stvarajući duboko usječen zaljev, gotovo jezero. To ne može biti ništa drugo nego Kurska kosa, a malo veće naselje na kopnu gdje se taj jezičac umalo sljubio s kontinentom Klaipeda. Ne znam zašto, ali svi znanci pred kojima sam izgovorila ime Klaipeda počeli bi se smijuljiti. (Memelu, njemačkom imenu toga grada, nitko se nije smijao.) Zvukovna kartica toga po veličini trećega litavskoga grada (oko 200 000 stanovnika), staroga 750 godina, valjda ima u sebi nešto smiješno, kao i objašnjenje samoga imena. Prema legendi, dva su brata tražila mjesto kamo će smjestiti svoje pleme. Jedan se skrasio na obali lagune, a drugi je nastavio put. Kako se nije vraćao, zabrinuti brat pošao ga je tražiti, no naišao je samo na strašne stope (lit. klaiki peda), koje su se kasnije prometnule u Klaipedu. Pučka etimologija ima pak drugo objašnjenje: u kurskom jeziku klaip znači kruh, a eda jesti. Time se želi pokazati kako se ovdje nije živjelo samo od lova i ribolova nego i od žitarica. Klaipedu, taj litavski prozor prema zapadu, osvajali su, razarali i palili mnogi: njemački vitezovi, Šveđani, Prusi, Rusi. A Klaipeda je pružala gostoprimstvo mnogima, npr. pruskom vladaru Friedrichu Wilhelmu III. i njegovoj ženi Luisi kad je kraljevski par izbjegao ovamo nakon Napoleonova zauzimanja Berlina 1807/1808, kao i mladom Richardu Wagneru, koji je ovdje proveo jednu sezonu kao dirigent. Na sva ta gostoprimstva znamenitim Nijemcima nacisti su 23. ožujka 1939. uzvratili okupacijom.

Teško zamislivi Hićo

Prolazim prostranim popločanim trgom. Na sredini ljupka fontana, a na njoj neka davna sjevernjačka Dulcineja; pjesnik Simon Dach (17. st.) i njegova nesuđena ljubav Ännchen von Tharau. U dnu trga klasicistička jednokatnica, dramsko kazalište. Upravo će se s balkona toga kazališta Hitler obratiti još jednom podjarmljenom narodu da mu priopći početak duge i iscrpljujuće drame, kojoj će prvi čin (u njemačkoj režiji) trajati do 1945, a drugi (u sovjetskoj) do 1990. Danas na tom mirnom, pospanom trgu teško mogu zamisliti Führerovu histeričnu deračinu dok kaskamo za gazdaricom da nam pokaže sobu. Nevjerica što ćemo mi iz jedne mediteranske, turistički razvijene zemlje (uvijek to prenapuhano mišljenje o nama kao velesili u svakom pogledu) naći u postsovjetskom privatnom smještaju brzo se raspršila. Posramili smo se. Naša stanodavka Irena, nastavnica likovnog odgoja, pokazala nam je u svom trosobnom stanu dvije sobe i rekla neka se smjestimo u koju hoćemo. Soba koju smo izabrali jedna je od najukusnije namještenih u kojoj sam ikad stanovala. Imala je nešto što nije imala ni jedna druga: po zidovima drvene kipiće svetaca i svetica, ali ne kupljenih u antikvarijatu, nego ih je Irena sama restaurirala, a nalazila ih je izbačene iz crkava u vrijeme kad su (ironije li!) mnoge služile kao muzeji ateizma! Trebalo je dospjeti u to ugodno potkrovlje i doživjeti pravi prolom oblaka i nezapamćenu gromovitu baltičku oluju. Sveci zaštitnici slomljenih ruku i nogu bdjeli su nad nama, umornim putnicima.

Čarobna kuća Thomasa Manna

No Klaipeda nam ipak nije bila krajnji zapadni cilj u Litvi. Iz nje polazi omanji trajekt (zgodno ga je gledati kako se okreće u rijeci Dane) prema Kurskoj kosi i pješčanom nacionalnom parku, a poseban magnet bila je za nas Nida, Nidden, lit. Neringa, ljetovalište s karakterističnim drvenim kućama. Između ostalih i ljetnikovcem njemačkoga književnika-nobelovca Thomasa Manna. Do Nide vozi minibus; zaustavlja se da propusti obitelj divljih svinja s prugastim praščićima. Nigdje ih u prirodi nisam vidjela tako izbliza. Nacionalni je park, pa srećom više nema lovaca. Dolazimo na repu turističke sezone, sve je nekako utišano, premda dimljenu ribu (specijalitet) i jantar još nude, a rade i svi ugostiteljski objekti. No mi se najprije upućujemo prema kući Thomasa Manna, do koje ima nepuni sat lagane šetnje. Prilazimo joj s mora, penjemo se ugodno izvedenim (i dobro održavanim) terasastim stubama s odmorištima. Kuća je tridesetih godina 20. stoljeća izgrađena u stilu ovdašnjih autohtonih kuća. Široka jednokatnica s terasom koja gleda kroz borove na Kurski zaljev. Sivkasto je i more i nebo. I pješčana obala. (Tek sam ovdje potpuno razumjela kolorit S. Lenza u Satu njemačkog.) U kući tek nešto fotografija. Otvorenje kuće. Slavlje tastova rođendana. Mann sa ženom Katjom i djecom. Rijetko nasmijan. U porodici s tolikim samoubojstvima i smrtima nema radosti. Strah za djecu? Opravdan. I sin Klaus počinit će samoubojstvo u 43. godini (1949). Otac će s tom tugom, uz tolike prijašnje, živjeti još pet-šest godina i umrijeti kao američki državljanin u Švicarskoj.

Kuća je danas bez predmeta koji su pripadali Mannovima; od njih je ostao samo klavir u salonu. Dobar dio upropastio je čovjek koji je, uz ostalo, volio i knjige na lomači, pa tako i Mannove — Joseph Goebbels. No prema tuđim kućama, makar pripadale i prljavim Židovima, nije imao averziju; prisvajajo ih je, pa je tako bacio oko i na Mannov ljetnikovac u Nidi, pretvorivši ga u lovačku kuću. Danas je u njoj u dijelu zatvorenu za posjetioce smješten jedan institut. Hvala Bogu što joj namjena nije više lovačka.

Nisu Rusi tako hudi

Ovaj uski jezičac kopna između otvorenoga Baltičkog mora i mirnoga zaljeva prema kontinentu, koji se svojim pješčanim dinama doima gotovo varlajevski erotično, za mnoge francuske ratne zarobljenike (1870-1872) bio je grobnica. Za njih su Nijemci, u znak odmazde za muke svojih vojnika u Africi, osnovali logor koji će uzvratiti istim mukama: radom na pošumljavanju pješčanih dina, pri čemu su mnogi zarobljenici umrli od iscrpljenosti i gladi. Pijesak (i onaj južni i ovaj sjeverni) prekrio je i Nijemce i Francuze, ne pitajući za putovnicu. Kao da je iz toga itko išta naučio?!

Veselili smo se da ćemo iz Nide otploviti brodom do ušća Njemena te po rijeci uz rusku enklavu (Kalinjingradska oblast) do Kaunasa. Tiskani vodič nudio je takvu mogućnost; bio je naveden i plovidbeni red. No od plovidbe ipak nije bilo ništa. Na toj se liniji ploviti ne može. Ne zbog vremena, a ni zbog Rusa (ni oni nisu više hudi kao nekada). Ploviti se, naime, nema čime. Totalna rasprodaja svega i svačega zahvatila je i Litvu. Pa su tako prodani i svi riječni brodovi. Nakon brodova vjerojatno dolaze na red cijele države.

Nives Opačić