Zanatlije i imaginativci

Problem inventivne vjernosti adaptacija

Iako je Harry Potter i kamen mudraca (Chris Columbus, SAD, 2001) dočekan uglavnom povoljno među našim kritičarima — na zadovoljstvo povišene marketinške kampanje što nas je temeljito pripremila i namamila — film je zadesila uobičajena recenzentska nesreća koja prati većinu filmova načinjenih po razglašenu književnu djelu: kritičarska opsjednutost uspoređivanjem filma s književnim izvorom. Ironija je tek što se filmu Harry Potter i kamen mudraca uglavnom prigovara da je odveć vjeran, dok se većini adaptacija prigovara što to nisu.

Suspregnuta vizualizacija

Što se zapravo prigovorom o prevelikoj vjernosti htjelo reći, može se tek slutiti. Moja je slutnja da prigovarači vjerojatno misle kako je Chris Columbus bio u svojim vizualizacijama, odnosno uprizorenjima, odveć suspregnut, svodeći ih na ono što je scenarijski ocrtano, bez dostatne razigranosti u onim sastojcima koje maštoviti prizorni konkretizator uvijek može razigrati, a da se ne kose s izvornikom. Naime, u književnom iskazu mnogo je toga i od ambijenta, od izgleda i ponašalačkih poteza likova ili podspecificirano ili posve nespecificirano. A to onda može postati područjem maštalačkog, inventivnog razigravanja danoga ekranizatora.

Oni koji su osjetili stanovita maštalačka ograničenja filma neizbježno su postavili pitanje: zašto su producenti izabrali baš Columbusa? Uspjeh adaptacije, naime, ne ovisi samo o vrijednosti scenarijske obrade, nego ponajviše o toj spominjanoj vizualizacijskoj konkretizaciji, kojoj je glavnim dirigentom, ali i inventorom i inspiratorom upravo — redatelj. Izbor redatelja jedna je od najosjetljivijih stvari, osobito u slučaju adaptacija čuvenih maštalačkih — fantazijskih — tvorevina poput Harryja Pottera..., odnosno Gospodara prstenova, stripova Superman i Batman, ali i u izradi nastavaka prethodno razglašenih filmova poput Ratova zvijezda Georgea Lucasa.

Pri izboru redatelja međusobno se bore dva nadmetačka kriterija.

Po jednome kriteriju, iznimno je važno da takve adaptacije budu vjerne — jer se obraćaju ljubiteljima danog stripa, romana, prethodnog filma, a ti obično žele da im sve ključne ljubavi budu na broju kad odu u kino.

Po drugome kriteriju, film mora donositi i mnogo toga što izvornik ne donosi, on mora biti maštalački ravnopravan s predloškom. Pazite, ne samo vjeran nego i maštalački ravnopravan. A to može biti tek ako je film dodatno inventivan, i to tamo gdje to nije bio (mogao biti) izvornik, ili na način na koji se to tamo nije moglo biti, ili jednostavno nije bilo. Naime, da bi film po razglašenu izvorniku postao velefilm, dakle, jednako razglašen i trošen, ne može se posve oslanjati na scenarijski digest romana, pa ni posve na vjernost njemu. Mora ga u ponečemu specifičnome, filmskome, nadmašivati.

Ta dva kriterija moguće je uskladiti, ali to nije nimalo lako učiniti, i nema mnogo redatelja koji to uspijevaju.

Zato, su pri biranju redatelja, producenti često u dilemi.

S jedne strane, dostatno vizualizacijski bogatu vjernost mogu osigurati filmu ako pažljivo izaberu provjerenog zanatliju. Ovdje ne treba osjetiti podcjenjivanje — vrhunski zanatlije populističkog filma nisu tek neinventivni rutineri (iako imaju razvijenih rutina), nego ljudi koji dobro vladaju ključnim — visokom osjetljivošću za artikulaciju zaraznih dojmova koje mora proizvesti film da bi bio uspješan. Zato će producenti prvi od Supermana, primjerice, dati izvrsnom majstoru akcijskih filmova Richarda Donneru, nastavak Batmana dat će vještom rutineru Joelu Schumacheru, a Harryja Pottera... Chrisu Columbusu. Ti redatelji, provjereno vješti da to čine — a i pod brižnim nadzorom proizvodne kuće — vjerno će rekonstruirati ključne odrednice izvornika, vještim prizornim konkretizacijama reanimirati njegove osnovne imaginativne naboje.

Ekscesni stilisti

S druge strane, nadmašujuću inventivnost mogu postići tek ako izaberu provjerene, ali razbarušene imaginativce, odnosno ekscesne stiliste. Razbarušenost i ekscesnost tlo je za imaginacijska iznenađenja, jamči maštalačke neočekivanosti, odnosno vjerojatnije je da će pružiti priželjkivane inovacije što će dati jedinstvenost filmu, jedinstvenost prema izvornom predlošku, ali i prema konkurentnim filmovima i velefilmovima. Ako taj kriterij prevagne, producenti će onda izabrati Richarda Lestera za nastavak filma Superman, Batmana će dati razbarušenjaku Timu Burtonu, George Lucas nastavak Zvjezdanih ratova povjerit će stilskom ezoteriku Irvinu Kershneru, a producenti Gospodara prstenova povjerit će svoj film šund-ekscentriku Peteru Jacksonu.

Svaki od tih izbora nosi rizike. Vjernički redatelji mogu jamčiti interesnu razinu, ali ne i potrebnu inovativnost (kako je to slučaj s Columbusom). Razbarušenjaci mogu donijeti traženu inovativnu bujnost, koja se može pokazati iznimno plodnom pod blagotvornim vjerničkim nadzorom producenata, ali može i zaglušiti izvorne privlačnosti, a može i zavesti u promašaj (kako se to Lesteru dogodilo sa Supermanom), učiniti da zanemare potrebu i za fabulativnom inventivnošću (poput Tima Burtona u Batmanu).

No, sigurno je ovo: ono što se režijskim uspjehom dobiva, a što od neuspjeha stradava najmanje je izvornik (knjiga, strip, polazni film), a ponajviše konkretan, pojedinačan film. Trivijalna je činjenica, ali na nju svejedno treba jako podsjetiti diskusijski zahirjele kritičare i publiku: u kinu se to gleda dani pojedinačan i jedinstven film, a ne čita književni ili stripovni izvornik.