Zagrebačka sramota

Zagrebačka sramota

U povodu skandalozne odluke Gradskog ureda za kulturu o uskraćivanju potpore Zagrebfestu i Chansonfestu

Teško je biti pravednik među gladnima. Nakon preduga razdoblja pustošenja urbane kulture — čemu smo svjedočili devedesetih — a da mnoge rane još nisu zaliječene, kao što ni brojne nedopustive intervencije u prostoru grada usprkos svim apelima struke nisu popravljene, niti su maknuta njihova fizička svjedočanstva (primjerice o spomeniku Marku Maruliću pred starom Nacionalnom i sveučilišnom bibliotekom više se uopće ne govori, a on i dalje nagrđuje jedan od najljepših zagrebačkih urbanih prostora na Marulićevu trgu), kako vratiti gradu njegov identitet, a da opet nikoga ne povrijedimo, kako mu vratiti sadržaj koji će ga vratiti u europske okvire? Svakako, budućnost ostaje na mladima. Ali da li je alternativna scena taj najrelevantniji (svakako je najmnogoljudniji) segment, a evidentno je da je na velika vrata ušla u gradski proračun, koji smije potisnuti neke tradicionalne zagrebačke sadržaje, a čini se da se upravo to zbiva? Gdje i kako naći mjeru?

Gradski ured za kulturu koji se već 2000. i 2001. okrenuo popularnom i off-programu, a što se danas, 2002, naziva programom urbane kulture i kulture mladih, svakako je učinio velike napore da ti programi konačno budu financirani iz proračuna, ali čini se da su brojni vrijedni programi zbog toga zakinuti, tako da se na primjer u glazbenoj djelatnosti, koja je ostala na istim ukupnim sredstvima kao prošle godine, ne nalaze dovoljno zastupljeni, primjerice programi jazz-glazbe, koja usprkos sjajnim glazbenicima i entuzijastima nikako da zauzme mjesto koje joj pripada u kulturnoj slici grada, koji bi htio biti europskom metropolom. Odbijeni su neki skromni projekti pojedinih najistaknutijih jazz-glazbenika i sastava (Miro Kadoić...), izdavanje CD-a (Boilers-Zagreb All Stars Ensemble, Ivan Kapec...) itd. U prijedlozima financiranja programa urbane kulture i kulture mladih, čija su sredstva čak narasla za cijelih 1,290.000 kn više se ne nalaze, primjeroce, Zagrebfest 2002. Hrvatskog društva skladatelja, kao ni Chansonfest 2002. (Međunarodni festival šansone) Croatia international managementa. U Gradskom uredu za kulturu, u referadi za glazbenu djelatnost, obrazlažu da je prioritet dan programima koji se odvijaju cijelu godinu, ili barem traju dulje vrijeme — a ne samo jedan do dva dana, a traženo je gotovo jednako toliko novca za njihovo pokrivanje. To može biti točno, no organizacija jednog ozbiljnog koncerta zabavne glazbe, tradicionalne manifestacije grada Zagreba kao što je to Zagrebfest (koji se trajno održava još od 1954. godine, a neki kažu da počeci sežu u 1953, dakle samo je dvije godine mlađi od čuvenoga festivala u San Remu) košta (naknade orkestrima, aranžmani, raspis nota, putni troškovi), iako pjevačice i pjevači dobivaju tek simboličke minimalne naknade, dok autori pjesama rade zabadava, te svatko radi svoje snimke o vlastitom trošku, kako mi je kazao umjetnički direktor Vanja Lisak u Hrvatskom društvu skladatelja. Grad Zagreb tradicionalni je pokrovitelj festivala i pokriva najam dvorane (oko 70.000 kn), što je svakako znatna potpora koju će Gradski ured za kulturu ponovno preporučiti Poglavarstvu grada Zagreba, kao svoj prinos održavanju festivala, kazala mi je referentica Ivana Mihaljinec. No, za osuvremenjivanje festivala, za ozbiljnije pripreme i eventualno održavanje više koncerata (u trajanju od dva-tri dana), koji bi obuhvatili i jazz i šansonu, dakako da je potrebno više novca — a to su bile ambicije 47. Zagrebfesta 2002. Njemu svakako treba udahnuti duh suvremenosti i nove atraktivnosti, kakav današnji festivali te vrste nužno trebaju da bi odgovorili ukusu i potrebama vremena.

Isti je slučaj s Međunarodnim festivalom šansone Chansonfest, koji je obnovio zagrebačku tradiciju iz slavnih šezdesetih i startao prije nekoliko godina, dobro se razvijajući iz godine u godinu. Posebno je bio zanimljiv zbog uspješne suradnje s brojnim inozemnim kulturnim institutima u gradu Zagrebu, koji su na priredbe dovodili vrsne glazbenike, kantautore i izvođače, uglavnom o vlastitom trošku, te je Chansonfest mlađoj zagrebačkoj publici predstavljao nažalost potpuno nepoznatu scenu nove europske šansone (Francuska, Italija, Poljska, Slovenija, Češka). Kao što sam već mnogo puta napisala, zagrebačkoj šansoni potrebno je veće otvaranje mladima i inovacijama, manje krutosti i zatvorenosti organizatora i sudionika u uskom krugu odabranih, a nadasve stalna prisutnost na zagrebačkoj glazbenoj sceni, iz čega bi se tek mogle profilirati stvarne vrijednosti pojedinaca različitih generacija, a ne da se s nekima susrećemo samo jednom na godinu. Za tu manifestaciju Gradsko poglavarstvo pokriva troškove dvorane, a treba se nadati da će barem Ministarstvo kulture pokriti dio troškova i to zbog vrlo uspješne međunarodne suradnje. Za urbanu kulturu grada Zagreba bio bi veliki gubitak da ta suradnja nestane s naše glazbene scene.

Nada Vrkljan-Križić