Začarani krug

Zakletva, red. Sean Penn

U egzistencijalističkoj detektivskoj priči respektabilnoga švicarskog pisca i dramaturga Friedricha Dürrenmatta Das Versprechen, stari policijski narednik dr. H. pokušava objasniti naratoru, melankoličnom piscu krimića, zašto je pravi zločin složeniji od fikcije. Kao primjer navodi mu slučaj inspektora Matthaija, na čiju će potragu za ubojicom djevojčice utjecati najobičniji preokret sudbine. »Jedini način da nas ne zgnječi apsurd je taj da ga uključimo u naše kalkulacije«, poručuje mu dr. H. U takvu fatalizmu krije se ključ za razumijevanje Pennove elegantne filmske adaptacije istoimene Dürrenmattove novele, čiju je radnju transponirao iz Züricha u Nevadu. Nema dvojbe da je Penn poslušao savjet doktora H. kad on kaže naratoru u jednom od kasnijih poglavlja kako bi se njegova uvrnuta priča mogla idealno transponirati na veliki ekran i postati filmski hit. Dakako, Pennov autorski rukopis ovdje je odveć osoban i hladan, poput ledenih krajolika gdje prebivaju njegovi protagonisti, da bi mogao iznjedriti ultimativni hit, do kojeg mu zasigurno nije bilo ni stalo, premda se Penn naizgled voli koristiti mainstream-predlošcima. Time je još snažnije učvrstio svoj status auteura čiji se opus neprekidno vrti u začaranom krugu, poigravajući se varijacijama na već identificiranu formu, kojom zaokružuje svoj zadani tematski ciklus. Tako se Zakletva može promatrati i kao remake Čuvara prijelaza. Jer, Pennove fiksacije djecom — zlostavljanom, preplašenom i masakriranom — već su poprimile gotovo paranoidne razmjere i mogle bi se analizirati u psihopatološkom kontekstu. Samo što lik tragično nastradala dječaka iz Čuvara prijelaza ovdje zamjenjuje leš silovane djevojčice, dok žrtvina pretjerano religiozna majka moli detektiva Jerryja Blacka alias Jacka Nicholsona (inspektor Matthai iz književnoga predloška) da razotkrije ubojicu za spas vlastite duše. Dakle, glavni lik oca iz Čuvara prijelaza ovdje je zamijenjen likom detektiva, čija se bespomoćna kafkijanska igra istodobno pretvara u unutarnju potragu. Otpor je beskoristan, a trijumfirat će besmislenost.

Zašto je detektiv dao obećanje žrtvinoj majci? Znači li mu doista nešto posebno to što se zakleo nad raspelom? Je li njegovo obećanje samo izlika kojom se hrani njegova podsvijest da bi opravdao svoju istragu? Zašto tragovi sperme na tijelu žrtve nisu bili uspoređeni s DNA potencijalnog ubojice? Ta su pitanja obavijena snažnom dozom ambigviteta. Jer, Penna ne zanimaju arbitrarni koncepti poput pravde, zločina i kazne. On nas samo pokušava upozoriti na relativizam ispravnog i pogrešnog, perverzno uživajući u pokušajima da nas podsjeti kako postoje neke stvari koje nikad nećemo shvatiti. Ostaje majstorski oslikana studija karaktera, s mnogo ptica i mnogo velikih glumaca. Obratimo pozornost na cameo-uloge Helen Mirren, Vanesse Redgrave i Harryja Deana Stantona. Čisti glumački dream team. Tu je i uvijek izvrsni Benicio Del Toro u ulozi pogrešno optuženog. A tu je i nanovo užasavajući portret gorostasnog Toma Noonana, poznatijeg kao serijski ubojica Zubić vila iz Mannova Manhuntera. I, kruna svega, Nicholsonov iznenađujuće kontrolirani portret detektiva, čiji je manirizam napokon sveden na najmanju moguću mjeru. Čak nas je i Mickey Rourke natjerao da povjerujemo njegovim suzama. A to je doista velika stvar.

Dragan Rubeša