Vrlo ljudska poezija

Vrlo ljudska poezija

Bojan Radašinović (Zagreb, 1975) dobio je prvu nagradu na Goranovu proljeću 2000. godine što je po poželjnom i u Hrvatskoj dobro znanom automatizmu rezultiralo izdanjem, od naslova do posljednjega stiha intrigantne, zbirke Sprega književnosti i prljavog rublja (SKUD, Ivan Goran Kovačić). Njegova poezija uklapa se u matricu hrvatskoga pjesništva oformljenu potkraj devedesetih, a uz Tatjanu Gromaču i Pintarića njegova je, po mom skromnom sudu, vrhunac. Riječ je o poeziji koja nastaje na fonu i u tonu svakodnevnog, prosječnog, socijalno čak uniženog subjekta. To je narativna poezija koja često, posebice kod Radašinovića, prozaistički i distancirano govori u i o trećem licu. Slaganjem slika i sekvenci iz najsvakodnevnijega života, bez ikakvih afekata i izvanrednosti uopće, daje izvanrednu i emotivnu sliku svijeta. Alkemija pretvorbe svakodnevnog u izvanredno dojmljiva je formula kojom se Radašinović spontano koristi, a time kao da iz te poezije proviruje i dublja humanistička nota, recimo demokratske emotivnosti, ako je uopće pristojno u sintagmi spariti politički pojam i emociju.

Kruno Lokotar

polutamno je i glasna je muzika

vrata od wc-a su iza mojih leđa

to je prometno mjesto i svaki čas

me netko očeše laktom

za susjednim stolom ljube se mladić

i djevojka koje tijekom večeri

zamjenjuju dvije djevojke

jedna od njih je vrlo mršava

ima prekrasnu kosu i na njoj su

krupne jedino usnice

s leonom najviše pričam o našim

obiteljima prijateljima i znancima

jednostavno o ljudima

razgovorom se otvaramo i

postajemo jako ranjivi

leonove oči su crvene

pobjegao je šezdesetih

iz jugoslavije

i australija se činila

odličnim mjestom

kamo treba otići

radio je na krovu

sydnejske opere

gdje je polagao ploče

radili su poput mazgi

još se vide ti mišići

žile i tetive

jednog kišnog dana

došao je član sindikata

i rekao im

da ne moraju raditi

po takvu vremenu

i da mogu ući u

blagovaonicu dok kiša

ne prestane oni su pograbili svoj

alat i krenuli

prema sindikalcu

mi smo pobjegli od

komunista vikali su

ovdje smo došli raditi

i otjerali su čovjeka

šef ih je pohvalio

i u povjerenju im

rekao da će uskoro

postati predradnici

i oni su zapeli

još jače

nakon što je

to ispričao

smije se pali cigaretu

naručuje još jedno pivo

sandra maneula njihov tata i ja

išli smo u posjet

mojoj mami u zagorje

velik događaj za obje obitelji

provjeravanje popudbine

moja mama je skuhala kokota

i domaću juhu s rezancima

ispekla i ispohala meso

napravila tri priloga

dvije vrste salate i bućnicu

jelo je poslužila u najboljem posuđu

i stavila svečani stolnjak

bilo je ljeto i jeli smo vani

u hladu dviju breza i jasmina

njihov tata je bio razočaran

on ne voli siromaštvo

jedva je i sam od njega pobjegao

rekao je da kuću treba srušiti

da se sve to ne isplati

nije se obazirao na ono

što mu je moja mama govorila

o emotivnoj vezanosti za kuću

uspomenama i nedostatku novca

pristao je popraviti vrata

šutnuo je debelu žicu

koja ih je držala

moj otac se zvao marko

i umro je 1982.

s majkom sam par puta

išao na njegov grob

i ona je taj čin željela

što više ublažiti za mene

imali smo oker renault 12

i jeli smo pečenog odojka

u lasinji

od svega mi je najviše u

sjećanju ostalo

pravoslavno groblje s

ćirilićnim natpisima

jabukama na nadgrobnim spomenicima

i humkama na koje smo bili upozoreni da su grobovi

rođaka mi je pokazivala

fotografije mrtvog oca i karmina

a moja majka se

ljutila na nju što me

uznemiruje

kuća je imala nabijeni

zemljani pod

očeva majka je imala čudne zube

i čudno je govorila

tanjur je nosila s obje ruke

polako hodajući

za vrijeme večere

zazvonio je telefon

bio sam najmlađi

pa sam se ja javio

zvala je teta ankica

koja me čuvala

dok sam bio beba

i kojoj sam navodno

spasio život

jer sam vikao na hodniku

teta ankica je pala

teta ankica je pala

tako da me je čuo

pijani susjed

koji je priskočio u pomoć

javljala nam je

da joj je umro muž

rekao sam evo vam mama

i onda su njih dvije

dugo razgovarale

moja mama je ponavljala

rečenicu

koju je teta ankica rekla

mislila sam

da ću biti tužnija

jedno kraće vrijeme

očitavao sam brojila

za struju

istu rečenicu

ponovio

sam oko tisuću puta

ljudi su mi otvarali

svoja smeđa vrata

sretni što ja naizgled

nemam nikakve veze

s njihovim novcima

što nisam inkasator

ili nešto slično

bila je zima i dobio

sam grozan kvart

većina ulica imala je

samo dva kućanska broja

skoro sve kuće

su bile srušene

a preostale su čuvali

pomahnitali psi na lancima

ja jako volim pse

ali ove nisam nikako

mogao umiriti

na ogradama nije

bilo zvona

a kuće su redovito

bile puste u svako

doba dana

crne osamljene bake

nudile su me toplom

domaćom rakijom i

kolačima

sinko

kud su te poslali

na ovu hladnoću

ponudila mi je

da prespavam kod nje

dovela me do kuće

i rekla da se smjestim

ona je trebala nekamo

nakratko otići

otišao sam u

nepoznatu kupaonicu

i pod tušem oprao noge

što se mene tiče

sve je bilo na istom mjestu

kao i jučer

pospremio sam krevet

i iz njega izvadio dva daljinska

plastičnu bocu i cipelu

suvišnu posteljinu složio sam

na stolicu

legao sam sâm u

bračni krevet i gledao

fluorescentnu zvijezdu na plafonu

konačno dolazi i ona

pere se briše oblači crnu

svilenu spavaćicu

pravio sam se da spavam

legla je u krevet koji sam ja

za nju složio i zaspala

prije mene

ujutro sam se umio i oprao zube

ona je i dalje spavala

zanimalo me je li skinula

šminku i bilo mi je lakše

kad sam vidio da više nema

sjenila i maskare

činila mi se crnija

malo sam hodao po stanu i

onda sam obukao majicu da

me ne vidi tako dlakavog

ponovo sam legao i gledao

okolo po sobi

ustala je i pitala

šta ti ne izlaziš iz te majice

tog sam ljeta

otišao s dečkima na more na ugljan

u sinišinu vikendicu

s nama su još bili

njegovi starci i djed

koji je često

pričao lovačke priče

jednog dana je na tapeti

bio goli otok

s njega su navodno bile

pločice i stolice na

terasi na kojoj smo sjedili

pitao nas je znamo li

zašto su čuvari na

golom otoku

imali izlizana koljena

na hlačama

to je bilo zato

jer nisu radili ništa drugo

nego su po cijeli dan

sjedili i trljali koljena

dlanovima

kad su nam jedne večeri

u posjet došle dvije cure

sinišin djed je

bez greške

prepoznao buduću ženu

svojeg unuka

kristina i ja smo se

dogovorili

mi imamo dogovor

ponavljao je i gledao

u njezine zelene oči

Bojan Radašinović