Vrele zagorske noći

Vrele zagorske noći

Ni redatelj ni glumačka igra nisu se upuštali u zone rizika koje istražuju one perspektive što Shakespeareovo djelo promatraju kroz mahnitost žudnje

Shakespeareov svijet iluzija ljubavnih žudnji i nestalnih identiteta u Snu ivanjske noći tijekom stoljeća scenski iščitavano kroz romantični okular razigrane mladosti, nevinih ljubavnih pomutnji i eteričnoga vilinskog svijeta, 20. stoljeće prestalo je promatrati u takvu slikovitom stilu. Poznati teatrolog Jan Kott smatra San najerotičnijim Shakespeareovim djelom, a i mnogi drugi teatrolozi u njemu pronalaze animalnu strast, žudnju koja se preobraća u histerično nasilje, nabujalu podsvijest i iracionalnost pa već prva filmska verzija te komedije 1913. u režiji Hansa Neumanna iščitana u tom ključu u kojem su Oberona i Puka igrale žene biva zabranjena za maloljetnike. Godine 1968. Peter Hall u ekranizaciji komedije također ustrajava na naglašenoj erotičnosti u skladu s vremenom nastanka filma, vremenom seksualne revolucije, minica i halucinogenih boja. Slavna kazališna predstava Petera Brooka barata istim vizurama, ali djelo ne smješta u konkretno vrijeme i prostor želeći apstrakcijom naglasiti rudimentarne naponske silnice djela.

Lokalno i dijalektalno

Za razliku od brukovske svevremenosti, radeći San ivanjske noći za Komediju, kazalište koje dijelom svoju repertoarnu politiku zasniva na propitivanju pučkih i dijalektalnih komedija, redatelj Joško Juvančić krenuo je u iščitavanje djela upravo kroz lokalno i dijalektalno smjestivši komediju u konkretan prostor Hrvatskog zagorja. Atenski vojvoda Tezej i njegova zaručnica, amazonska kraljica Hipolita, u Juvančićevoj su adaptaciji grofovi zagorske kurije, a smiješni zanatlije što uvježbavaju predstavu pretvoreni su u obrtnike iz Obrežja kroz koje je i najdosljednije provedena koncepcija lokalizacije predstave što je svoje naponske silnice pokušala razapeti i na opreci tradicionalno — konzervativno, odnosno selo — grad, u čije su prostore pretvoreni atenski dvor i snovita šuma. Selo predočeno folklornim elementima u kostimima (dobro pogođeni i efektni kostimi u oba prostora Irene Sušac) i tradicijskoj glazbi u redateljskoj idealiziranoj i pojednostavnjenoj vizuri prostor je konzervativnih kanona gdje se ljubav bira tuđim okom, dok je grad mjesto zamamne slobode odmak od tradicionalnih okvira prostor zavodljive kič-zabave u kojem vile postaju plesačice iz noćnih klubova, opsjenar Puk kabaretski majstor i možebitni narkodiler što mlade ljubavnike uspavljuje makom, a zlobni vilenjak Oberon svojevrstan svodnik zalutale seoske mladeži.

Scenografija Marina Gozzea sugerira obrise Zagreba s katedralom u pozadini, dok je pod posve prekriven plastičnom folijom koja se nadima i spušta, u koju se ljubavnici pletu ili njome pokrivaju, a gradsku atmosferu vruće noći podcrtava odlična glazba Jinxa. No čini se da je amaterska glumačka družina nadobudnih obrtnika zavodljivom duhovitošću što proizlazi iz procijepa želje i mogućnosti, lokalno obojenim kajkavskim govorom i karakteristikama mentaliteta kao dodatnim elementima komike činila onu središnju okosnicu predstave, dok su nedorečenim ostali neki bitni planovi ove slojevite komedije što se lucidno poigrava erosom, nesigurnim granicama sna i jave, fikcije i zbilje, iracionalnim i podsvjesnim. Takav je pristup bio možda najočitiji u igri mladih parova u kojima se ni redatelj ni glumačka igra nisu upuštali u zone rizika koje istražuju one perspektive što Shakespeareovo djelo promatraju kroz mahnitost žudnje.

Udvajanje glumaca

Vrlo nevino čak i bez većega ljubavničkog žara i one šarmantne lakoće u igri što inače obilježuje interpretacije mladih ljubavnika, Srđana Šimunović, Zrinka Cvitešić, Goran Malus i Borko Perić nisu uspjeli dočarati uzbuđenja, treptaje strasti i zbunjenost onih koji su se našli u vrtlogu između sna i jave, zatečeni u procesu odrastanja koji bolno mijenja vizuru čiste ljubavi u pregršt ljubavnih izdaja i suparništva. Udvajanja jednoga glumca na dva lika, odnosno navade da atenski i šumski par, Tezeja i Oberona te Hipolitu i Titaniju, igraju isti glumci, postupka što je nakon Brookove slavne predstave postao konvencijom, nije se odrekao ni Juvančić. Uvjerljivo uljuđenih vanjština kao seoska vlastela Dubravka Ostojić i Damir Lončar u izokrenutom svijetu fantazije svojim junacima nisu upisali ništa od one iracionalnosti, temperamenta i pohote što ih pokreće u međusobnim sukobima.

Suzdražan je bio i Puk Željka Duvnjaka i uopće sve je bilo nekako nezazorno, ukočeno, pitomo. Takav su ugođaj povremeno zagrijavale odlična erotski vibrantna Vila Mile Elegović Balić i njezine pratilje u izazovnoj koreografiji Mare Sesardić, a ludistički ga razarali parodični pokušaji i nesnalaženja kazališnih diletanata obrtničke družbe u pripremanju Najžalosnije komedije i najokrutnije smrti Pirama i Tizbe. Svaki od glumaca te smiješne družbe našao je onu tipičnost svoga lika koja mu je davala komične impulse. Igor Mešin (Jure Vrtilo), glumački prepotentan nezasitni diletant, Dražen Čuček, ženskasto-nježni Franjo Frula, govornom manom hendikepirani stolar Ranko Tihomirović, Vid Balog, nadobudni redatelj Peter Dunja, kao i Davor Svedružić i Vinko Kraljević u duhovitoj suigri pomeli su i sjeni ostavili dobar dio ostalih prizora, a na neki način i onaj posljednji, u kojem redatelj eksplicitno pokazuje posljedice vrele čarobne noći u gradu na parovima koji izmjenjuju poljupce i dodire ne obazirajući se više ni na spol partnera.

Gordana Ostović