Vraćam se jazzu

Vraćam se jazzu

Aquarius records je, nakon što su me čuli s Matijinim triom, napravio ponudu na koju sam pristala, da mi omoguće da napravim jedan CD s Matijinim triom uz goste. Ja sam tu pjevačica, a čitavu formu i sve drugo apsolutno će preuzeti Matija. To neće biti ekskluzivni jazz-album, nego pomak jedne slobodne varijante, da sve pjesme obradimo na način koji će biti pop-jazz tipa. Stare stvari s novim Matijinim promišljanjem, reinterpretacije starih hitova. Na CD-u će biti i dva evergreena. Zvat će se Pjesma je bila život moj

Već četrdeset i četiri godine u hrvatskoj zabavnoj glazbi skromno i samozatajno, ali uvijek kvalitetno i nepromjenjivo, djeluje Gabi Novak, ime koje je odavno postalo sinonim za postojanu kvalitetu u rijeci estradnih imena. Njezine su pjesme pune topline i nježnosti bile i ostale utočište svima onima koji su u glazbi tražili iskrenost i ljubav. Profinjena i dostojanstvena, ugodna i osjećajna glasa, Gabi Novak uvijek je bila u vrhu hrvatske zabavne glazbe, nikada ne pristajući na kompromise i podilaženje prolaznim trendovima.

Kao što je još davno pjesnički zapisao sjajni Veselko Tenžera, »ono najbolje što je Gabi pjevala bilo je diskretno poput treperenja breze, snažno poput šapata koji tjera krv u glavu i neobavezno poput lahora koji se zaplete u krošnji kestena i nestane. Ni traga nasilju, kriku, optužbi ili tiraniji popularnog cmizdrenja. Na našoj tek otvorenoj tržnici emocija dobili smo nešto daleko od svake konfekcije i svega onog što se lako kupuje i još lakše troši. Glas uzbudljiv, mekan poput mačjeg krzna i raspukao od netom minule strasti. I ako smo na sentimenatlnoj strani svijeta proizvodili uglavnom samo banalnosti, taj glas je upravo tamo talio legure iskrenog, proosjećanog, dubokog doživljaja ljubavi. To je glas koji svaku uspomenu pretvara u čistu prisutnost, ispomognutu bogatim polutonovima mediteranske čežnje, da bi odjednom postao vibrantan poput fijuka prve bure.«

Gabi Novak rođena je u Berlinu od majke Berlinčanke i oca Hvaranina. Do početka Drugog svjetskog rata živi u Berlinu, a nakon toga na Hvaru. U jedanaestoj godini odlazi u Zagreb, gdje je završila grafički smjer u Školi primijenjene umjetnosti. Nakon toga nekoliko godina radi u Zagreb filmu na animiranim filmovima te u Vjesniku. Kad ju je Nino Kostelac 1958. angažirao da glasom oživi lik djevojčice iz crtanoga filma, tu snimku čuo je Bojan Adamič, koji joj je ponudio da gostuje na koncertima njegova Big benda. Iste godine snima i svoj prvi hit, Sretan put, za film Nikole Tanhofera H-8. Na nastupu Adamičeva Big benda u Zagrebu zapazili su je hrvatski glazbenici, koji su joj ponudili pjesmu Ljubav i šala, s kojom je nastupila na Zagrebfestu. Tada odlučuje zauvijek napustiti crtani film i posvetiti se glazbi, kojoj je ostala vjerna sve do danas. Prva nagrada publike na posljednjem Zagrebfestu pokazuje da njezin ugled i kvaliteta ni danas nisu izblijedjeli.

Na vašim albumima rijetko se nađu pjesme koje ne odgovaraju vašem senzibilitetu. Je li to rezultat toga što neke pjesme nisu za vas ni pisane ili se često dešavalo da ste odbijali tekstove?

— Nisam teška osoba za suradnju, ali poznajem svoju narav, pogotovo otkako sam sazrela kao pjevačica. Užasno dugo traje to razdoblje sazrijevanja, da na neki način pronađeš svoju osobnost. Ljudi mijenjaju stotine stilova, ulaze u neke pomodne, prolazne stvari i svi smo na rubu toga da se okušamo u još nekim glazbenim segmentima. To me nije vodilo, vodila me samo težnja da pronađem sebe kao pjevačicu. Kad sam se počela baviti glazbom i počela pjevati, bila sam pod utjecajem stranih pjevača, skidala razne stvari i pjevala na stranim jezicima. Strašno sam bila sretna kad sam počela surađivati s našim glazbenicima, kad sam konačno mogla pjevati na vlastitom jeziku, a uz to nalaziti pjesme koje idu ukorak s mojom naravi.

Ja nisam pjevačica velika glasa, nego pjevačica intime. Intimno sam se obraćala slušateljima šuškavim glasom. Sve vrijeme karijere nisam težila da budem transparentna, nego sam za toga silnog vremena došla do svojih skladatelja, tekstopisaca, glazbenika. Nisam htjela pjevati sve što mi se nudilo. Mogao je to biti vrlo blizak prijatelj, ali ako mi se pjesma nije svidjela, ja je ne bih prihvatila i mnogima sam se zamjerila zbog toga. Znala sam da je to jedini ispravni put da dođem do sebe i da onda mogu lakše odlučivati, lakše se pripremati, lakše ući u jednu pjesmu i razraditi je. Ona mora biti sasvim moja, kao da sam je ja napisala sama za sebe, i kad se to obavi, taj kontakt između pjesme i reproduktivca, onda dolazimo do točke sreće i uspjeha. To ne mora biti veliki uspjeh, ali napravio si nešto zbog čega si ti sam sretan i to se automatski prenosi na publiku. Publika osjeća u tebi nešto snažno što prelazi preko rampe. Jasno da je tu bitan i tekst.

Na CD-u Retrospektiva sjajno se osjeća prijelaz od orkestralnih pratnji, violina i klavira na sintesajzer. Što danas više volite, bogate ili diskretne aranžmane?

— Arsen mi kaže, kad da tražim jednostavne pjesme: Di si ti došla nakon toliko godina da to tražiš? Mislim da je došlo vrijeme da želim pjevati bez opterećenja i bez mnogo transformacija, bogatstva muzičkog izričaja, aranžmana i tretmana pjesme. Bila bih najsretnija kad bih mogla napraviti cijeli CD, ili da barem na njemu imam što više stvari koje idu samo uz klavir, samo uz gitaru, da potpuno izađem, da sam to ja, konačno, nakon dugo vremena i nakon svega što smo prošli... Ponekad mi se čini da nemam preveliki program, jer nisam htjela ići iz CD-a u CD. Nije to moja lijenost, nego sam takva osoba. Ako osjetim pjesmu, onda ću se itekako potruditi da ona nađe svoje mjesto i da taj projekt realiziram.

Danas sve više volim muziciranje s manje zvuka, sve me više zanima da i sama dolazim do izražaja, ali ne tako da smanjujem sve oko sebe. Bez dobrih muzičara, dobrog aranžmana i dobre obrade pjesme ne može se napraviti ništa. Prošla sam sve faze, tih silnih zborova, studija u kojima možete napraviti čuda, a konačno i moja posljednja pobjednička pjesma na Zagrebfestu vrlo je bogata. Volim tu pjesmu, jako mi je draga, ali imam potrebu da radim s manjim ansamblima, da sve to bude komornije, da nema više nadogradnja, da dođem do sebe i da još više uspijem napraviti s tim iskustvom.

Biste li u tom minimalizmu kao glazbenu pratnju više voljeli klasičnije ili modernije instrumente?

— Može biti i modernije, može biti i šansona i jazz. Danas je ta umjetna glazba došla do savršenstva. Egzaktnost mene više ne zanima, zanimaju me boje, neko bježanje, nešto suptilno, meko, nježno. Snimila sam jednu takvu pjesmu na posljednjem Matijinu albumu, a uz njega pojavljuje se Davor Križić kao trubač, koji je to savršeno odsvirao. Šansona, Kuća za ptice, za koju je bilo nezamislivo da bismo je mogli čuti u duetu Matije i Davora, ispala je izvrsno. Mislim da bi ovo malo što ću još raditi u životu upravo bila takva etapa, s kojom bih ja završila svoj dugi put. To je istraživanje moj motiv, kao pjevačici s određenim godinama, dugim stažem i u vremenu u kojem danas živimo.

Što se danas sluša u glazbi, to u doba kad sam ja počela pjevati nije postojalo. Došli su novi trendovi iz kojih možeš nešto izvući, no sve drugo ide na prvu loptu, ne radi se onako kao što smo mi radili, mijenja se glazba, mladi drukčije razmišljaju, što ne znači da ne postoji mala skupina hrabrih ljudi koji žele čuti nešto drugo. Nestaje u čovjeku razlog, ali ipak, ako si pravi umjetnik, postoji neka posljednja nit koja te drži, postoji neki motiv. Kad sam napravila snimku s Matijom i Davorom, onda sam dobila motiv, poriv da još nešto napravim. Zašto da ne napravim nešto novo ako mogu, ali u potpuno novom ozračju, novom duhu?

Kako doživljavate današnju zabavnu glazbu?

— Ne možemo stalno jahati na nečemu što nam je brzo dostupno. Postoji taj instant i on mora postojati, ali više se ne pazi ne samo na finoću glazbe nego ni na izgovor riječi. Sjećam se, kad sam ja snimala početkom šezdesetih godina i kad smo pjevali i snimali za festivale, imali smo jednu ili dvije osobe koje bi u studiju pratile kako izgovaraš riječi i rečenicu. Danas u pjesmama imate neviđeno postavljanje teksta, koje u ono doba nikada ne bi prošlo. Nema zakona, sve je trgovina, sve je danas smišljeno da se na brzinu napravi karijera. Mladi daroviti ljudi koji imaju mnogo potencijala često ostaju u sjeni i teško se probijaju. Najlakše pak prolazi ono što je najlakše napraviti, potrošni CD sa pet, šest konfekcijskih, pomodnih hitova. Ali što ostaje poslije?

Spomenuli ste pojavu da se mlade identificira s modernom glazbom, a rijetko tko govori o mladima koji vole šansonu, jazz, klasiku...

— Neki doista ne shvaćaju da postoji još jedna vrsta mladih, jedan drugi odgoj. Netko ima potrebu da nešto drugo sluša, prema tome treba mu dati priliku i ponuditi mu to i na radiju, televiziji, a ne da ono što je jako dobro čuješ samo u jedan sat ujutro. U nas vlada agresija komercijalne zabavne glazbe, to se više ne može izdržati. Hrabrost je napraviti CD koji je drukčije oblikovan, koji bi imao nježnosti, pameti, ljepote, koji ne ide na prvu loptu, nego za neko vrijeme otkriješ u tome nešto što će ti ostati trajno, što će ti biti vrijedno. No, to postoji u našoj zabavnoj glazbi, neke stvari koje su i dvadeset i trideset godina ostale vječne i trajne pjesme.

S kojim ste se tekstovima najviše identificirali, odnosno osjetili da oni izražavaju vaše emocije i razmišljanja?

— Teško je izdvojiti pjesme. Moram naglasiti da su mi najdraži i prijevodi i originali bili Arsenovi, još dok i nismo bili skupa, zbog toga što on to savršeno zna napisati, ne samo za mene. On divno zna ocijeniti kakva kome pjesma pristaje po njegovu izgledu, inteligenciji i senzibilitetu. On je napravio prvi moj prijevod još 1959. godine i naša suradnja traje odavno. Najbolje se osjećam u njegovim tekstovima i on i danas točno zna odmjeriti kakav će mi tekst pisati. Arsen i Đorđe Novković radili su tri moje pjesme koje su bili veliki hitovi, to su bile razne stvari u raznim vremenima, ali su našle svoj put, one su me na neki način obilježile. Arsen je kao neki prorok, on je, ne znajući što će se sve dogoditi, napisao tekstove Nada i Hrabri ljudi, još u vrijeme kad smo bili daleko od svih tih promjena.

Od pjesama drugih autora, Još uvijek zvuči kao da je napisana za vas danas...

— Još uvijek je lijepa šansona Ivice Krajača, koju sam davno pjevala. Golob je još davno napisao da sam pjevačica koja interpretirajući postaje autorica pjesama koje pjeva. Ja sam ih posvojila i kreirala kao da su moje. To mi je najljepša izjava, nečija primjedba o mojem radu.

Izdana su vam dva CD-a, a iza sebe ste ostavili znatno veći broj albuma. Koje su vam stare pjesme drage, a da nisu objavljene na dva CD-a?

— Sve moje omiljene pjesme objavljene su na tim CD-ovima. Ipak sam napravila izbor onoga do čega mi je osobito stalo. U novom projektu snimiti ću pjesmu koju je Arsen napravio za jedan stari LP, a sad ćemo je prearanžirati.

Koliko ste ploča snimili i koje su bile najprodavanije?

— Izdala sam desetak albuma i dvadesetak singlica. Najveću nakladu imala je ploča Gabi, koja je izašla šezdeset i osme, prodala se u dvanaest tisuća primjeraka, a zlatnu ploču dobila sam za singl Gazi, gazi srce moje, koji je prodan u otprilike sto dvadeset tisuća primjeraka. No, ja nikad nisam bila pjevačica masa, nego probrane publike. Imala sam tolikih zenita, i Nada, bez koje ne mogu završiti ni jedan koncert, ploča je koja se, kad je izašla, prodala u svega tri tisuće primjeraka. Uvijek sam bila scenska pjevačica, lakše sam dolazila do kontakta s publikom i prenosila ono vrijedno živim nastupima nego posredovanjem diskografije.

Pobjeđivali ste na velikom broju festivala. Koliko ste puta pobijedili u Opatiji i na Zagrebfestu?

— U Opatiji sam, što od publike, što od žirija, dobila dvadesetak nagrada, a od prvih nagrada na zagrebačkom festivalu imala sam deset prvih nagrada publike. Drugih i trećih nagrada od publike i žirija dobila sam dosta, u Sarajevu sam pobijedila s pjesmom Što je ljubav. Nada nije bila ni prva, ni druga, nego treća, ali imala je golem uspjeh i stvarno je obilježila moj pjevački život.

Jeste li nastupali u inozemstvu pred stranom publikom i što biste tu izdvojili?

— Početkom šezdesetih pokrenuta je lijepa europska manifestacija. To su bili tipizirani koncerti na kojima su se okupljali pjevači iz raznih zemalja. Bila sam naš predstavnik tri puta, jednom u Stockholmu, jednom s našim Zagrebačkim jazz kvartetom u Švicarskoj i jednom u Frankfurtu. Tek sam počela pjevati, a već su me naše radio-difuzije slale na inozemne nastupe. Na samom početku glazbene karijere pjevala sam vrlo zanimljivim ljudima i upoznala mnogo krasnih ljudi. Bila sam na festivalu u Siciliji, nastupala s pjesmom Vino i gitare. Desetak puta prošla sam Rusiju, što je bilo vrlo naporno, ali to su bile predivne turneje s mnogo uspjeha. Obišla sam skoro čitavu Europu.

Je li vam bliža pop-glazba, šansona ili jazz?

— Nisam nikad bila pjevačica koju bi šansonijeri uzeli u okrilje, ali sam pjevala nekoliko puta Zvonka Goloba. Nisam se smatrala pjevačicom šansone, nego pop-pjevačicom, pjevačicom zabavne glazbe, ali počela sam kao jazz-pjevačica. Slušala sam jazz, koji se jako mnogo vrtio na stranim radijima, američka glazba bila mi je jako bitna i po prirodi najbliža, tako sam i počela s jazzom. Vrlo je složen bio put do ovoga do čega sam ja došla. Jazz sam voljela, to mi je bila odskočna glazba, dok sebe nikad nisam smatrala jazz-pjevačicom. Jazzom se baviti znači isključivo se posvetiti tome, a u našoj sredini onda se bilo teško posvetiti tome.

U ono vrijeme postojala je čitava ekipa sjajnih glazbenika, a Boško Petrović koji je godinama bio vjeran jazzu pomogao je mnogim generacijama, na čemu mu moramo biti zahvalni. On je i ostao samo džezist. Mislim da je naša sredina, što se tiče jazz-pjevačica, vrlo složena i teška. Lakše je biti šansonijerka i govoriti o vremenu u kojem živiš. Kad bismo mi imali jazz-kompozitore u svojoj sredini, možda bi to i krenulo nekim putem. Mislim da u jazzu treba progovoriti na svom jeziku i kroz svoju glazbu, jer tu se odgajaš, sazrijevaš i nudiš sebe. Ništa mi nemamo od toga da skidamo bolje pjevačice od sebe, to je iluzorno.

Jazz-glazbenik je drugo. Ne govorim to zbog toga što je naš Matija postigao uspjeh, nego zato što uz njega ovoga časa u Zagrebu imamo sjajnih mladih ljudi koji su studirali u Austriji, Njemačkoj ili Americi, imamo sjajnih novih jazz-glazbenika i uopće mladih glazbenika. Vokalni jazz u nas teško ide

Već u prvim sessionima 1958. pjevali ste s Louisom Armstrongom...

— To je bilo sjajno iskustvo. Ja sam s njim nakon koncerta otpjevala Tea for Two, i to je bio divan doživljaj. Lijepa je bila i suradnja s Johnom Lewisom, koji me pratio na klaviru, i s njim imam prekrasnu pjesmu. Pjevala sam i s Garryjem Bartonom. Na jazz-festivalima na Bledu početkom šezdesetih, bila sam čest gost, a uvijek je bio običaj da nakon službenog koncerta glazbenici slušaju jedan drugoga, pjevalo se i sviralo kao u obitelji. Sad se to na drukčiji način događa, u klubovima, kod nas u BP clubu. Tamo još postoji jazz-život. Imala sam prilike pjevati s Helen Mary, sjajnom pjevačicom. Početkom šezdesetih, dok sam još bila u oklopu tog slušanja, onda sam i pjevala jazz. Nakon toga jazza krenula sam u zabavnu glazbu. Kad sam odabrala taj put, onda sam ipak težila pravoj afirmaciji, a nju sam mogla postići samo tako da progovorim u domaćim kompozicijama, na vlastitom jeziku i tako je i bilo. Bila sam gošća brojnih festivala i tu sam sazrela i prikupila mnoštvo kompozicija i pjesama koje su me formirale kao pjevačicu.

Koje su vam pjevačice bile uzori? Što ste slušali nekad, a što danas?

— Svi smo nekad bili zaljubljenici Franka Sinatre i Doris Day i drugog što se slušalo šezdesetih godina po kućama. Mnogo smo se družili i slušali glazbu tih godina, to danas kao da više ne postoji. Novi mladi ljudi slušaju novu glazbu, imaju nove autore i žive na svoj način, kao što smo mi živjeli nekad. Danas obožavam Mariah Carey i Celine Dion. Celine Dion je grandiozna, po onom što ja osjećam u pjevačima. Danas je na talijanskoj sceni mnogo sjajnih pjevačica, kao što je Giorgia, koja je nakon pobjede na San Remu u Americi napravila CD s vrhunskim jazz-sviračima.

Koliko ste utjecali na Matijinu odluku da se posveti jazzu?

— Nikada nisam utjecala na Matiju. On se bavio klasikom, završio je osnovnu, pa srednju muzičku školu sa sjajnom profesoricom Blaženkom Zorić. Matija je glazbeno prohodao pokraj nje. Došlo je neko doba kad je donio ploču Keitha Jarreta, i to je bilo sudbonosno. Kad je on odabrao novi put, sve je više slušao jazz. Išao je na Muzičku akademiju u Zagrebu i nakon što nije bio primljen godinu dana radio je s profesorom Stanettijem. Sve je više slušao jazz i profesor mu je dao svu mogućnost slobode i kreativnosti, divno ga je pripremio za novi ispit, ali isto tako vidio je da ga ne čeka sudbina klasičnog izražavanja, nego da on želi izaći iz tih okova i da želi slobodnije interpretacije. Tu su se oni stvarno našli. Slušao je mnogo jazza, kupovali smo CD-e i posuđivali, i on je jednog dana rekao da misli ići na prijemni ispit u Zagrebu, ali da bi tako rado pokušao u Grazu ili Kölnu na jazz-akademiji, da je to njegova narav, ono što želi, i mi smo ga u tome apsolutno poduprli. Tu je bio primljen, a u istom mjesecu išao je na prijemni u Grazu, i među dvadeset i pet pijanista on je bio među prvih pet.

Tih sedam godina vodio je vrlo skroman život i nije mu bilo lako. U jednom času htio je i odustati. Mnogo svirajući sa sjajnim profesorom klavira stekao je veliko iskustvo. Bog mu je dao talent, ali sreća mu je da je imao profesoricu i profesora koji su ga sjajno vodili, savršeno poznavali njegovu prirodu i podupirali ga u tome. Mislim da je jako dobro postupio kad je u osamnaestoj godini odlučio da bude jazz-glazbenik.

Vi ste s njim odlično surađivali u nekoliko navrata sa jazz-vokalima. Hoćete li nastaviti tu suradnju?

— Sada je Aquarius records, nakon što su me čuli s Matijinim triom, napravio ponudu na koju sam pristala, da mi omoguće da napravim jedan CD s Matijinim triom uz goste. Ja sam tu pjevačica, a čitavu formu i sve drugo apsolutno će preuzeti Matija. S njegove strane nema sugestija, a ja sam već izabrala neke stvari. To neće biti ekskluzivni jazz-album, nego pomak jedne slobodne varijante, da sve pjesme obradimo na način koji će biti pop-jazz-tipa. Stare stvari s novim promišljanjem Matije, reinterpretacije starih hitova. Na CD-u će biti i dva evergreena. Ljudima koji bi htjeli čuti nešto novo želimo otvoriti nove mogućnosti slušnosti i još neki glazbeni segment koji se danas može napraviti. Taj CD ne mora uspjeti, ali ja mu se jako radujem i mislim da ćemo napraviti nekoliko dobrih stvari. Zvat će se Pjesma je bila život moj.

Kako komentirate odluku Ureda za kulturu Grada Zagreba o uskraćivanju potpore Zagrebfestu?

— To je sramotno. Nisam protiv toga da se dotira Močvara, nema potrebe da čovjek govori ružno o prostorima u kojima se okupljaju mladi i koji prolaze sve te faze. No, Zagreb, koji je bio središte kulture zabavne glazbe, koji je prvi imao festival šansone, koji je imao najstariji i najbolji zagrebački festival, ne smije od njega odustati, nego mu mora pomoći da vrati staru slavu. Cantus je s Vanjom Lisjakom pokrenuo akciju da vratimo kvalitetu i sjaj tom festivalu s kvalitetnom glazbom. Ove godine bio je to pokušaj koji je uspio. Kako ćemo i gdje mi pjevati dalje u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske, koji je pedesetih počeo sa svim tim stvarima, kako će Zagrebfest opstati bez potpore Grada?

S druge strane vrte se brojne prolazne stvari i njeguje se instant-glazba, kojoj dajemo pomoć i sve uvjete. Mislim da na mjestima na kojima se ta odluka donijela sjede ljudi, koji nemaju poštovanje prema generaciji glazbenika koja je postavila temelje glazbene kulture te njegovanju tradicije koju je Zagreb napravio, doslovno temelje zabavne glazbe, nakon kojih se rodio splitski festival i svi ostali. Oduzeti to Zagrebu prava je zagrebačka sramota.

Potpora je uskraćena i sve boljem Međunarodnog festivalu šansone Chansonfestu...

— Međunarodni festival šansone u Zagrebu u ovih je par godina bio veliki uspjeh i treba ga poduprijeti financijski i medijski. Neshvatljivo mi je da se ne shvaća kako ima ljudi koji slušaju i vole takvu glazbu, kakva je u cijelom svijetu vrlo cijenjena. Zamislite da se Francuska ili Italija odrekne svoje šansone. Ta glazbena vrata moraju biti otvorena i organizatorima treba pomoći da ljudima približe kvalitetnu glazbu, pa makar većina mislila drukčije.

Nestaje li šansona u Hrvatskoj?

— Sad će možda potpuno nestati s ovim postupkom. To je strašno. Mi, čini se, ne trebamo ništa kvalitetno, mi živimo od jeftinih stvari, to je nama potrebno. Zvuci jeftine glazbe. Ponekad osjećaš da gubiš smisao, ali uvijek si pošten u tom poslu, ne zato što materijalno živiš od njega, nego jer se duhovno obnavljaš. S druge strane nesretan si jer ne znaš kakav će odaziv neki projekt, ne samo moj, koji ima namjenu da odgaja i pokazuje neke druge putove, postići. Mislim da ne smijemo posustati, naša je obveza da ne podliježemo trendovima, nego da radimo onako kako smo cijeli život radili. Mislim da će uvijek postojati dio publike koji će to znati i cijeniti.

Uvijek ste, a osobito posljednjih godina, bili samozatajni. Rijetko ste se pojavljivali u medijima, davali intervjue. Niste nikad bili spremni govoriti protiv kolega niti upletati se u politiku. Samopromocija vam nikad nije bila potrebna...

— Nisam ja ni prije nešto previše poduzimala oko sebe. Sve je to prirodno, biološki vezano s mojom naravi. Nikad nisam mnogo o sebi govorila, više su drugi govorili o meni. Meni to ne treba. Postoje osobe s kojima mi se ne da razgovarati, televizijske emisije u kojima ne vidim sebe, ne mogu se uklopiti i ja tu neću nastupiti, a onda su ti ljudi uvrijeđeni. Zvali su me i Siniša Svilan i Željka Ogresta, koje ja cijenim, no mislim da meni u njihovim emisijama nije mjesto. Ako se u toj emisiji ne mogu dobro osjećati, onda se u njoj neću niti pojavljivati. Radije radim manje, ali kvalitetno, nego da radim mnogo i opterećujem sebe i druge svojim glasom i stasom. Volim raditi intervjue sa dragim ljudima koji me poznaju, neću sjesti s nekim tko nema afiniteta prema meni, ne poznaje što radim, nekim tko će to iskoristiti kao vlastitu promotivnu egzibiciju. To neću dopustiti.

Što vas još motivira da pjevate?

— Sjajan kontakt sa publikom. Publika je meni još vjerna i ja je ne mogu napustiti. Oni su ti koji u meni uvijek iznova bude poticaj za rad.

Razgovarao Zlatko Vidačković