Ufurani Kerempuh

Ufurani Kerempuh

Realistički postavljena predstava o obitelji ovisnika, potaknuta tehnopodlogom, upravo je ono što se Kerempuhu trebalo dogoditi

U novu kalendarsku godinu Satiričko kazalište Kerempuh ušlo je s onom jednom predstavom po sezoni koja izlazi iz uobičajene navodne satiričnosti. Iako ni ta jedna ne mora nužno biti uspjeh, što može potvrditi usporedba Pira malograđana s jedne i Bureta baruta s druge strane, Kaj sad? Borivoja Radakovića u režiji Petra Večeka ipak je prije uspjeh nego promašaj.

Kao i ostatak takozvane Radakovićeve zagrebačke trilogije, Kaj sad? je režirao Petar Veček, koji još figurira kao redateljski enfant terrible za čije režije nikad i nitko ne može sa sigurnošću reći kakve će biti dok se zaista ne spusti zastor. Davno stečeno ime u karijeri je s različitim uspjehom uskakalo iz alternative u bulevare i opet natrag, što samo po sebi i nije loše jer bi saldo žanrovskih pretrčavanja redatelja uvijek morao biti pozitivan, no ovaj je komad nažalost starog Pjera zatekao u lošijoj fazi. Najbolji primjer toga odvajanje je baš svake scene potpunim zamračenjem, čak i onda kad jedna završava istim glumcem u točno istoj pozi u kojoj sljedeća započinje, a sličnih se gotovo tehničkih propusta može još nabrojiti.

Ukupnost likova — snaga drame prepoznavanja

Ipak, može se to gledati i na drugi način, kao da je nakon spoja undergrounda, političkog i populističkog iz Dobro došli u plavi pakao i jeftinog komediografskog senzacionalizma kakva je bila Miss nebodera za miss svijeta, Veček zajedno s Radakovićem u završnom dijelu trilogije uronio u mrak novoga realizma. Isprika, jedina koja bi koliko-toliko stajala, bila bi ona da je crne rupe režije pojeo rad na likovima.

Muški dio ansambla, Vlatko Dulić, Edo Vujić i prije svih Marinko Prga, u predstavu je unio određeni karakterni potencijal pa se ključni trenuci drame i odvijaju u duetima unutar toga višegeneracijskog trokuta. Upravo antologijskom scenom tako će ostati razgovor pijanoga djeda i ušlagiranog unuka, kao apsurdistička minijatura koja bi sama po sebi mogla izrasti u novi dramski tekst. Iako patetičan, sličan je i završni sraz oca i sina, koje u tom odnosu, zamršenom i bez opijata ili izvanbračnih afera, na kraju spoji rezultat — po obojicu negativan. S druge strane, i majka Nine Erak Svrtan i kći Beti Lučić izgubljene su i plošne, što prva nadoknađuje iskustvom (i dojmljivom replikom »Evo, sine, mama nosi drogicu!«), dok drugoj treba samo pohvaliti dobro izvježban zagrebački naglasak. Iako je lik Marinka Prge indikator, njegova ovisnost reflektira sve ostale obiteljske probleme, pa bi protagonista predstave trebalo tražiti u obiteljskom kolektivu — i u tome, uz nekoliko dobrih dijaloga, leži i najveća kvaliteta Radakovićeva teksta, pa i relativno objašnjenje trostrukog svršetka.

Reakcija na zbilju bez jeftine satire

Usprkos nedostacima predstave, Radakovićev tekst o ovisnosti, ili ovisnostima, solidan je predstavnik domaćeg odjeka određenih trendova u recentnoj europskoj produkciji. Kao primjer dobra odrađivanja slična sadržaja u sličnoj okolini treba spomenuti Vatreno lice Mariusa von Mayenburga, po mišljenju dobra dijela kritike i najbolje predstave prošlogodišnjeg Festivala malih scena u Rijeci. Naime, tekst mladoga dramatičara također razara obiteljsku idilu, doduše ne u narkomanskom deliriju nego u jednako destruktivnoj pobuni bez plana, no najvažnije za takvu usporedbu jest to da ga je mladi redatelj postavio u ljubljanskom Mestnom gledališču, kazalištu koje je repertoarno bliže zagrebačkoj Komediji i Kerempuhu nego onim kućama od kojih bi se očekivalo postavljanje takva komada. Utoliko je Kaj sad?, sa žestokom tehnopodlogom, upravo ono što se Kerempuhu i trebalo dogoditi.

Ispod priče o narkomanu u obitelji Radaković u komadu istodobno unosi i subverzivne elemente socijalnoga protesta. Dionice em smo Hrvati služe ismijavanju aktualija, i same bi za sebe sličile laganoj malograđanskoj satiri, no u usporedbi s nemoći i crnilom što izbijaju kroz narkomansku zbilju prosječne obitelji one funkcioniraju kao autorov obračun s njima, pa i igranje na prvu loptu tipizacije dobiva smisao.

Sve u svemu, predstavi nedostaju dobre dramaturške škare, jer bi se kraćenjem i izbacivanjem prekobrojnih zamračenja, a uz Večekovu malo bolju usredotočenost na cjelinu zvanu predstava, od Kaj sad? moglo dobiti i mnogo više. Tada bi nestale podrugljive usporedbe s ozbiljnijom varijantom Vaših i naših, a domaće bi dramsko pismo moglo napokon izići iz kruga persiflaže, metafizike i campa.

Igor Ružić