U znaku blagdana

U blagdanskoj atmosferi druge polovice prosinca redaju se božićni i novogodišnji prigodni koncerti, prilagođeni očekivanjima ne osobito zahtjevne publike. Za proteklih desetak godina u Zagrebu su osobito popularni postali božićni koncerti Zagrebačke filharmonije. Za ovaj Božić ona je pripremila koncertnu izvedbu dječje opere Ivica i Marica Engelberta Humperdincka. Dirigirao je Pavle Dešpalj, koji već poduže igra ulogu pojasa za spašavanje (ne samo Zagrebačkoj filharmoniji!), preuzimajući sve vrste iznenadnih dirigentskih obveza, uključujući protokolarne, slavljeničke i ine prigodne glazbene priredbe. Za izvedbu Ivice i Marice Dešpalj je također angažiran stjecajem okolnosti, a ne u vrijeme kad se ta izvedba planirala, ušavši tako u projekt diskutabilan sam po sebi, a osobito po izvođačkom potencijalu što mu je stavljen na raspolaganje. Jer Humperdinckova dječja glazbena bajka nezamisliva je bez scenske radnje. Kao glazba sama ona je ipak pretanka i premda obiluje jednostavnim, dopadljivim napjevima, a počiva na gotovo vagnerijanski tretiranom orkestru, daleko je od kvalitete glazbenoscenskih ostvarenja koja se — poput, primjerice, Mozartovih ili Verdijevih opernih remek-djela, može osloniti samo na svoju muzičku komponentu. Priča o Ivici i Marici draž dobiva upravo na sceni, uz bogatu vizualnu dopunu, omogućujući u zajedništvu s glazbom puninu doživljaja. Na njemačkim opernim pozornicama Humperdinckova dječja opera postavlja se uvijek s maksimalnom pažnjom prema scenskoj komponenti, za što kao dobri primjeri mogu poslužiti neke novije produkcije: operne kuće iz Bonna iz 1995. i Deutsche Oper Berlin iz 1997. Kako je nezamislivo da bi Zagrebačka opera, u stanju u kakvu se nalazi, danas postavila Ivicu i Maricu, koncertno izvođenje ostalo je jedinom mogućnošću da se ova pitka i uhu ugodna glazba nakon poduljeg vremena ponovno čuje u Zagrebu. No, lišiti je njezina glavnog aduta — uprizorenja priče — značilo je unaprijed pristati na polovično rješenje. Ostala je samo glazbena izvedba, i to prilično neujednačena, s dobrim solistima (uglavnom inozemnim pjevačima), koji su vrlo profesionalno otpjevali svoje uloge, stisnuti na sredini koncertnog podija Lisinskog između zbora Zvjezdice i orkestra Zagrebačke filharmonije. Henry Newman, kao otac, Tina Hörhold — Ivica, Birgid Steinberger — Marica, Zlatomira Nikolova — Vještica, spontano su pokušali svoje uloge dopuniti pokojim scenskim pokretom, no ostali su u njima neprirodno imobilizirani, stiješnjeni u okvir koncertne izvedbe. Ponajviše je to smetalo glasovno impresivnoj Zlatomiri Nikolovoj, naviknutoj da ulogu Vještice tumači i glumački, a ne samo pjevački. Klasja Modrušan bila je dojmljiva kao Pješčar i Rosna vila, a odlična Dubravka Šeparović-Mušović muzikalnošću je i ljepotom glasa ulogu Majke stavila u prvi plan. Orkestar, nažalost, nije uspio postići ni dostatnu preciznost svirke ni homogenost zvuka i ostao je u drugom planu. Cijela izvedba djelovala je nekako odveć neobavezno, pa čak i nezanimljivo, i usprkos veselom dodatku od nekoliko umjetnih borova na pozornici licitarskoj kartonskoj kućici u pozadini, nije baš uspjela jako razveseliti publiku. Nekoliko dana poslije Zagrebačka filharmonija održala je i svoj Novogodišnji filharmonijski bal, s obveznim Johannom Straussom sinom na programu, uz soliste, sopranisticu Sandru Bagarić i baritona Vitomira Marofa, te Urošom Lajovicem kao dirigentom. O glazbenoj razini koncerta nema smisla govoriti. Možda tek o dodatku čestitanja (preuzetom od tradicionalnih novogodišnjih koncerata Bečke filharmonije), koji je (dodatak) ovoga puta prošao bez dirigenta. Lajovic, profesionalac od glave do pete, očito se ovoga puta na podiju sa Zagrebačkom filharmonijom nije ugodno osjećao, pa nije htio ni sudjelovati u otvaranju šampanjca, nego je jednostavno otišao s pozornice, ostavljajući članovima orkestra da taj ritual obave sami. Vrhuncem neukusa vezana uz ovaj koncert može se smatrati tiskana programska knjižica sa svijetloplavom naslovnicom i fotografijom dvoje djece (curice i dečeca) plavih uvojaka s nalijepljenim anđeoskim krilcima. Kičasta idila kao preslikana s provincijske razglednice vjerojatno nosi i nekakvu poruku, premda je možda riječ tek o najobičnijem neukusu bez dodatnih primisli.

Za ozbiljniji koncert pravih glazbenih vrijednosti trebalo je pričekati početak siječnja. Dvorana Lisinski, koja se svojim Danom dvorane ove godine baš nije proslavila (u vrlo konvencionalnom koreografiranom nastupu folklorne grupe Honved iz Budimpešte, reklamiranom kao Gipsy Fire, nije bilo ni vatre ni prave ciganske glazbe), ponudila je pretplatnicima ciklusa Lisinski subotom 12. siječnja pravu malu glazbenu atrakciju. Bio je to nastup trija legendarnog francuskog trubača Mauricea Andréa u sastavu: Maurice i Nicolas André, trublje i Beatrice André, oboa. Uz njih je nastupila i orguljašica Hedwig Bilgram, koja je odsvirala i dvije solo točke: preludij i fugu u a-molu, BWF 543, J. S. Bacha, te Mendelssohnovu sonatu za orgulje solo u B-duru, op. 64, br. 4. U njezinoj izvedbi čvrstog ritmičkog protoka i jednostavne registracije koja je otkrivala svu ljepotu bogato raslojene, harmonijski neobično čiste, transparentne fakture, Mendelssohnova je skladba dobila dimenziju nadahnute umjetničke kreacije. Vrlo dobri muzičari, Beatrice i Nicolas André, ostali su te večeri ipak u sjeni prave zvijezde, Mauricea Andréa, koji je nastupio u svega tri skladbe, ali je svaki put iznova fasciniranoj publici otkrivao neprispodobivu lakoću muziciranja. Iako danas već u poodmakloj dobi, Maurice André savršeno kontrolira instrument, demonstrirajući — kako se moglo čuti u koncertima Telemanna i Tartinija — čudesnu vještinu svirke divnih piano cantilena, savršeno artikuliranih ukrasa i rafinirane ležernosti izvođenja pasaža i rastvorbi. Jasnoća koncepcije Andréova tumačenja, osjećaj za formu i prirodni, muzikalni dah svake fraze daju njegovu muziciranju auru autentičnog umjetničkog iskaza. »Stari lav« još je nepobjediv u carstvu virtuoziteta i plemenite svirke na svojoj baroknoj trubi!

Najbolji koncerti u 2001.

(poredak je kronološki)

Hrvatski izvođači

1. Koncert Sjećanje na Hvar — Trio: Aleksandar Ivić, violina, Monika Leskovar, cello, Ivana Švarc, klavir

2. Recital Isstvana Romera, gitara

3. Inauguralni koncert Riječke filharmonije (Rijeka, 13. studenoga 2001)

4. Koncert Strings Only (Zagreb, HGZ)

5. Zagrebački puhački ansambl — (koncert u povodu desete obljetnice umjetničkog rada) — Mihanović, Bošnjak, martinović, Harkay, Luque

Gostovanja

1. Moskovski solisti, Yuri Bashmet, viola

2. Eugen Indijic, klavir (recital)

3. City of Birmingham Orchestra, dirigent Sakari Oramo

4. London Mozart Players, James Gakwaym, flauta

5. Petrogradski solisti, Mihail Gantvarg, violina

Bosiljka Perić-Kempf