U paralelnom svijetu

Ne reci ni riječ, red. Gary Fleder

Andrew Klavan autor je romana na temelju kojeg je Anthony Pecham napisao scenarij za film Ne reci ni riječ ili, u originalu, Don't Say a Word, a koji je režirao Gary Fleder. Nisam čitao roman. Ako je sličan filmu, onda je to dobro. Ako se u velikoj mjeri razlikuje od filma, nastojat ću ga pročitati. Naravno, to mi netko mora reći. Teško je gledati osrednji film, film bez velikih grešaka, ali i bez velikih dosega. To je kao kad odgovara štreber: uglavnom sve zna, ali se nikako ne možete oteti dojmu da jako malo toga razumije. Činjenice su odlično iznesene, ali veze među njima šepaju. O scenariju, naravno, mogu suditi tek na temelju filma: bez čitanja romana, mogu tvrditi da je simplificiran. Nathan R. Conrad (Michael Douglas) odličan je psihijatar. Tome kao dokaz svjedoči njegova prva sekvenca u kojoj smiruje izbezumljenog šesnaestogodišnjaka tvrdeći da svi drkaju. Budi siguran, kaže mu, onaj koji tvrdi suprotno laže. Dečku je sada puno lakše. Njegova obitelj je fascinantna: inteligentna i prelijepa žena i nevjerojatno inteligentna djevojčica. Upravo slatku malu kidnapira pljačkaš Patrick Barry Smith (Sean Bean) kako bi Nathana (obratite pozornost na imena) prisilio da pomoću svojih sposobnosti prodre u um mlade Elisabeth Burrows koja u svom poremećenom umu skriva broj koji vodi do dragulja koji je Patrick ukrao prije deset godina, no preveslao ga je Elizabethin otac, kojeg je Patrick, naravno, ubio, ali je tajna ostala u umu njegove kćeri koja je upravo zbog tog šoka postala takva kakva jest. Patrick Nathanu daje rok od sedam ili osam sati. Sama priča vrvi općim mjestima. Ali to ne znači da i režija mora biti takva. A priča je upravo takva. Od 113 minuta, koliko film traje, petnaest minuta je pljačke, koja ide zajedno sa špicom, dvadeset minuta obiteljske idile, deset do dvaanest minuta jutarnjeg užasa u kojem roditelji shvaćaju da je mala kidnapirana, tridesetak minuta Nathanova psihološkog natjeravanja s Elizabeth, desetak minuta na paralelno istraživanje detektivke Sandre Cassdy (Jennifer Esposito) i petnaestak minuta završnog obračuna. Ostalo otpada na telefonsko prepucavanje Nathana i Patricka. Drugim riječima, film je toliko mehanički izgrađen da gledatelj može osjetiti dužine pojedinih narativnih faza.

Međutim, čak ni to nije toliki problem, koliko nevjerojatna predvidljivost ne samo zbivanja, već skoro i svake replike izgovorene u filmu. Nužnost da se film završi fizičkim obračunom, smrću negativca pod svaku cijenu, vodi, naravno, i redatelja i scenarista na zanemarivanje najinteresantnijih i najintrigatnijih problema koje, najvjerojatnije, roman nudi. Naravno da je riječ o ovom bolničkom dijelu filma, dijelu koji pruža nevjerojatne mogućnosti za suspens i za očevu utrku sa vremenom za život kćeri. Iako u romanu detektivka i njena paralelna priča imaju, vjerojatno, puno značajniju ulogu, u filmu čine nezamjetljiv segment, a čak i završni obračun može funkcionirati bez njenog pojavljivanja i pseudospašavanja.

Gary Fleder nije Wyler ili Bresson da može napetost stvoriti unutar zatvorenog prostora obiteljske kuće ili zatvora, ali malo istraživalačkog duha ili barem redateljske imaginacije ne bi mu, nadam se, zamjerili ni strogo poslovni američki producenti.

Možda tomu u prilog ide i činjenica da su najbolji dijelovi filma upravo oni psihijatrijski, dakle oni u kojima liječnik nastoji otkriti tajnu, steći povjerenje pacijentice i tako spasiti kćer. Opskurna atmosfera, hladnoća prostora, scenografsko siromaštvo, odlična maska Brittany Murphy kao Elizabeth (inače najbolje glumačko ostvarenje filma)... U takvom okružju jedan otac treba obaviti svoj posao, misleći na sasvim nešto drugo. U paralelnom svijetu, izvan sobe jest njegovo dijete. U tom jednostavnom paralelizmu leži napetost, ne u trci automobila niti ubijanju negativca na groblju na nesuvislo spektakularan način, a još manje u unezvjerenom telefoniranju mobitelima. Barem se meni tako čini.

Dario Marković