U konfekcijskom salonu

U konfekcijskom salonu

Još jedna velika zabluda i predmet spoticanja jest forsiranje podjele u umjetnosti na tradicionalnu i konceptualnu, u kojoj se promijenilo značenjsko polje ta dva pojma: tradicionalisti kao otpisana, iznemogla umjetnička kljusad i patetični pasatisti, a konceptualci kao napredne sile na jedinom ispravnom putu, kojima je jedino znana istina u/o umjetnosti

Kako je samo zabavno pročitati definiciju Salona po kojoj je Zagrebački salon reprezentativna izložba suvremenoga likovnog stvaralaštva Republike Hrvatske, zamišljena kao kritički pregled trogodišnjeg stvaralaštva likovnih umjetnika. Jer, po čemu je ovogodišnji, 36, Zagrebački salon reprezentativan? Jedino po prostorima u kojima je postavljen i ponekom solidno osmišljenu radu koji se srećom provukao u izboru (npr. Crtalić, Krasić, Korkut). Troje pozvanih selektora, Berislav Valušek (Hrvatska), Andrej Medved (Slovenija) i Emese Süvecz (Mađarska), svoje koncepcije temelje djelomično na radovima pozvanih autora te selektiranih pristiglih djela, prijavljenih za jednu od tri predložene teme: Što je ostalo od (hrvatskog, slovenskog) slikarstva? (Medved), Iskazivanje osobnosti (Süvecz) i Unutrašnji prostori (Valušek).

Čudnovati podslojevi, potkonteksti, teze...

Koncepcija mađarske kustosice postavljena je u novouređenu sjajnom prostoru u sklopu Leksikografskog zavoda, koji je idealno mjesto za instalacije, skulpture i video-instalacije velikog formata. Postav je pak loš, jer je mali broj radova nevelikih dimenzija razbacan nasumce po dvorani i prostor ih guta. Upitan je i kontroverzan izbor radova, stoga se pitamo čije je to iskazivanje osobnosti, uz koju se još servira i politička te sumnjiva ideološka korektnost. Hoćemo li se početi postavljati prema umjetnosti na način da to područje ljudskog djelovanja, u čijim je temeljima proklamirana apsolutna sloboda izražavanja, mora trpjeti razne marginalne teoretske struje, iza kojih najveća većina uravnoteženih pripadnika struke ne stoji? Zašto si dopuštamo da budemo trajno ucjenjivani od šačice kustosa i teoretičara koji smatraju kako umjetnici postoje zbog njih, a ne obrnuto, i koji u svoje problematične svjetonazore uvlače sve više (mladih) umjetnika koji još nemaju čvrsti kompas? Pedofilska fotografija gole dječje guze ili čisti ekshibicionistički karakter djela E. Krystufek ne pripada na Zagrebački salon, nego u neku specijaliziranu galeriju ili privatnu zbirku i točka. To nema nikakve veze sa slobodom izražavanja ili moraliziranjem!

Općenito, svi se teoretičari skrivaju iza frazetina i sintagmi tipa nova estetska senzibilnost i propitivanje temeljnih umjetničkih načela, ali zašto se ne možemo oteti dojmu da rade nešto u što i sami duboko ne vjeruju i iza čega ne stoje, nego smatraju kako je takva umjetnost jedina trenutno objavljena istina i (opet!) ideološki korektna (to se osjeća i u Medveda). Baš me zanima što doma na zidovima drže svi teoretičari i povjesničari umjetnosti koji proklamiraju jedino konceptualnu umjetnost i videoinstalacije te koliko se to ne podudara s onim što zastupaju u javnosti. Uvjerena sam (jer znam) da bi to za likovnu javnost bilo fascinantno otkriće!

Medvedova selekcija priča je za sebe: ne samo da je njegov izbor pomiješan s Valušekovom selekcijom pa se uopće ne može dobiti trijezan i temeljit uvid u njihove koncepcije (HDLU) nego takva zbrkana, kaotična i shizofrena situacija najviše šteti ugledu samih selektora, jer promatrač potpuno pogrešno doživljava i očitava sliku stanja. Postav Salona u HDLU-u zaista je katastrofalan; kao da su djela istovarivali i postavljali pijani skladištari tvorničke robe kojima već pola godine kasni plaća pa kako ispadne — dobro je. Medved nam već na prvi pogled počinje ići na živce naslovnim pitanjem Što je ostalo od (hrvatskog, slovenskog) slikarstva? Zar se na Zemlji nedavno dogodila neka kataklizma globalnih razmjera pa su sve slike uništene i spaljene? Kakvo je to iskrivljavanje zbilje? Umjetnici po Europi, Sloveniji i Hrvatskoj produciraju dobro, svježe i inventivno suvremeno slikarstvo da je milina pa neka Medved ubuduće malo manje katastrofičarski i s malo više odgovornosti pristupa stvarima. Uostalom, da ni njemu nije zapravo jasno na koju bi se stranu trebao svrstati (tradicionalističku ili konceptualnu), vidi se iz predgovora u katalogu. Ajme, ljudi, konfuzna i pretenciozna teksta! Shvatili smo da je Medved opterećen citiranjem teoretičara i filozofa (time tekst dobiva na dubini, težini i ozbiljnosti), a pokazao nam je i da poznaje nešto stranih jezika. Da si je zabio autogol, vjerojatno nije ni svjestan: najbolje su mu u selekciji upravo tradicionalne modernističke slike ili dvodimenzionalni radovi (Prančič je zasjao u punom sjaju, D. Jurić, M. Osojnik, D. Maljković).

Koncepcija Berislava Valušeka svojom je tematskom sintagmom omogućila pojavu velikoga broja zanimljivih radova naših zaista istaknutih suvremenih umjetnika (ukupno šezdesetak autora), ali morali smo otrpjeti poprilično bljedunjavih, dosadnih, praznih i pretencioznih radova što svojim postavom guše zaista kvalitetna djela, koja tako i sama djeluju malčice jadno i otužno. Pitamo se gdje je i koji je kriterij za izbor videoradova i videoinstalacija, kojih je na ovogodišnjem Salonu veliki broj? Je li dovoljno da je nečiji rad u kategoriji i tehnici videa pa da mu se automatski plješće? Gotovo su svi videoradovi i videoinstalacije dosadni i tek na razini iskušavanja i ovladavanja videom kao medijem umjetničkog izražavanja, a daleko od toga da je video samo tehničko sredstvo za realizaciju zaokružene i dorađene umjetničke ideje i poruke u čijoj prezentaciji i zaboravljamo da je to videorad. Najžalosnije je u svemu tome što se određen broj mladih iznimno darovitih slikara počeo okretati videu i videoinstalacijama pod pritiskom trenda i zlih kustosa, jer su u poziciji da će im prije biti prihvaćen loš, amaterski video, nego sjajna dvodimenzionalna slika.

Valušekov je koncept najmanje kontroverzan, najbliži je tradicionalnom skupnom duhu Salona, a potkrijepljen je i jedinim suvislim, zanimljivim, čitljivim, nadahnutim i realno utemeljenim tekstom u katalogu. Slabost je pomiješan Valušekov i Medvedov koncept u postavu i upadljiv broj bezličnih i mrtvih djela, kojima se na dva kilometra vidi da su loše replike nekih poznatih djela ili ideja suvremenih svjetskih umjetnika.

Gubljenje identiteta

Problem ovogodišnjega Salona ne krije se u sustavu tematskih koncepcija pozvanih kustosa, jer je to zdrav novi poticaj našoj umjetnosti izvana. Dapače, dobro je da su selektori strani kustosi koji mogu objektivnije prosuđivati o kvaliteti suvremene hrvatske umjetničke produkcije, ali ako smo dobro shvatili, zar u godišnju produkciju suvremene hrvatske umjetnosti (u ovom kontekstu!) pripadaju djela slovenskih i europskih umjetnika? Možda nam je promaknulo nedavno teritorijalno širenje hrvatskih granica ili je netko lud?! Nema nikakve veze što je riječ o stranim kustosima gostima. To se kosi s osnovnim propozicijama Salona kao likovne institucije. Dakle, tematske koncepcije apsolutno moraju postojati, ali bilo bi poželjno i korektno da se ponovno uvede (uz iznimno strogu kvalitativnu selekciju!) opći presjek umjetničke produkcije bez teme za razdoblje od tri godine, jer nije etično nasilno trpati umjetničke radove pod tematsku zadanost, bez obzira na širinu teme. Jedna od velikih boljki suvremenih tenedencija u umjetnosti jest zaista strahovlada teoretičara i kustosa, gdje su umjetnici u velikoj opasnosti da izgube svoj stil, identitet i — zdrav razum.

Još jedna velika zabluda i predmet spoticanja jest forsiranje podjele u umjetnosti na tradicionalnu i konceptualnu, u kojoj se promijenilo značenjsko polje ta dva pojma: tradicionalisti kao otpisana, iznemogla umjetnička kljusad i patetični pasatisti, a konceptualci kao napredne sile na jedinom ispravnom putu, kojima je jedino znana istina u/o umjetnosti. Naglašavanje pluraliteta izričaja, medija i žanrova dovoljno je jasna smjernica o stanju stvari. Zašto bi netko tko radi dvodimenzionalnu sliku ili odlijeva kip u bronci bio tradicionalist? Riječ je samo o drukčijem senzibilitetu! Baš danas, kada se pred umjetnicima otvorilo neslućeno polje izražajno-tehnoloških mogućnosti, ograničeno je i neinteligentno forsirati tako uske podjele. Uostalom, mnogo je lakše snimiti mali zbrljani video, nego naslikati dobro, sočno platno s nekim novim likovnim problemom, i u tom grmu leži zec!!! Kao što je lakše citirati i parafrazirati tekstove desetak eminentnih teoretičara i filozofa umjetnosti nego proći i naučiti sve zanatske postupke i ograničenja ili pogodnosti rada koja proizlaze iz odabrana materijala, tehnike i medija pa moći suvereno pisati tekst s pozicije teorije! To je mnogo teži i dulji put. A zato i današnji Salon pati, jer su posljedice tih nabrijanih teoretičarskih stajališta očigledne.

Ako zanemarimo i preživimo činjenicu da katalog Salona izgleda kao godišnje izvješće neke male provincijske firme koja se bavi prodajom papirnate konfekcije, na kraju nam, kao svijetla točka u tami, ostaje sjajno osmišljen i dizajniran CD-ROM Salona, koji, međutim, po svim parametrima ipak ne odgovara zahtjevnim kriterijima prezentacije radova u štampi. Bravo! Iako smo o Salonu već sve rekli, ovu posljednju rečenicu ispisujem samo zato kako tekst o Salonu ne bi završio s pohvalnim usklikom. Do idućeg Salona, tko živ, tko mrtav.

Iva Körbler