Televizija u drugom kontekstu?

Televizija u drugom kontekstu?

Velike instalacije Thomasa Demanda Studio, u kojem je televizijski studio prenio u izložbeni prostor, ili Pipilottija Rista, koji višestruko uvećava dvosjed, fotelju, sliku i svjetiljku te daljinski upravljač, dok televizor, na kojem se vrte njegovi videoradovi, ostavlja malim, ironiziraju i televizor kao tehničko pomagalo i televiziju kao instituciju

Naveliko se zahuktala sezona u bečkoj Kunsthalle otkad je preseljena u novi prostor u središtu Museumsquartiera. Izložba Televisions — Kunst sieht fern koja se bavi najpopularnijim medijem 20. stoljeća i smještena je na katu, u Halle 1, napravljena je radi postavljanja televizije u mnogobrojne umjetničke kontekste. Kustos Joshua Decter iz New Yorka i Gabriele Mackert, voditeljica projekta iz Kunsthalle, odabrali su za izložbu velik broj radova, od klasičnih skulptura do videoradova i instalacija, čija je zajednička crta odnos televizije i njezina utjecaja na društvo te revalorizacija njezine veze s vizualnom umjetnošću.

Naš glavni izvor informacija, zabave i inih socioloških potreba, kutija koja govori, postaje ovom izložbom dvojaka. S jedne strane, umjetnici je ironiziraju do krajnjih granica i u njihovu je viđenju konačna žrtva uvijek ljudsko biće, a s druge strane televizija ovladava i vlada cijelim univerzumom. Kako ni jedno ni drugo nije u potpunosti točno, izložba Televisions daje djelomičan presjek umjetničkih odnosa s novom mogućnošću komunikacije među ljudima: upravo preko televizijskog aparata koji ili otupljuje ili obrazuje. Televisions — Kunst sieht fern nadalje pokazuje koliko su umjetnici apsorbirali, kritički izmijenili i iznova pronašli iskustvo televizije, najčešće banaliziranjem omiljenih talk-showova, kvizova, informativnih emisija, glazbenih spotova, voditelja i svih ostalih televizijskih proizvoda koje i sami iz dana u dan ismijavamo i komentiramo, zar ne?

Pomagalo i institucija

Televizija kao najveći kolektivni spremnik memorije, kojim se lako manipulira, postaje umjetnicima vrlo primamljiv i zanimljiv subjekt kojim komuniciraju s gledateljima. Velika kompilacija sjajnog izložbenog postava, za koji se pobrinula tvrtka veech.media architecture, slike, fotografije, skulpture, instalacije i videa ilustriraju intenzivnu pažnju koju umjetnici iz najrazličitijih kulturnih, socioloških i ideoloških okružja pridaju televiziji kao temi svojih radova, radilo se o televizoru kao aparatu ili djelima koja bez njega nije moguće pogledati.

Velike instalacije Thomasa Demanda Studio, u kojem je televizijski studio prenio u izložbeni prostor, ili Pipilottija Rista, koji višestruko uvećava dvosjed, fotelju, sliku i svjetiljku te daljinski upravljač, dok televizor, na kojem se vrte njegovi videoradovi, ostavlja malim, ironiziraju i televizor kao tehničko pomagalo i televiziju kao instituciju. Keith Haring na nenaslovljenu djelu iz 1983. prikazuje dva čovjeka koji se svađaju, a između stoji piramida od naslaganih televizijskih aparata i njegovi nadaleko poznati likovi u obrisima. Zanimljiv je i videorad Candice Breitz, koja glazbeni spot grupe Eurythmics montira u vrlo kratkim i nasumce montiranim isječcima. Pjesma Annie Lennox tako postaje neprepoznatljiva, gotovo neslušljiva. Ista je stvar sa spotom Michaela Jacksona, koji se projicira unatrag. Fotografija Williama Wegmana TV iz 1972. prikazuje muškarca koji u rukama drži upaljeni televizor okrenut prema ženi koja ga (televizor) gleda iz mekane fotelje. Haim Steinbach iskoristio je Barta Simpsona kao pop-ikonu današnjega svijeta, a Maurizio Cattelan postavio TV-aparat na leđa prepariranog magarca...

Bez TV-a propast?!

Među velikim brojem videoradova nalazi se i jedan naše umjetnice Sanje Iveković. Nastao je sredinom devedesetih, a sastoji se od videosnimke meksičke sapunice s hrvatske dalekovidnice, ali s natpisom Opća opasnost Zagreb pri vrhu ekrana. Dvije krajnosti ovog rada, sladunjavost serije i okrutnost hrvatske realnosti odskače svojom idejnom kvalitetom od ostalih. U jednom se radu tako ironizira informativni program neprestanim ponavljanjem pozdrava gledateljima desetak novinara-spikera sa svjetskih ratnih područja s kraja prošlog stoljeća (a među njima i naša Ljiljana Bunjevac-Filipović). Ostali su umjetnici predstavljeni na ovoj izložbi, a svojim radovima vezani uz televiziju, nezaobilazni korejski umjetnik Nam June Paik, John Baldessari, Nan Goldin, Christian Jankowski, Mark Benett i mnogi drugi, kao i veliki broj umjetničkih skupina (GALA Committee, Do-Foundation, General Idea...).

Izložba Televisions — Kunst sieht fern tijekom trajanja iznjedrila je veliki broj popratnih događanja, predavanja, okruglih stolova i projekcija, a katalog je po uzoru na izložbu upakiran u kutiju za videokasete. Svuda i stalno samo TV, TV, TV... Kada imalo bolje razmislimo: kakav bi svijet danas bez nje bio? Zahvaljujući upravo televiziji, uz poznatu krilaticu da se baš sada, u ovom trenutku, negdje na kugli zemaljskoj rađa neko dijete te da je upravo netko preminuo, ponajbolje bi pristajala i dodatna: netko, negdje, upravo sada, gleda televiziju...

Marko Kružić