Svilene košulje i žbukana koža

Svilene košulje i žbukana koža

U svojoj karijeri Schindler se pretežno bavio rezidencijalnom arhitekturom, uz neznatan broj ostvarenja drugih tipologija poput višestambenih i manjih komercijalnih zgrada te jedne crkve. Razlog što nije uspio izgraditi ni jednu veću građevinu niti se plasirao izvan lokalnih okvira leži djelomično u nedostatku talenta za publicitet, ali i u radikalizmu njegova pristupa, koji mu je priskrbio epitet ekscentričnoga regionalnog modernista

U bečkom Muzeju primijenjene i suvremene umjetnosti, popularnom MAK-u, pod naslovom R. M. Schindler, Arhitektura i eksperiment u tijeku je do sada najopsežnija izložba radova Rudolpha Michaela Schindlera (1887-1953), jednog od pionira arhitekture dvadesetog stoljeća, što će potrajati do 10. veljače. Retrospekciju je organizirao Muzej suvremene umjetnosti iz Los Angelesa, gdje je premijerno postavljena u prvoj polovici prošle godine, a osim u Los Angelesu i Beču, dvama gradovima za koje je vezan arhitektov profesionalni i životni put, bila je predstavljena američkoj publici i u Nacionalnom muzeju graditeljstva u Washingtonu.

Kronološki koncipirana, izložba prati evoluciju Schindlerove karijere od školovanja u Beču, preko ranih radova u Chicagu, do zrele faze u Los Angelesu, gdje je djelovao od dvadesetih godina prošlog stoljeća do kraja života. Pored mnogobrojnih fotografija, maketa najvažnijih ostvarenja i dizajniranog mobilijara, središnje mjesto pripada Schindlerovim crtežima koji ilustriraju njegovo trajno eksperimentiranje formom, strukturom i pojavnošću arhitekture. Na mnogim crtežima marginalne zabilješke i skičice otkrivaju promišljanja u pozadini kreativnoga procesa, a kolorirani prezentacijski crteži pokazuju preciznu viziju finalnog dizajna.

U Schindlerovu rukopisu naziru se utjecaji njegovih učitelja i mentora — Otta Wagnera i Adolfa Loosa u Beču te Franka Lloyda Wrighta u Chicagu, no već u svom prvom zrelom ostvarenju, vlastitoj kući i studiju na Kings Roadu (1921-22) u Los Angelesu, Schindler se oslobađa tutorstva i oblikuje vlastititi arhitektonski stil zasnovan na lokalnoj kulturi te tehnološkim i klimatskim uvjetima. Iako su njegova inovativna rješenja hibridnoga karaktera često u suprotnosti s katekizmom internacionalnoga stila, zbog čega za života nije dosegnuo važnost Le Courbusiera ili Miesa van der Rohea, pa čak ni svoga zemljaka Richarda Neutre, Schindler je posljednjih godina prepoznat kao jedna od ključnih osobnosti u povijesti moderne arhitekture, a njegov naglašeni eksperimentalizam ne prestaje nadahnjivati nove generacije arhitekata.

U rodnom Beču Schindler je studirao inženjerstvo i arhitekturu. Od 1910. do 1913. pohađa Umjetničku akademiju u klasi Otta Wagnera te Loosovu neformalnu školu, gdje preuzima utjecaje austrijske avangarde s početka stoljeća. Otkrivši Wrightovu arhitekturu 1914. odlazi preko Atlantika s namjerom da se zaposli kod američkog majstora. Najprije surađuje u čikaškoj tvrtki Ottenheimer, Stern i Reichert, gdje nadgleda oblikovanje i izgradnju raznih građevina, a 1917. ostvaruje mu se želja i sljedeće četiri godine radi kod Wrighta. Godine 1920. seli u Los Angeles kako bi vodio realizaciju važnoga Wrigtova projekta te se nastanjuje i zasniva vlastitu praksu u južnoj Kaliforniji koja će u sljedeće trideset i tri godine (p)ostati njegovim trajnim nadahnućem i prostorom djelovanja.

Rezidencijalna arhitektura

U svojoj karijeri Schindler se pretežno bavio rezidencijalnom arhitekturom, uz neznatan broj ostvarenja drugih tipologija poput višestambenih i manjih komercijalnih zgrada te jedne crkve. Razlog što nije uspio izgraditi ni jednu veću građevinu niti se plasirao izvan lokalnih okvira leži djelomično u nedostatku talenta za publicitet, ali i u radikalizmu njegova pristupa, koji mu je priskrbio epitet ekscentričnoga regionalnog modernista. I svojom casual pojavom odudarao je od standardiziranog izgleda modernog arhitekta — nosio je sandale i raskopčane svilene košulje ili jakne što ih je sam dizajnirao. Njegova arhitektonska praksa bila je jednako neortodoksna. Djelujući samostalno Schindler je bio istodobno i arhitekt i izvođač. Provodeći obično pola dana na gradilištu uspostavljao je snažan osobni odnos sa svakim projektom, a spremnost da prihvati posao ma kako malen bio te nastojanje za minimalizacijom troškova gradnje osiguravali su mu stalnost narudžbi. Eksperimentirao je s materijalom (beton, translucentna plastika) i metodama gradnje, prostornom organizacijom i arhitektonskom ekspresijom. Gradio je u različitim prirodnim okolišima uvijek u suglasju s uvjetima lokacije i zahtjevima naručitelja odbacujući rigidnost i uniformnost internacionalnog stila. Stalno traganje za rješenjima što će najbolje odgovoriti zahtjevima svakog pojedinog zadatka rezultiralo je stilskom heterogenošću pa je njegov rad najčešće opisivan kao eklektički. Sam je svoje djelo definirao prostornom arhitekturom, koja je uza sve varijacije tijekom vremena zadržala konzistentne prostorne karakteristike. U svojim ostvarenjima Schindler je fokusiran na oblikovanje interijera. Tlocrti su mu dinamični i asimetrični, a ulazni se prostori, mali i komprimirani, na uglu otvaraju prema znatno prostranijoj dnevnoj zoni s dijagonalnim pogledom prema kaminu ili prozoru. Jedinstvena horizontalna artikulacija u visini vrata sjedinjuje prostore, a varijacija krovnih visina omogućuje neočekivanu fenestraciju. Schindler je maestralan u situiranju građevine ostvarujući najbolje vizure i maksimalno otvaranje kuće uz jednakovrijedno tretiranje vanjskog i unutrašnjeg prostora. Da bi to postigao, često se koristi L-tlocrtom, gdje krila definiraju vanjsku privatnu zonu, skrivenu od pogleda s ulice.

Spavaća košara

Schindlerova se arhitektura, s obzirom na varijacije u formi i uporabi materijala može podijeliti u četiri faze. Prva uključuje ostvarenja u betonu i drvetu iz dvadesetih godina poput kuće Kings Road i kuće na plaži Lovell (1922-26). Druga je odmah prepoznata kao remek-djelo moderne arhitekture, dok je Schindlerova kuća i studio na Kings Roadu, u današnjem zapadnom Hollywoodu, apoteoza njegove radikalne arhitektonske i životne filozofije. Kuća je građena za dva para — Schindlera i izvođača Chacea te njihove žene Pauline i Marian i predstavlja prototip paviljonske organizacije razvedenog tlocrta sa četiri autonomna životno-radna prostora (po jedan za svaku odraslu osobu) i zajedničkom kuhinjom. Svaki se par studija širokim posmičnim stijenama otvara privatnom vrtu sa kaminom, a krovna spavaća košara dopunski je prostor odmora. Kuća je bila ostvarenje Paulinine vizije »malog veselog bungalova... otvorenog kao što su otvorena srca malog broja ljudi prijateljima svih klasa i vrsta... mjesto stalnog susretanja milijunaša i proletera, profesora i nepismenih, veličanstvenih i prostih« te je ubrzo postala nukleus druženja umjetničkih i intelektualnih krugova. Osim što je odražavala Schindlerove ideje o društvenom životu, ona je svoje stanare zbližavala s prirodom maksimalno iskorištavajući prednosti blage kalifornijske klime. Iako poslije razdvojeni, Pauline i Schindler dijeliše kuću sve do njegove smrti, a danas je u njoj smješten MAK-ov centar umjetnosti i arhitekture.

Tijekom tridesetih Schindler se umjesto betonom sve više koristi vokabularom žbukane kože, kojom oblaže kompleksne apstraktne forme čija je modernistička estetika ponekad u konfliktu sa skrivenim kosim krovom (kuća Oliver 1933-34). I dalje eksperimentirajući materijalima i oblicima potkraj istoga desetljeća više ne izbjegava pokazati krov u eksterijeru (kuća Rodriguez 1940-42), a nakon rata u posljednjoj fazi karijere uporabom tzv. Schindlerova okvira i krovnih poteza od fiberglasa ostvaruje koncept prostorne arhitekture (kuća Tischler 1949-50).

Iako su ga suvremenici neopravdano ignorirali, Schindlerovo značenje i utjecaj u posljednjih trideset godina u neprestanu su porastu osobito među generacijama LA-arhitekata (od Gehryja do mlađih poput Israela, Michaela Rotondija, Hendrika Koninga i Julie Eizenberg), koji su u njegovu radu otkrili vlastite sklonosti improviziranim konstrukcijama s jeftinim nađenim materijalima, a regionalni karakter njegove arhitekture pokazuje mogući izlaz u eri opće globalizacije.

Vinko Penezić