Suženo značenje

Suženo značenje

Najnovija premijera riječkoga HNK — Ivšićev Akvarij provocira a priori, samom činjenicom da u njoj sudjeluju jedan stari i jedan mladi buntovnik — najpoznatiji hrvatski nadrealist Radovan Ivšić i najrazvijkaniji hrvatski mladi redatelj Mario Kovač, dvije ličnosti koje su se u različitim vremenima borile protiv svake vrste totalitarizma, zastupajući avangardne i alternativne struje u umjetnosti i društvenom angažmanu. Nažalost, apriorno se zanimanje za predstavu preobrazilo u aposteriorno razočaranje.

Obećavajući početak

Početak je obećavajući — ženski dio publike sjeda na jednu, muški na drugu stranu gledališta, kao u konclogoru, mjestu zbivanja Akvarija. U prvom prizoru Vodnik baterijom osvjetljuje pojedince iz publike, a Stražari upiru puške u njih. Osim stvaranja atmosfere logora, u uvodnom je Vodnikovu pjevanju uočljiv i za Ivšića karakterističan groteskni odmak. No, nakon početka dolazi do pada predstave. Kovač i dramaturginja Ana Prolić premontirali su neke prizore da bi postigli njihovo pretapanje. Iako su se uglavnom u potpunosti držali teksta, jedna od njihovih intervencija odnos je Novinara prema svojoj velikoj ljubavi Latici. U tekstu je ona realno prisutna u logoru, dok se u predstavi pojavljuje isključivo u Novinarovoj mašti. Na taj je način konačno razdvajanje dvoje zaljubljenih izostalo, što mi se čini priličnim gubitkom u kontekstu drame. Osim toga, kontrastiranje okrutnosti svijeta, kojig simbolizira konclogor, odnosno akvarij, i željene topline intimnih kutaka koje se na taj način pokušalo potencirati nije uspjelo ponajprije zbog nedovoljne glumačke uvjerljivosti protagonističkog para — Damira Orlića i Ane Kvrgić. Veoma suptilni ljubavni prizori posve su izgubili ljepotu Ivšićeve riječi, ostao je samo recitativni odmak, osobito u Kvrgićeve.

Glumačke su kreacije u cjelini najslabija točka predstave, a s obzirom da se Ivšićev teatar zasniva na riječi, i njezin koban udarac. Većina glumaca nije se uspjela dovoljno odmaknuti od realističkoga stila glume, pa je zaglavila u neodređenom međuprostoru. Adnan Palangić igra isključivo na prvu loptu, trošeći se posvema u vanjskoj energiji, a Davor Jureško djeluje poput lakrdijaša. Jedino su se istaknuli sjajni, ledeno hladni Dražen Mikulić u ulozi doušnika vlasti — Uha u kožnatom kaputu, najstrašnije osobe drame koja sve vidi, čuje i zna, i Zdenko Botić, koji je vrlo dobro uspio dočarati grčevite unutarnje trzaje Pukovnika Nika, jedine osobe na vlasti kroz čiji dekonstruiran govor naslućujemo duboko potisnute krhotine ljudskosti, unutrašnji lom njega kao osobe. U predstavi glume i Sabina Salamon, Biljana Torić i Vedrana Balen.

Najbolja scenografija

Najbolji je segment predstave scenografija Dalibora Laginje. Scenski je prostor podijeljen u dva dijela — klasičnu pozornicu i kabuki-stazu koja raspolovljuje gledalište, a minimalistički je opremljen — na sredini pozornice posve je uspravno stubište omeđeno okruglim prozirnim valjkom — poput akvarija. Građanski prostor Filodrammatike koji okružuje navedeni scenski prostor kao da ilustrira Ivšićevu poziciju — građanski svijet akademika okružuje djelovanje nadrealista. Bijele kostime jednostavnih linija osmislila je Ivana Popović, a oblikovatelj svjetla je Deni Šesnić.

Ivšić označuje Akvarij kao »agresivni košmar bez čina i kraja«. Nažalost, predstava nije uspjela ostvariti u potpunosti ni oniričnost Akvarija ni suptilnu težnju za slobodom i ljubavlju dvoje zaljubljenih, ni grotesku i humorni odmak, ni užas ideologiziranoga stanja svijesti kojim smo okruženi, ni Ivšićevo dekonstruiranje jezika, ni metafizičnost drame. Osim toga, velike projekcije snimki iz konclogora odveć su doslovne jer svako ograničavanje Akvarija na aktualnosti iz bliske nam prošlosti i na konkretne konclogore uvelike ograničuje njegovo mnogo općenitije i strašnije značenje u kojem je konclogor samo simbol ideološki orijentirana svijeta u kojem živimo, u ratu ili miru.

Tajana Gašparović