Sto stranica premalo

Sto stranica premalo

Ben Richards, Srebrna rijeka, prev. Snježana Ćirić, Celeber, Zagreb, 2001.

Publici koja je proteklih nekoliko godina pratila zbivanja vezana uz različite festivalske aktivnosti na domaćoj književnoj sceni zasigurno nije promaknulo pojavljivanje međunarodnih zvijezda — skupine engleskih pisaca ujedinjene pod imenom Novi puritanci. U odnosu na devedesete, Puritanci danas više nisu tako složni — unatoč prethodnim izjavama kako nije nužno da baš svi autori doslovno slijede smjernice utvrđene u Manifestu izdanom 2000. te tvrdnji da je njihova glavna namjera bila okupiti što veći broj mladih britanskih pisaca, sve se češće ograđuju od pojedinih autora. Među prozvanima se, tako, spominjalo i Bena Richardsa, čije je ime, na samim počecima, stajalo u prvim redovima, a originalne dijelove njegovih knjiga, u interpretaciji autora, mogla je na FAK-u čuti i zagrebačka kulturna publika. Iako najveći broj Puritanaca vjerojatno nikad nećemo imati prilike pročitati u hrvatskom prijevodu, dijelom i stoga što su se neki od njih zaustavili na samo jednoj knjizi, manjem broju autora domaći su izdavači ipak dali priliku. Riječ je uglavnom o piscima koji su proteklih godina pohodili ove krajeve, a među njima se onda našao i otpadnik Richards.

Suvremeni London

Srebrna rijeka — izdana 1998, Richardsov je treći roman. Baš kao i najveći broj njegovih suvremenika, nadahnuće za svoje knjige Richards uglavnom nalazi u suvremenom Londonu, a ovaj je put odabrao okolinu u kojoj se kreće jedna vrsta londonske društvene kreme — novinari, pisci, ljudi iz glazbene industrije, likovni umjetnici, političari ili televizijske face. Većina ih nije poznata širem krugu javnosti, ali međusobno razmjenjuju usluge, pozive na zabave i kokainske lajne; dobrostojeći su i vrlo utjecajni — neka vrsta ljudi iz sjene. Protagonist Srebrne rijeke jedan je takav nezavisni novinar — Nick Jordan, a njegova je zadaća snimanje priča o ljudima koji, nepravedno optuženi, borave u zatvoru. Zbog slučajnog susreta sa starim prijateljem iz državne škole, a sada izbacivačem — Georgeom Lamidijem, Nick započinje istragu o ubojstvu u klubu Sublime za koje je optužen Georgeov kolega izbacivač. Ta ga istraga vodi kroz različite razine londonske noćne scene, sve do zamršenih ljubavnih spletki i mnoštva nezakonitih poslova. Kao prepoznatljiv i, ostalim suvremenim britanskim autorima, posve netipičan dodatak, Richards je u Srebrnu rijeku — i to kao njezin vrlo važan dio, ubacio paralelnu autobiografsku priču postarijeg urugvajskog emigranta Orlanda Menonija. Inače vrlo obrazovan, samozatajni Orlando u Londonu je radije odabrao raditi kao nekvalificirani čistač. Njegovo radno mjesto upravo je Nickov ured, a noćnu smjenu odrađuje u klubu Sublime. Dakako, neizbježno je da se ove dvije sudbine u jednom trenutku međusobno isprepletu i kulminiraju u zajedničkom velikom finalu.

Balansirane izmjene

Kolege Puritanci Richardsu su ponajviše zamjerali preveliku poetičnost. A upravo je ta poetičnost, ponajprije u dijelovima koji opisuju neobičnu i žalosnu sudbinu Urugvajca Orlanda, jedan od velikih aduta Srebrne rijeke. Richards je, naime, u tim južnoameričkim pasusima uspio uhvatiti romantičnu pripovjednu notu karakterističnu upravo za književnost tog podneblja. U najvećem dijelu romana Richards izvrsno balansira izmjenama suvremenih i dinamičnih te povijesno-romantičnih prikaza (ovisno o trenutačnom protagonistu), a razlika u atmosferi i stilu između pojedinih ulomaka najizraženija je na samom početku. No, kako se sudbine dvojice junaka isprepleću, spomenute izražajnosti polako nestaje, a Orlandov poetični stil sve više nadomještaju pomalo patetična prisjećanja i ispolitizirane osude. U završnom dijelu romana, bez nekog posebnog razloga ili potrebe, Richards je posve ubrzao stvari i nanizao rješenja koja možda i jesu logična, ali su nedovoljno argumentirana. Također, u tom su dijelu najočigledniji Richardsovi pokušaji osude društva — kako onog u Južnoj Americi, tako i ovog engleskog. Ti izrazito politički obojeni dijelovi najčešće nisu baš najuspješnije kamuflirani, ni najbolje uklopljeni u strukturu same priče. Među neke manje zamjerke mogli bi još uvrstiti i činjenicu da su neke riječi i rečenice važne za atmosferu, ali i potpunije razumijevanje same priče, ostavljene isključivo u španjolskom originalu bez ikakva dodatnog objašnjenja.

Ne obazirući se previše na puritanska pravila pisanja, Richards se u Srebrnoj rijeci prihvatio vrlo složene teme te je na suosjećajan i zannimljiv način — kroz intimnu ispovijed pojedinca, izložio dramatična politička previranja u Južnoj Americi sedamdesetih. Jednako tako, tek ponegdje previše zaglibivši u politiziranje, prilično je uvjerljivo opisao i zaimljive aspekte života u suvremenom Londonu. Nažalost, iako je čitatelj i bio pomalo nestrpljiv glede potpunoga rasvjetljavanja ove složene priče — u svom konačnom raspletu roman većinom djeluje tek kao prepričani sadržaj nekog mnogo opsežnije i detaljnije planirana završetka i možemo tek požaliti za dodatnih stotinjak stranica koje Srebrnoj rijeci, iako je to inače čest slučaj s romanima, ne bi nimalo oduzele na atraktivnosti. Naprotiv.

Jelena Gluhak