Solarijem u jezgru

Solarijem u jezgru

Kaptol, kao i cijela zagrebačka jezgra, izrazito je slabo ili opće nije održavan, a što je još gore i djelatno je obezvređivan, sa sirovošću koja se najmanje može očekivati upravo od ljudi koji bi prema njemu trebali postupati s najviše osjećaja

Premda je Zagreb daleko najveći grad u Hrvatskoj, njegova je najstarija jezgra nevelika. Veličinom je usporediva s jezgrama starih obalnih gradova kao što su Zadar, Šibenik, Split i Dubrovnik.

Iako Zagreb slovi najbogatijim gradom u Hrvatskoj, stanje je gradske jezgre jednako, ako ne i gore od stanja ostalih gradskih jezgara u zemlji, dakle sasvim jadno. Pri tome ipak ne uzimamo u obzir pojedine krajnje primjere zapuštenosti i neodržavanja, poput Šibenika.

Najstarije su arhitektonsko-urbanističke strukture grada Zagreba Gradec, danas Gornji grad, sa svojim podgrađem ili predgrađem (Radićeva, Ilica), Kaptol sa svojim podgrađem (Bakačeva, Vlaška) i predgrađem (Nova Ves) te njihova razdjelnica Tkalčićeva ulica (prije Potok). Ovaj bi tekst, slijedeći podjelu grada na tri dijela, trebao poslužiti kao pregled graditeljsko-gradogradbenih zahvata koji su opasno suzili povijesno-umjetničku vrijednost stare gradske jezgre. Možemo ustvrditi da je od tih triju dijelova najočuvaniji Gradec. Tkalčićeva i pogotovo Kaptol današnje su doba dočekali mnogostruko okrnjeni. Razlozi su tome raznoliki, začeli su se još u drugoj polovici 19. stoljeća i protezali cijelim dvadesetim, a nažalost traju i danas. Rušili su se čitavi urbanistički sklopovi, pojedinačne zgrade, dijelovi zgrada ili su uništavani pojedini njihovi vrijedni detalji.

Kaptolom ćemo početi i završiti ovaj kratak prikaz razgradnje graditeljske baštine. Razlog tomu je taj što upravo danas ondje na djelu možemo gledati ono na što ovaj članak želi i ukazati, a to je pogubno očitovanje potpune nebrige i nedoučenosti pri doživljavanju i postupanju s vlastitom graditeljskom baštinom.

Predimenzionirane zgrade oko tržnice

Povijesni su Kaptol sačinjavala tri dijela. Najstariji, a po svojoj urbanističkoj zasnovi i značaju jedinstven, dio je koji su naseljavali kanonici zagrebačkoga kaptola, današnja ulica Kaptol. Nju su, izuzevši franjevački samostan i crkvu, tvorili kanonički domovi. To nisu bile bilo kakve kuće, nego samostojeće zgrade, tzv. kurije, povijesni dvorovi plemeniti, zdanja čijega su značenja njihovi vlasnici itekako bili svjesni, te su to značenje željeli i arhitekturno iskazati. Svaka od njih ima svoju utvrdljivu i prativu povijest, a neke od njih pravi su graditeljski biseri. Građanski su dio Kaptola tvorila naselja Opatovina i Dolec, koji se nalazio na mjestu današnje tržnice Dolac. To su bila naselja skromnih građanskih kuća, a na Dolcu je bila smještena, danas nepostojeća, Plemićeva palača iz 17. stoljeća.

Prvi udarac Kaptolu nanio je potres 1880. Obnovom koja je uslijedila nakon njega katedrala je dobila novo neogotičko ruho, po mnijenju tadašnjih crkvenih i gradskih odličnika veoma reprezentativno. Ne bi li se oku oslobodio pogled na cijelu crkvu žrtvom su morali pasti renesansni tvrđavni zid i Bakačeva kula.

Neprežaljiv je gubitak za staru zagrebačku jezgru, međutim, rušenje Dolca dvadesetih godina 20. stoljeća radi izgradnje gradske tržnice. Tim je rušenjem načet i prvi dio ulice Opatovine — danas malen trg oko spomenika Petrici Kerempuhu. Time je bezobzirno zatrta cijela četvrt starih građanskih kuća, koje su tvorile zanimljiv splet zakutaka. Ostala je samo crkva sv. Marije, danas zakrivena predimenzioniranim zgradama uokolo tržnice.

No, to je bio i početak urbanističke degradacije Kaptola. U staro je tkivo, kao što je rečeno, nasilno usađen potpuno neprimjeren sadržaj tržnice, koji se pokazao kao žarište razgradnje preostalog dijela Kaptola, ali i Tkalčićeve ulice. U posljednjih dvadesetak godina svjedočimo pojavi koja se kao zaraza proširila po cijeloj staroj zagrebačkoj jezgri, i još se posve nenadzirano širi, u najvećem broju slučajeva izobličujući i uništavajući graditeljsku baštinu. Riječ je o mnogobrojnim kafićima, za čiji smještaj uglavnom služe prizemlja starih građanskih kuća. Ona se, kako se to voli reći, adaptiraju, što zapravo znači da se prizemlja potpuno proizvoljno pregrađuju, rušeći stare zidove i dižući nove, prozori se raskopavanjem pretvaraju u ulaze i sl. Pogledajmo pobliže stanje na Opatovini. Ulica danas ne plijeni skladom. Najgrublje su intervencije bile dvadesetih i tridesetih, kada su izgrađene kuće koje se veličinom i visinom nimalo ne uklapaju u starije graditeljsko tkivo (Opatovina 29, 55, 57). Trend je nastavljen i poslije, tijekom sedamdesetih i osamdesetih. U najnovije doba prizemlja velikoga broja kuća pretvaraju se u kafiće radikalno mijenjajući pritom njihove unutrašnjosti. Samo po sebi to više i nije neobično jer ista nedjela možemo vidjeti po cijeloj staroj jezgri. Novo je u svemu tome da su (za sada) dvije stare kuće povišene, jedna za cio kat (Opatovina 19), druga za polukat (Opatovina 40). Oba su zahvata izvedena vrlo podmuklo, utoliko što, da ironija bude veća, oponašaju povijesno oblikovanje pročelja (starije i ljepše od zatečenoga).

Groteskni solarij

Na ulicu Opatovinu nadovezuje se park koji je obrubljen kaptolskim zidom, koji kod. tzv. Prišlinove kule zavija prema ulici Kaptol. Taj je zid u vrlo lošem stanju. U njemu su nakon Drugoga svjetskog rata probijena dva prolaza, jedan iz Tkalčićeve, drugi iz dvorišta Osnovne škole Miroslava Krleže. Sjeverni dio kaptolskoga zida, budući da se nalazi između dvorišta i igrališta osnovne škole, izložen je potpuno nenadgledanom odvaljivanju i razaranju kamenova te se njegova visina iz dana u dan naočigled smanjuje.

Sam Kaptol pak degradiran je mnogim sadržajima koji nikako ne pripadaju onamo, poprimajući sajamski ugođaj obližnjega Dolca. Zagledamo li u većinu dvorišta kaptolskih kurija, naći ćemo u njima svašta, od autolimarskih radionica, praonica rublja, vinarija, turističkih agencija sve do solarija, koji se u toj okolini doimlje prilično groteskno.

Nažalost, ni nekadašnji, a vjerojatno i budući vlasnik ove veoma vrijedne graditeljske cjeline, zagrebački Kaptol, nije se pokazao doraslim u odnošenju prema svojoj i našoj graditeljskoj baštini. Kaptol br. 20 obnovljen je 1984/1985. za dom časnih sestara, ali se pritom kurija višestruko oštetila: povećani su prozori u prizemlju, pregrađene prostorije u prvom katu, čime je nestala kućna kapelica (!), u kaptolskom su zidu iz kuće probijena vrata, a sam je zid prežbukan. I franjevački samostan i crkva iskusili su svoj dio nemara ili štetnoga mara u obnovi osamdesetih (samostan) odnosno devedesetih (crkva).

Od sitnijih zlodjela znakovito je jedno, rado primjenjivano po cijeloj staroj gradskoj jezgri. Mnoge stare kuće krase kameni portali iz 17, 18. i 19. stoljeća. Stanari tih kuća kao da ne mogu odoljeti da te portale nekako ne okrnje — u većini slučajeva ugrađujući električna zvonca i portafone, pri čemu se kamen nemilosrdno bušio bez ikakva obzira na svoju vrijednost ili starost.

Druga po značenju kaptolska kurija, tzv. lektorija (Kaptol 27), unakažena je 1984, kada su joj temelji potkopani da bi se u podrumu otvorio riblji restoran. Najveća i najvažnija od svih kurija jest ona na Kaptolu 7. To je bila kurija velikoga prepozita, pročelnika kanoničkoga zbora, dakle najvećeg uglednika među kanonicima. U proljeće ove godine započeli su građevinski radovi tik do nje. Premda još nije posve jasno o čemu je riječ, naime radovi se odvijaju prilično tajanstveno; izostali su npr. uobičajeni panoi koji javnost obavještavaju o tome što se radi, tko radi, za koga i dr.; na usmene upite autora ovoga članka mjerodavnim osobama izostali su precizni i izravni odgovori, čini se da se toj navažnijoj kaptolskoj kuriji dograđuju dva betonska krila. Time se potpuno poništava status kurije kao samostalnog objekta: sama novogradnja ukida urbanističku osnovu Kaptola kao naselja niza samostalnih posjeda sa samostalnim stambenim objektima i gospodarskim zgradama jer zadire u posjede drugih dviju kurija nakon što su za njezinu izgradnju porušene gospodarske zgrade kurije na br. 8. Moguća su dva scenarija: a) novoizgrađena će se krila pripojiti kuriji, čime će se dakako ona potpuno obezvrijediti, b) do izravna dodira neće doći, ali će masa i položaj novoga objekta degradirati ne samo prepoštiju nego i susjednu kuriju. U tekstu na 16. stranici »Vjesnika« od 25. rujna 2001. svećenik (kako se pretpostavlja) Mijo Gabrić, voditelj ovoga projekta, služi se istom argumentacijom kojom se poslužio glavni kaptolski zaštitar u privatnom razgovoru: tvrdi se da se i svjetski poznatim spomenicima i spomeničkim cjelinama (npr. Vatikanu) događaju prigradnje i novogradnje. Dakako, to jest istina, ali nikako ne i cijela. Obojica namjerno zanemaruju sklop odnosa u kojima se to zbiva: Vatikan je, primjerice, kao i ostala tovrsna mjesta, savršeno njegovana i održavana cjelina, svjetska baština o kojoj se skrbe legije ljudi, a interpolacije u njima moraju biti vrhunska arhitektonska ostvarenja, premda postoje i prijeporni — sjetimo se Louvrea. Kaptol, kao i cijela zagrebačka jezgra, izrazito je slabo ili nije nikako održavan, a što je još gore i djelatno je obezvređivan, sa sirovošću koja se najmanje može očekivati upravo od ljudi koji bi prema njemu trebali postupati s najviše osjećaja. Mjesta, dakle, usporedbi nema. Mijo Gabrić doista je u pravu kad u istom razgovoru cinično citira Bibliju: ovo će djelo biti pravi, nepatvoren signum temporis, znak vremena u kojem živimo, vremena u kojem su sve vrijednosti izvrnute naglavce. Svojim će djelovanjem ostaviti nezbrisiv pečat Kaptolu (nezbrisiv tek uvjetno: sve se može srušiti, ako se ljudi dovoljno prosvijeste; autori se članka boje da to neće doživjeti), i doista će budućnost dobro znati tko ruši, a tko gradi. Sve u svemu, riječ je o golemu arhitektonsko-urbanističkom, zaštitarskom (premda sada pokušavaju zauzeti pilatovsko držanje; pitamo tko je onda potpisao sve te dozvole) i ponajprije općekulturnom skandalu. Uz to postavlja se pitanje sudbine ostalih kaptolskih kurija te Kaptola kao nemjerljivo vrijedne graditeljsko-urbanističke cjeline, nemoćno motreći njegovo tiho, ali stalno razaranje.

Time se u velikom stilu zaključuje stoljetni niz neuspjeha i promašaja na prostoru zagrebačkog Kaptola, no kako je svojevremeno znakovito napisao Gjuro Szabo: »Tu nema i ne može biti nikakvoga kompromisa, ako je još Kaptolu stalo do Kaptola.«

Tekst i fotografije

Ivana Kurtović i Jurica Budja