Simpatija za Frankensteina

Simpatija za Frankensteina

Mary Shelley, Frankenstein, prev. Saša Drach, Šareni dućan, Koprivnica 2001; i Isto, prev. Milica Lukšić, Partenon, Split, 2000.

Nedavno je »Nacional« proveo anketu između sedamdesetak vodećih hrvatskih intelektualaca (uvjeravam vas da to nije ta ekipa jer se čak i ja u njoj nalazim) s pitanjem kojih bi deset knjiga preporučili svakom Hrvatu? Vrh ljestvice je, potpuno očekivano, zauzela Biblija. Što reći o intelektualcima koji se pozivaju na Autoritet, osim da su vjerojatno nesigurni i neozbiljni — jer samo se neozbiljni dokazuju pozivanjem na ozbiljno par excellence, na Sveto pismo. Ali shvatimo ih na tren ozbiljno i zamislimo što bi se dogodilo da natjeramo ljude da stvarno, u ovom mileniju, pročitaju Bibliju i osobno se odrede prema njoj. Zapleti koji mi padaju na pamet mogu ispuniti humorističku knjigu debljine Biblije, ali pokušajmo biti na istoj razini, dakle, ozbiljni. Javit će se beskonačan niz problema, ne samo zato što za čitanje Biblije trebaju stanovita predznanja, ne samo zbog autentičnog stila i duha jezika s početka naše ere, nego ponajprije zbog složenih značenja, alegorijskih i ostalih, koja je toliko teško pomiriti da je zbog toga ustanovljen i Kanon i cijela institucija Crkve, a koja se unatoč tomu raspala na crkve, crkvice, hereze, pravce, trendove, mode, nacije...

Biblija horora

Biblija je doista na Zapadu konstitutivna knjiga, ali ne po sebi nego kroz niz kulturnih i civilizacijskih, zapravo ideoloških, materijalizacija. Kršćanstvo živi po mitu, a ne po knjizi, i to, valjda, ne treba posebno objašnjavati. Ipak moram naglasiti da apsolutno ne vjerujem da su naši intelektualci pročitali knjigu koju tako toplo, srdačno i konformistično preporučuju. Ni sam je nisam pročitao u cjelini, ne vidim ni zašto bih — doduše nisam je ni preporučio — jer stvarno ne znam zašto bih to učinio. Po meni je neprocjenjivo više koristi od upućivanja pučanstva na Ustav RH, ali to je neka druga priča, doista ozbiljnija priča.

Ista je stvar s Frankensteinom Mary Shelley, s knjigom koju svi poznaju, ali ju je malo tko čitao. Svi znaju mit o Frankensteinu stvoren na temelju, baš kao i naslovni junak, dijelova knjige, odnosno leševa. O Frankensteinu je snimljeno osamdesetak filmova, četiri televizijske serije, desetak televizijskih filmova, a napravljene su i tri videoigre, bezbroj stripova... Mit o Frankensteinu živio je u Hrvata i bez njegova Svetog pisma na jeziku narodnom hrvatskom, a živjet će nepromijenjen i nakon što su se pojavila čak dva prijevoda u roku od godinu dana. Ako treba jedan od njih preporučiti, odmah se treba odlučiti za izdanje koprivničkog Šarenog dućana, odlično opremljeno (filmografija, linkovi, slike Mary Shelley, odličan i autoritativan pogovor Borisa Perića), ozbiljno uređena i vjerojatno solidno prevedena, jer ako ništa drugo barem znamo da imamo posla s prijevodom prvog izdanja iz 1818, dok u slučaju splitskog izdanja, koje se cijelim pasusima razlikuje od koprivničkog, nije moguće utvrditi ni kojim izdanjem se prevoditeljica poslužila, a kamoli išta više. Doduše ni u koprivničkom izdanju nisu potpisane odlične gravure kojima je djelo ilustrirano.

Plemenita nakaza zgodna za zastrašivanje

No, pretpostavimo sada da će netko ipak pročitati originalnog Frankensteina, jer unatoč cijelom skupu prezrenih romantičarskih općih mjesta (morališke, apologije srca...) i pripovjedačkim aritmijama (opisi planinskih krajolika, retrodigresije...) Frankenstein je knjiga koja se može pročitati, a i kraća je od Biblije. Osim toga obje pričaju o Genezi. Budući da tumačenja Frankensteina nisu kanonizirana, a nude se razna, treba upozoriti na temeljnu razliku koja je nastala u masovnoj percepciji koja je mit o Frankensteinu i formirala. Riječ je o tome da je većim dijelom romana nesretni Frankenstein izrazito tragična ličnost, plemenita duša zatočena u nakaznom tijelu, žrtva Boga koji ga je stvorio, premda ovdje dakako nije riječ o Bogu, nego o čovjeku koji si je uzeo prerogative Boga, ali to je već drugi sloj romana. Jednostavno, tijekom čitanja čitatelj nužno suosjeća s Frankensteinovom osamljenošću i nesrećom. To je, premda ne dovoljno, naglasio Kenneth Branagh u svojoj, od svih najvjernijoj, ekranizaciji. No, bit će da tako nije uvijek bilo, jer masovna recepcija u prvom je redu formirala mit o Frankensteinu kao o okrutnoj nakazi zgodnoj za zastrašivanje. To je veoma čudno jer ova knjiga simpatizira s Frankensteinom, autorsko joj je stajalište jasno izraženo. Kad smo već kod demitologiziranja putem izvornika, autorsko stajalište u Bibliji, dakako, nije jednoznačno izraženo, što opet nije čudno s obzirom na broj autora. Što se, dakle, toga tiče, Frankensteina svakako treba pročitati, jer je to lako i moguće, dok to za Bibliju ne vrijedi, što nikako ne znači da treba prihvatiti klerikalnu interpretaciju ili pak da se s tim pitanjem uopće treba mučiti.

Bilo bi zgodno napisati i koju tezu o tome zašto su se tek sada pojavili prijevodi Frankensteina, te biblije romantizma i horora, ali bojim se da tu nije riječ o trendu (biogenetika, primjerice), nego o ekscesu. U svakom slučaju izdavačima treba preporučiti bolju koordinaciju, posebice danas kada na tržište stižu i knjige iz Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. Naime, ne znam znate li, ali i Konzor sprema svoje izdanje Frankensteina.

Kruno Lokotar