Savršeni oksimoron

Ples u tami (Dancer in the Dark), red. Lars von Trier

Sa staromodnim plotom koji bi posramio i kakvog revnog majstora melodrame nijemog filma i junakinjom nevinijom od najčišćeg prototipa naivke, Ples u tami u središte priče postavlja ženu — majku — mučenicu; koja kroz finalno pročišćenje u ostvarivanju višeg počela (cilja) pridobiva martirske, anđeoske atribute, te purificira ne samo sebe i publiku, nego i čitav pojam sudbinske predodređenosti uzdiže na najvišu duhovnu razinu.

Salma naime iz gube stvarnosti često bježi u svijet sanja — mjuzikla, na što je nerijetko potiču najprizemniji zvukovi — prolazeći vlakovi, stare ploče, tvornički strojevi.

I koliko god realan svijet bio dočaran sada već klasičnom dogmaškom posvojenicom — (digitalnom) kamerom iz ruke (te time tjerao na mučninu pri preblizom sjedenju kod ekrana) i koliko god njegove boje bile tmaste, ofucane i isprane (empatizirajući životnu pustoš), toliko se (fascinantne produhovljene) pjevano-plesne točke (koje funkcioniraju kao svojevrsni Selmini onirični intermezzi) odlikuju pomno koreografiranim klasičnim snimkama punim kolorita.

Izrazito osebujnom von Trieru (ikonoklastične reputacije) ovdje uspijeva napraviti nemoguće — spojiti nespojivo i stvoriti savršeni oksimoron — iz najbjednije verističke realnosti uskakati (doslovno i kamerom) u najeskapističniji od svih filmskih žanrova — mjuzikl, te tom ultra-realizmu sučeljavati prebogati, treptavi, radosni nutarnji život svoje heroine, prožet nezemaljskom glazbom.

Fuzija disparatnih elemenata na taj način uspostavlja dualnost koja rezultira duboko uznemirujućim ali i krajnje poetičnim filmom; ujedno mehanički hladnim i emotivno iznimno ganutljivim.

Svemu pridonosi i moderna ikona s Islanda — pjevačica Björk (ovdje i filmska debitantica), koja plahu, djetinjastu i staromodnu Selmu glumi čisto bihevioristički — spontano, nenametljivo i nimalo sladunjavo zrcaleći suštinsku dobrotu svoga lika, čijoj je eteričnoj kvalitativnosti pridonijela i sama njena fizička i glasovna predisponiranost.

Treći je ovo u nizu ženskih von Trierovih karaktera koji fasciniraju (i njega i nas) ultimativnom nevinošću — počevši od Karen u Idiotima, preko Bess u Lomeći valove do ljupke Selme iz Plesa u tami — prostodušna su to bića čistih srca koja se voljno i s radošću žrtvuju za viši cilj.

Hrabro zadirući u same fundamente filmske povijesti, von Trier je istinski lučonoša njene aktualnosti, te postmodernističkim eklekticizmom i izokretanjem vrijednosti (castiranje nedodirljive dive Catherine Deneuve za sporednu ulogu tvorničke radnice, primjerice) pionirski postavlja novi poredak stvari stvorivši snažnu, provokativnu dramu; remek-djelo savršene, kompaktne strukture, posve drugačije od svega dosad viđenoga.

Katarina Marić