Vijenac 206

Glazba

CD klasika — hrvatska

Reprezentativno izdanje

Hrvatske sonate (Pejačević, Slavenski, Cipra, Papandopulo), Anđelko Krpan, violina i Nada Majnarić, glasovir, Croatia Records CD 5419365

CD klasika — hrvatska

Reprezentativno izdanje

Hrvatske sonate (Pejačević, Slavenski, Cipra, Papandopulo), Anđelko Krpan, violina i Nada Majnarić, glasovir, Croatia Records CD 5419365

Desetogodišnju suradnju, tijekom koje su stalno pomno, brižno i uspješno njegovali hrvatsku glazbenu baštinu, uvrštavajući ponajbolje stranice hrvatske komorne violinističke literature u programe svojih recitala, violinist Anđelko Krpan i pijanistica Nada Majnarić dobili su priliku ovjekovječiti snimkom četiri majstorske sonate poznatih hrvatskih skladatelja. Ukazujući im povjerenje, Croatia Records objavila je, zaslugom Ivice Propadala decentno i skladno likovno oblikovan, zaista reprezentativan nosač zvuka.

Dvoje mladih, no interpretativno očigledno zrelih umjetnika, nije upalo u odveć poznatu nam zamku nekih naših renomiranih umjetnika i ansambala da domaću skladateljsku baštinu odsviraju u najboljem slučaju korektno i na razini informativnog. Opetovano slušanje diska otkrit će vam da su Anđelko Krpan i Nada Majnarić temeljito proanalizirali sve četiri sonate te da su osmislili i detaljno izbrusili interpretaciju izabranog repertoara. Zavidna tehnička razina oboje svirača to im je u potpunosti omogućila. Pritom su svoj glazbeni instinkt ostavili budnim tijekom snimanja, te vam tako pružili ono najljepše što vam neki disk može podariti — istinski koncertni doživljaj.

Njihova interpretacija zahtjevne Druge sonate za violinu i glasovir u b-molu Dore Pejačević nedistancirana je i uvjerljiva. Riječ je o tehnički moćnoj i raznolikoj, rekao bih na trenutke upravo žestokoj, nimalo salonskoj svirci, posve primjerenoj glazbenim idejama naše zasluženo sve izvođenije skladateljice. Glasovir u sigetskoj crkvi Sv. Križa, gdje je disk snimljen, zvuči doduše malo promuklo, pogotovo u dubokoj lagi, a poveća jeka neuobičajena prostorima za tonska snimanja dodatno otežava zadaću pijanistici. Ostaje dojam da se taj nedostatak tehnički, tijekom samog snimanja ili eventualno naknadno, spretnije mogao sanirati odnosno prikriti. Problem jeke i muklog glasovira osjeća se i u Slavenskoj sonati Josipa Štolcera Slavenskog, što violinista stavlja u zahvalniji i nadređeniji položaj, no ovaj komorni duo čujno izgrađena smisla za zajedničko muziciranje vješto ga zaobilazi obostrano moćnom a istodobno nimalo grubom svirkom.

Upravo mi se idealno usuglašenim i interpretiranim čini odnos violine i klavira u Sonati za violinu i glasovir Mila Cipre. Cipra je sasvim ravnopravno tretirao oba instrumenta, pružajući im priliku da se tematskim materijalom nadopunjuju, izmjenjuju, da se bojama nadovezuju jedan na drugi. Skladateljevo majstorstvo Krpan i Majnarić prepoznali su i iskoristili na najbolji mogući način. Osebujna i raznolika Sonata za violinu i glasovir Borisa Papandopula pružila im je pak priliku da iskažu sposobnost vješta zaobilaženja zamki jeftinoparadnog, ali i akademski uštogljena sviranja. Njihova je interpretacija inventivna i nadahnuta, a istodobno uravnotežena, cjelovita, povezana dugim frazama, nehirovita. Čak i posljednji stavak, najutemeljeniji na folklornoj tradiciji, sviraju intrigirajuće elegantno, što interpretaciju dodatno čini duhovitom i britkom.

Mario-Osvin Pavčević

Vijenac 206

206 - 24. siječnja 2002. | Arhiva

Klikni za povratak