Promašaj

Marijan Karabin, Vjenčanje u crnini, Matica hrvatska Zaprešić, Zaprešić, 2001.

Vjenčanje u crnini, prvenac autora Marijana Karabina u izdanju ogranka Matice hrvatske Zaprešić, roman je pisan s dobrim namjerama, ali i prilično pretenciozno postavljenim ciljevima, koje pisac ne uspijeva ispuniti.

U središtu romana nalazi se lik Antonije, savršene i posve idealizirane djevojke, koja se unatoč svjetovnim karakteristikama odlučuje na redovnički poziv. Njezinu namjeru da život posveti ljubavi prema Bogu osujetit će mladić Marko, koji se strastveno zaljubljuje u nju i ne preza ni pred čime da pridobije njezinu ljubav. Zbog njegovih postupaka, u kojima mu pomaže njegova — treba li uopće istaknuti — zla sestra Lucija, Antonija biva izbačena iz samostana i prisiljena da se vrati u civilni život. Shvativši upravo to kao svoju žrtvu, odlučuje zavoljeti onoga tko joj je nanio toliko zlo, u čemu je podupiru brat i stric, te se udaje za Marka, s kojim živi sretno do kraja života.

Naivno i usiljeno

Iako smještena u prošlo stoljeće i vrijeme nešto drukčijih vrijednosti te djelomično nadahnuta istinitim događajima, priča će djelovati prilično naivno i usiljeno, gotovo prizivajući duh sentimentalnih romana iz 18. stoljeća o hrabrim junakinjama koje su čvrstim moralnim stajalištima uspjele oduprijeti se svakoj nedaći i/ili napasti u životu. Sličnost je sa spomenutim romanima i u postavljanju glavnog lika uzorom, modelom ponašanja, pa tako radnja, predvidljiva od samog početka romana, služi ponajprije kao temelj moralno-teološkom propitivanju brojnih tema te uspostavljanju teza o smislu žrtve, o oprostu, grijehu, Bogu, vjeri, ljubavi, spolnosti i sl., koje pisac razvija u brojnim diskusijama unutar romana koje Antonija vodi s bratom i stricem svećenikom. U tim dijelovima leži i dublja namjera ovog djela — uspostava stanovitoga sustava vrijednosti kao mogućeg putokaza današnjem, ponajprije mlađem i kršćanski orijentiranu, čitatelju. No, s nekim iznesenim idejama i vrijednostima, koje su daleko od sklada s današnjim načinom života i promišljanja, doista se nije lako poistovjetiti, pa će ova odgojna komponenta, kao temeljna nakana romana, biti teško ostvariva.

Svemu tome neće mnogo pomoći ni formalnoizražajna razina u kojoj nažalost nema dovoljno elemenata koji bi romanu jamčili kvalitetu i umjetničku vrijednost. Vjenčanje u crnini stilski je prilično nezgrapno djelo, s prekobrojnim i upornim stavljanjem pod navodnike svakog izraza koji se piscu nije činio dovoljno jasan, jednoznačan — što zamara pri čitanju, s ponavljanjem već izrečena u brojnim varijacijama, pomanjkanjem osjećaja za jezik te nespretno sročenim rečenicama i mislima, pa takav stil nema dovoljnu snagu za brojne moralne rasprave i filozofski postavljena pitanja, koji čine osnovu romana.

Selo i grad, déja vu

Cijeli je roman oblikovan na odnosu i opoziciji dobra i zla, vidljivoj u prostornoj podjeli selo (izvor pozitivnih vrijednosti) — grad (izvor negativnog), u religioznim usmjerenjima likova te njihovu kreiranju prema načelu crno-bijele podjele. Podijeljeni na dobre i loše, likovi se tijekom cijelog romana ne razvijaju niti produbljuju te, osim lika Marka koji doživljava preobražaj (koji, opet, nije potaknut unutrašnjim, nego vanjskim okolnostima) ostaju manje-više nepromijenjeni do kraja romana, pa će takav šabloniziran i pojednostavnjen prikaz, bliži trivijalnom žanru, još više oponirati ozbiljnijim filozofsko-etičkim namjerama djela. Postupke i odluke likova pisac će pokušati objasniti nekim psihološkim teorijama i analizama, no skretanje u područje psihologije (izvorne piščeve struke) još više udaljava od književnog opisa i načina razmišljanja, tako potrebna romanu.

Napisati roman doista nije lak posao, pa treba znati cijeniti svaki pokušaj kakvim god rezultatom završio, jer u njega je uložen priličan trud. Nažalost, to nije dovoljan razlog i opravdanje za njegovo objavljivanje ako spomenuti rezultat i kvaliteta izostaju. Ovakva izdanja postavljaju neka pitanja koja nadilaze problematiku romana — koji su kriteriji odlučivanja pri objavljivanju radova, tko ih postavlja i tko o njima odlučuje. Stoga prava kritika i nije upućena samome piscu, jer svatko ima pravo na pokušaj i na početničke greške, nego je upućena onima koji kreiraju izdavačku politiku, i odlučuju dati prostor i potporu djelima koja to kvalitativnom razinom možda i ne opravdavaju.

Ljubica Anđelković