Preestetizirana tjeskoba

Preestetizirana tjeskoba

Riječ je o pismu koje otvoreno poziva upisivanja, i čiji tekst predstave postaje lakmus-papir sredine u kojoj se postavlja

Strah što leži u temeljima civilizacije, a koji se izravno uključuje u zbilju samo u poremećaju ustaljena tijeka svakodnevlja, u drami Negdje daleko na poseban način opisala je britanska dramatičarka Caryl Churchill. Komad s kraja 2000. na početku 2002. u Teatru &TD postavila je Saša Broz, u prijevodu Darka Lukića.

Caryl Churchill već je prije nekoliko sezona bila na pozornici Teatra &TD, kada je Petar Selem postavio Top Girls. No između nastanka Top Girls i Negdje daleko leži raspon od dvadesetak godina, unutar kojih je autorica dobila čak tri nagrade Obie, ali sve tri u pretprošlom desetljeću, u kojem je iz dramskog fabuliranja prešla u apstraktnu jezičnu kombinatoriku, što se u usporedbi s realizmom nove europske drame doimlje kao ostatak bolje prošlosti. Naime, razvojni manirizam postmoderne ona je ogoljela od svake ekspozicije, ostavivši u ovom kratkom dramskom tekstu samo vrhnje poetske supstancije.

Lakmus-papir sredine

Drama Negdje daleko s nekoliko scena skicira obrise, parafrazira li se, civilizacije koja jede svoju djecu. Riječ je o pismu koje otvoreno poziva upisivanja i čiji tekst predstave postaje lakmus-papir sredine o kojoj se radi. Naime, otvorena struktura, ničim bolje naglašena nego samim naslovom, u svakom će kazališnom i političkom kontekstu značiti nešto drukčije. Otkrivanje mračne obiteljske tajne, odrađivanje posla bez pitanja što je njegova konačna svrha, posustalost fanatika koji gubi vjeru u cilj veći od života, bezvoljno fukcioniranje u neželjenu sustavu događaja... toliko su opća mjesta da njihov spoj prelazi sve žanrovske i vrijednosne odrednice. Prihvatiti se takva komada znak je osobite kazališne vizije, snage i talenta ili pak želje za eksperimentom i pomicanjem granica dramskog, unutar zadane okoline. Formalno donekle sličan primjer bio je i Insektarij Gerta Jonkea u ZKM-u, također inicijalno pohvalni projekt čija je začudnost bila previše za zagrebačku publiku.

U takvu komadu podjela je jedan od zahtjevnijih zadataka, i tu se dobrim pokazao redateljičin izbor Natalije Đ orđević i Senke Bulić, dok je Marko Torjanac tek slučajni, i u ovom slučaju ne baš razrađeni, ostatak. Naime, lik Natalije Đ orđević gradi se kroz predstavu, u nenaznačenom vremenskom tijeku, od suočenja sa skrivenom istinom do njezina zrelog prepoznavanja i konačne rezignacije. Pristajanje na besmisleni smisao naprotiv od početka iskazuju likovi Senke Bulić i Marka Torjanca, no dok prvi ostaje vjernik religije koju formira osobna gledateljska recepcija, drugi biva ubijen u času kad počne sumnjati.

Predstava o terorizmu?

Zjapeće praznine između scena asocijativno pokušava povezati video Svebora Kranjca i Tomislava Žaje, kombinirajući snimke njujorških Twinsa, koncentracijskih logora i vojnih operacija, uz neizbježne lirske pasaže, no pri tome se ipak čini suvišnim obrazloženje pušteno u javnost kako je riječ dramskom tematiziranju fenomena terorizma. Naime, domaćoj inscenaciji teksta mnogo više pomaže lokalizacija uspavankom o sićanim slavujima nego WTC, kao što bi i navodna orvelijanska poveznica prije išla prema 1984. nego prema Životinjskoj farmi, a našlo bi se tu mjesta i za Borisa Davidoviča. U režiji Saše Broz i iznimnoj scenografiji Dragutina Broza, pa i glazbi Zvonimira Duspera, jasan je estetizirajući odmak iako bi tekst podnio i sasvim drukčiju, kaotičniju obradu, na primjer smještanjem u podrumski prostor kazališta, gdje je svojedobno igran Zamah.

Čak i ako bi originalna postava s nekoliko likova više dodala jasnoći predstave, gledatelju u ušima mora ostati završetak, gdje se u opisu rata svih protiv svih zaključuje kako nema nevinih, odnosno »ako si uronjen, moraš i plivati«. No, o potonuću u zajedničku kupku, prepoznatljivog sadržaja u doslovnom i u prenesenom značenju, i naši bi prostori imali što reći, i to dosta prije rujna 2001.

Igor Ružić