Pozlaćeno crnilo

CD soundtrack: Harry Potter i kamen mudraca, John Williams

Prijatelj koji se vratio s netom završena poslijediplomskog studija skladanja filmske glazbe na USC-u (University of South California) u Los Angelesu uvjeravao me da partitura Harryja Pottera i nije nešto, jer se u glavnoj temi čuje i malo Schindlerove liste i malo teme Dartha Vadera iz Ratova zvijezda. Williams se doista ponavlja, ali meni se čini da su ti mali zaokreti u glavnoj temi više stvar manire, odnosno prevelike količine skladanog materijala kojeg Williams ima za sobom.

S druge strane, možda sam bila malo previše oduševljena činjenicom što ponovno mogu slušati CD i film s glazbom Johna Williamsa (godine prolaze, a njegovo se ime sve rjeđe čita na filmskom platnu). Ono što je mene zasmetalo u partituri Harryja Pottera jest nedostatak životnosti, uobičajene glazbene zaigranosti i doista prave pompoznosti koju je skladatelj pokazivao u svojim ranijim partiturama. Kao da je umoran i od skladanja filmske glazbe i od godina koje nosi na leđima.

No možda je zagasitost orkestralnih boja bila namjerna, jer skladatelj je i glazbu i sliku neprestano obasipao zlaćanom vilinskom prašinom u obliku zvončića, ksilofona, harfe, flaute, gudača u visokom registru i svega ostalog što zvoni u orkestru. Time je dobio pozlaćeno crnilo, što je odlično naglasilo čarobnjački doživljaj priče. Glazbeno oblikovanje Harryjeva svijeta ipak je ostalo ocrtano odozgo, ali da je skladatelj likovima prišao bliže i subjektivnije, vjerojatno bi se izgubila njihova bajkovita nestvarnost.

Stoga, zaboravimo zamjerke i analitičko cjepidlačenje. Harry Potter u svakom je slučaju uzoran primjer filmske partiture: s obzirom na način na koji predstavlja glavnu i niz sporednih tema, s obzirom na njihov razvoj, variranje i međusobno isprepletanje paralelno s razvojem filma, s obzirom na vrhunsku instrumentaciju (glavna tema mijenja boje prolazeći kroz sve važnije orkestralne dionice), s obzirom na način na koji postiže mistiku (upletanje elemenata suvremene glazbe u brojevima Invisibility Cloak, The Devils Snare and The Flying Keys, The Face of Voldemort) i stvara osjećaj starosti (u broju Harrys Wondrous World glavna tema s gudačkim unisonom asocira na prastaru glazbu; a u Diagon Alley svira kombinacija srednjovjekovne trubadurske glazbe, klasične filmske i suvremene klasične glazbe).

Konačno, John Williams još je jedan i jedini te ga je u onome što radi i dalje nemoguće zamijeniti. Spielberg i drugi redatelji (u ovom slučaju Chris Columbus) sretni su što ga imaju.

Irena Paulus