Pomiriti smjerove i osobnosti

Pomiriti smjerove i osobnosti

Miroslav Šicel, Antologija hrvatske kratke priče, Disput, Zagreb, 2001.

Prirediti antologiju koja će obuhvatiti reprezentativna djela žanra kratke priče — od prvih pojava do današnjh dana, nedvojbeno, opsežan je posao. Kompleksnost ovoga Šicelova rada, osim zbog velikog broja uvrštenih pisaca — njih stotinjak, proizlazi već iz samih obilježja žanra. Kratka priča, forma afirmirana tijekom 19. stoljeća, s jedne strane proizašla iz starije sestre novele, vrlo je elastična forma, kako po pitanju tema, koje mogu obuhvaćati gotovo sve aspekte ljudskog života i promišljanja, tako i po pitanju stila, ali i duljine same priče — pa će se i u ovom izboru one kretati od crtica do opsežnijih ostvarenja. S druge strane, nastala kao rezultat razvoja publicistike, kratka priča korijene ima i unutar feljtonistike. Zbog toga će njezina egzistencija nerijetko ovisiti o dnevnim novinama i časopisima, koji postaju glavnim izvorima te vrste građe, što za priređivača znači i velik istraživački posao.

Uspon za moderne

Kako kratka priča od vremena prvoga pojavljivanja do današnjih dana nije uvijek bila jednako tretirana i zastupljena u našoj književnsti, tako će u ovoj antologiji više prostora biti dano onim razdobljima u kojima je kratka priča bila češće prisutna, ponekad i dominantan žanr. Također, neki će pisci biti zastupljeni s više djela. Antologiju je moguće uvjetno podijeliti na nekoliko dijelova, pa će prvi dio pratiti pojavu ovog žanra unutar protorealizma i realizma, ponajprije kroz djela naših prvih feljtonista, Augusta Šenoe i Rikarda Jorgovanića, ali i pisaca poput Josipa Draženovića, Augusta Harambašića, Vjenceslava Novaka i sl. u kojima će se, nakon rodoljubnih tema prethodnog razdoblja, javiti interes za aktualnosti svakodnevice, od portretiranja zanimljivih osoba, regionalnih osobitosti, do socijalnih i političkih pitanja.

Razdoblje moderne u kratkoj priči pronaći će idealnu formu za brojna umjetnička propitivanja proizašla iz preokupacija o čovjekovoj individualnoj egzistenciji. Žanr će procvat i zamah doživjeti unutar brojnih stilova koji će se u ovom razdoblju javiti, krećući se prema artističkom ili verističkom polu, pa će prikaz te epohe biti opsežniji od prethodnog, obuhvaćajući s jedne strane radove predstavnika »simbolističko-impresionističkog kruga« (Fran Mažuranić, Janko Leskovar, A. G. Matoš, Milivoj Dežman Ivanov, Branimir Livadić i dr.) u kojima su vidljive sve važnije teme, motivi i stilski postupci koji se unutar kruga javljaju, a s druge grupaciju pisaca (Živko Bertić, Ivo Kozarac, Joza Ivakić, Josip Kosor, Franjo Horvat Kiš) u kojih tematika obuhvaća realne probleme, najčešće vezane uz neku sredinu, a stil povezuje realističke metode s modernim izrazom. Nakon uspona kratke priče u modernizmu u sljedećim će desetljećima, sve do pedesetih godina, ona biti gotovo rubna pojava, no i tu će se naći zanimljivih tekstova, pa će u tom dijelu antologije Šicel prezentirati raznolike pojave kratke priče unutar književnih smjerova poput avangarde, odnosno ekspresionizma, novog realizma, socijalno angažirane književnosti tridesetih godina, kao i prozu obojenu regionalnim koloritom (Vladan Desnica, Vjekoslav Kaleb, Ranko Marinković i sl.).

Inventura

Veći dio antologije obuhvaća prozu druge polovice dvadesetog stoljeća, koju obilježava diperzivnost u shvaćanju i realiziranju književnosti, pa bi o uvrštenim tekstovima bilo primjerenije govoriti u kontekstu pojedinačnoga pisca nego književnog smjera. Šicelov izbor nastoji pomiriti temeljne smjerove i brojne pojedinačne spisateljske osobnosti (ovim izborom njih šezdesetak), pa inventura posljednjih književnih desetljeća počinje naraštajem krugovaša, odnosno prozom u trapericama, koja kroz ludizam i ironiju razvija sprecifičan odnos spram egizstencijalnih pitanja, nakon kojih slijede više-manje pojedinačni pisci koji obilježavaju razdoblje do pojave postmoderne ili hrvatske nove proze. Od sedamdesetih do današnjih dana ponovno uz pojedince možemo izdvojiti predstavnike tzv. fantastičara te generaciju kvorumaša u kojih kratka priča ponovno dominira. Antologija završava tzv. fakovcima, čime zadržava aktualnost.

Upravo zbog širine i nemogućnosti svođenja ovog žanra na jasnoodredive koordinate te želje za sveobuhvatnošću u prikazu, temeljni kriterij izbora, prema riječima samog autora, bilo je književnopovijesno vrednovanje, nakon kojega dolaze i estetska mjerila, pa će se ovdje nalaziti ponajprije one priče koje obilježuju pisca ili epohu u kojoj se javljaju, a možda su manje umjetničke vrijednosti od nekih drugih, neuvrštenih pripovijesti. Ističući ravnopravnost između štokavskog standarda i naših narječja kao punopravnih književnih jezika Šicel u izbor uvrštava i nekoliko djela pisanih na dijalektu.

Okvir antologije čini Šicelov uvodni dio u kojemu, pored pregleda pojava kratke priče unutar hrvatske književnosti, svojevrsnog vodiča kroz glavni dio, autor kratko definira i razmatra temeljna obilježja žanra te njegov razvoj i glavne predstavnike i u okvirima svjetske književnosti, dok će kraj antologije sadržavati bilješke o piscima kojima su obuhvaćeni temeljni biografski podaci i djela, te tumač imena i rječnik. Opsežnost i velik broj uvrštenih autora, opravdan osobitostima žanra, pruža dobar pregled razvoja i tretmana kratke priče u hrvatskoj književnosti, čime će knjiga zadovoljiti i funkciju informacije širem krugu čitateljstva, ali i služiti kao polazište za ozbiljnija proučavanja književnosti.

Ljubica Anđelković