Pjevati i samo pjevati

Pjevati i samo pjevati

Igor Kuljerić, Hrvatski glagoljaški rekvijem, Nelly Manuilenko, Merita Juniku, Janez Lotrič, Josip Lešaja, Simfonijski orkestar i Zbor HRT-a, Hrvatski pjevački zbor Ivan pl. Zajc, dirigent Tonči Bilić, Cantus — HDS — HRT, 2000, 988 984 90812.

Dana 27. srpnja 1996. u zadarskoj je Crkvi sv. Krševana prvi put izveden tada Hrvatski glagoljski, poslije preimenovan u Hrvatski glagoljaški rekvijem dirigenta i skladatelja Igora Kuljerića. Devetoga srpnja iste godine u Osoru je izvedena druga misa za mrtve, Osorski rekvijem na tekstove srednjovjekovne hrvatske književnosti iz 1977. Borisa Papandopula. Puka slučajnost ili neki viši red stvari, tek, Papandopulovu i Kuljerićevu djelu treba dodati još samo Triptihon, narodni obred u slučaju smrti iz 1936. Ivana Brkanovića, pa da u tome zamišljenu slijedu ostvarenja istoga žanra i izvora nadahnuća unutar vremenskoga luka od gotovo tri četvrt stoljeća ugledamo tri stožerna vokalno-instrumentalna djela hrvatske glazbe sada već prošloga (ali još zapravo našega) stoljeća. I koliko god takav trojni portret govorio o svakome od navedenih djela u odnosu na preostala dva, visoko društvo Brkanovićeva i Papandopulova ostvarenja svjedoči ponajprije o vrijednosti onoga posljednjega, Kuljerićeva. A govoreći na promociji kompaktne ploče Hrvatski glagoljaški rekvijem 7. veljače 2001. u prostorima Hrvatskoga društva skladatelja voditeljica predstavljanja Erika Krpan govorila je o Kuljeriću i njegovu djelu upravo kao o trećem među jednakima.

Ideja o djelu nadahnutu glagoljaškom tradicijom začeta je još u doba Kuljerićeva djetinjstva. Autor će se prisjetiti kako se u prvim godinama nakon Drugoga svjetskog rata u Zadru još glagoljalo. »Stari ljudi dobro su pamtili one jedinstvene, autentične melizme. Osobno ih nisam zapamtio kao činjenicu, ni zapisao, no oni su ostali pohranjeni sve ove godine kao čisti talog podsvijesti.«

U Glagoljaškom rekvijemu, međutim, nema citata. Inicijalni duhovni poticaj i nadahnuće, formalna i dramaturška okosnica Kuljerićeva djela nisu glazbeni glagoljaški izvori, nego staroslavenski tekst koji dramaturgijom odgovara istomu latinskom predlošku. Upravo je tekst bio taj koji je u Kuljerića izazvao određene glazbene atmosfere i karaktere, probudio u njemu zapretene davne, svjesne i nesvjesne, glazbene i izvanglazbene reminiscencije, uzburkao talog njegove podsvijesti i tako pokrenuo određene glazbene naboje. A takav je pristup iz teksta do glazbe na gradbeno-glazbenoj razini rezultirao autorovom brigom oko prirodnih mogućnosti ljudskoga glasa ili, kako je zapazila sudionica izvedbe altistica Merita Juniku, tretmanom glasa u kojemu se svaki pomak čini »potpuno logičnim i prirodnim«, kao što je također odredio, zapazit će dirigent Tonči Bilić, ono što u Kuljerića prepoznajemo kao mediteranski osjećaj za čistu i brojnim preljevima obogaćenu zvučnost.

CD je realiziran kao zvučni prilog izložbi o glagoljašima i njihovoj tradiciji postavljenoj u knjižnici Sveučilišta Trinity u Dublinu. Je li izdavač pritom mislio i na činjenicu da je 2001. europska godina jezika ili nije, bilo kako bilo, Hrvatski glagoljaški rekvijem sretno se uklopio u godinu posvećenu učenju europskih jezika.

Isto bi se tako sretno uklopio i u svačiju diskografsku zbirku. A što se tiče života Glagoljaškog rekvijema izvan privatnih CD-playera, najbolji odgovor na to pitanje dao je na promociji CD-a tenor Janez Lotrič, i sam sudionik izvedbe Kuljerićeva djela: »Pjevati, pjevati i samo pjevati!«

Borko Špoljarić