Peter Jackson

Peter Jackson

Na osnovi bizarnosti ranih radova Petera Jacksona moglo bi se reći da je čovjek napola lud, da zaslužuje Vrapče više negoli Oscara: na osnovi ekranizacije Gospodara prstenova lako bi ga se moglo prozvati jednim od najnadarenijih redatelja današnjice. Moramo li ga, dakle, prozvati poluludim genijem ili je objašnjenje ponešto jednostavnije?

Rođen u malom selu na slabo napučenu Novom Zelandu, Jackson je odrastao uz 8-milimetarsku kamericu, snimajući kratke filmove koji su mu nadoknađivali sve čega u svakodnevici nije bilo: kad je ponešto odrastao, s grupom se prijatelja upustio u četverogodišnju odiseju stvaranja filma Loš ukus, završena 1987. Riječ je o neobuzdanoj groteski, nominalno posvećenoj invaziji nekakvih četvrtih bića koja žele pojesti sve stanovnike gradića. Dječačka zaigranost Jacksona ispred i iza kamere vidljiva je iz svake scene: radnja se razvija na tangentama od kojih bi se svaki profesionalac zabezeknuo, što, jasno, svakoga kultista oduševljava. Povrh toga, nepostojanje cenzure u svijesti Novozelanđana (čimbenika koji strahovito koči većinu anglofonskog svijeta) omogućilo je Jacksonu da u kućnoj radinosti pripravi kojekakve gadljive efekte i do srca se nasiti grand-guignola.

Naslade transgresije

Sljedeća dva Jacksonova filma odaju još veću sklonost nasladama transgresije. Upoznajte Feeblese springerovska je verzija Muppet Showa, posve lutkarski film pun krvi, seksa i skatologije. Za one slabijega srca tu je Braindead, film nakon kojega zombiji više nikad neće biti isti. Gadljivost je tad već do tolike mjere postala zaštitni znak Jacksonova opusa da se njegov glas pronio izvan zemlje. Ali dok su se poklonici schlocka dovijali pribaviti izlizanu VHS-kopiju barem jednoga filma iz te gadljive trilogije, Jackson je odlučio da je dovoljno dugo bio čudnovati bradaš s južne hemisfere.

Film Nebeska stvorenja iz 1994, prvi Jacksonov film koji mirne duše možete prikazati rodbini (dobro, možda ne majci), iznenadio je baš sve, od Cannesa do Oscara. Ta studija opsesivnog prijateljstva dvije novozelandske tinejdžerke može se iščitati kao autobiografski rad, studija načina na koje život u izoliranoj sredini tjera senzibilne mlade duše da stvaraju izmaštane alternativne svjetove, koji će s vremenom izroditi krvave demone. Ako je takvo tumačenje iole primjenljivo na Jacksona, onda je to zato što se on najprije riješio svojih demona, pa se potom mogao okrenuti istraživanju svjetlijih strana svoje mašte.

Proces nije bio baš jednosmjeran. Bila je tu holivudska stranputica, The Frighteners, visokobudžetni povratak na motive mračne strane malograđanštine, Jacksonova prilika da iskaže potencijal svoga pogona za vizualne efekte, WETA, koji je započeo u kuhinji, a završio kao jedan od najuglednijih studija na svijetu. Jacksonova sklonost da izričito prikaže sve što mu padne na pamet našla je idealnog sudionika u digitalnoj tehnologiji, pa makar i na račun negdašnje sklonosti neprobavljivome. Odvažniji kreativni iskorak predstavljalo je Zaboravljeno srebro, kvazidokumentarac o izmišljenom novozelandskom pioniru filma, vizualna oda filmotvorstvu koja odiše većom ljubavi prema mediju od ijednog filma o nekom stvarnom filmašu koji sam imao prilike vidjeti.

Kongenijalno djelo

I tako su se kockice složile: tri filma o invaziji groteske na svakodnevicu, tri filma (dobro, dva plus jedan) o načinima na koje joj svakodnevica može uzvratiti. Ovako gledano, čini se prilično logičnim da je za svoja sljedeća tri filma Jackson odabrao ekranizirati Gospodara prstenova, knjigu na kojoj su brojni filmaši prethodno slomili zube.

Apsolutna ljubav prema sekundarnoj stvarnosti stvorenoj unutar narativnoga djela odlika je i Jacksona i Tolkiena: ali u istoj mjeri i borba malih i svakodnevnih ljudi sa silama koje nadilaze moć njihova poimanja. Na toj tematskoj razini Jacksonov Gospodar prstenova kongenijalno je djelo, što se za rijetko koju adaptaciju književnosti može reći — novo izmaštavanje uz duboko poštovanje prema predlošku, prije negoli izravna ekranizacija.

Sljedeće tri godine, dok nastavci Gospodara prstenova budu harali kinima, filmska će javnost jesti Jacksonu iz dlana, sve mi se čini. Poslije toga, tko zna: te tri trodijelne cjeline tvore odveć ispeglanu teoretičarsku cjelinu, a da je transgresivac poput Jacksona ne bi prvom sljedećom prigodom okrenuo naglavce. Taj trenutak čekam jednako nestrpljivo koliko i Dvije kule.

Vladimir C. Sever