Na putu prema unutra

Na putu prema unutra

Vesna Biga, Uhodeći vlastiti pogled, Meandar, Zagreb, 2001.

Nemamo izraženu pojedinačnu sudbinu, sudbinu kao povijest, u pojedinačnom pjesničkom tekstu. Kao da se nijedan važniji hrvatski pjesnik ili pjesnikinja u posljednjih dvadesetak godina nije upuštao u potragu za dubljim, unutarnjim identitetom. Sva je naša poezija u većoj ili manjoj mjeri bila upućena na vanjsko, na podražaj — od dadaističkog pisma, semantičkog konkretizma, pa sve do utjecaja rocka i narativne poezije devedesetih.

Da prenesemo stvari na opću razinu: pojava decentriranog subjekta potkraj sedamdesetih svojevrsna je potraga u tom smjeru. Pjesnici decentriranog subjekta nesumnjivo putuju unutra, unutar svoje psihe, ali su također povezani s najbanalnijom stvarnošću (dadaistička komponenta), što u krajnjem hermeneutičkom smislu proizvodi šum na vezama. Sredinom osamdesetih jezični ludizam preuzima igru i stvari kreću prema općoj razini, pa pjesme postaju određeni civilizacijski odgovori. Svi su hrvatski pjesnici rješavali probleme svoje okoline, države, estetike ili svijeta. Gotovo nitko nije pokušao riješiti pokoji svoj problem. Primjeri takve vrste sporadični su i vrlo rijetki — treba ih skupljati kao mrvice. Dakle, pojedinac se uvijek nametao kao rješenje, ali nikad kao koncept. Svi znamo da je bit istine u pojedincu, ali nitko nije pokušao pokazati kakva je ona zapravo.

Stvarnost prema cjelini

Potom imamo egzistencijalizam, koji također posjeduje unutarnju dimenziju, ali koji je bespoštedno okrenut prema van. Egzistencijalizam žudi zaštiti unutarnje, ali je sudbinski upućen na vanjsko. Ukoliko od egzistencijalističkog pjesnika želimo doznati nešto više o strukturi njegove psihe i njegovoj osobnoj povijesti, moramo mu kliještima vaditi riječi, kao slabu učeniku na ispitu.

Također, tu je i fenomenološka, narativna, poezija devedesetih. Ona nije odveć koherentna, zavisi od pjesnika do pjesnika, ali taj se model uglavnom bavi onim vanjskim, fenomenologijom vanjskog. Tu je negdje i Danijel Dragojević, koji je sigurno poduzeo dosta koraka u tom smjeru, ali ipak nije otišao do kraja. Nikad nije sebi postavio put prema unutra kao cilj, uvijek je ostao fenomenolog vidljivog i sadašnjeg, a to znači slučajnog. Imamo i vrlo znakovit slučaj Lucije Stamać, koja zaista putuje tamo, ali kroz radikalnu simulaciju, u sasvim izmišljenoj situaciji. Simulacija je u ovom slučaju neka vrsta zamjene. Posljednja koprena pred ciljem.

Svi su se hrvatski pjesnici uvijek odnosili prema stvarnosti kao prema cjelini, kao nečemu sveobuhvatnome — što je pretenciozno, jer podrazumijeva i mogućnost obuhvaćanja — ali nitko nije do kraja pisao pjesme o samome sebi. To bi bio kraj apstrakcije i povratak pojedinačnoga. Trebalo bi povući granicu u vremenu, složiti karte za pasijans i krenuti prema unutra: kroz svoje doživljaje, sjećanja i misli; razviti individualnu povijest. Hrvatska poezija uopće nema razvijen i utrt put za takve eksperimente. Primjerice nemamo jednog de Nervala, Saint-John Persea, Michauxa ili Tomaža Šalamuna. Unutarnje, ta toliko puta prisutna riječ u kontekstu pjesništva nema prokrčenu stazu u nas. Uopćeno govoreći naša poezija pliva između borbe političkih metapozicija (većina narativne poezije devedesetih) i estetskih problema (osamdesete).

Tijelo i koža

Tijekom prošlog desetljeća vrlo plodna autorica Vesna Biga ide u tom, unutarnjem, smjeru. Možda se na prvi pogled čini da luta, ne zna kako treba početi. Ipak uspijeva; u svojim pjesmama rješava se postupno tijela i kože. Postavlja granicu, vremensku i tjelesnu, želi manje ili više svjesno, totalitet unutarnjeg, onog prošlog. Želi izvući sebe na papir. Upućuje pogled unatrag, jer je taj čuveni pojedinac zapravo povijest pojedinca. Ona — Vesna Biga, osoba s imenom i prezimenom — jest taj čuveni pojedinac.

Vesna Biga nadovezuje se na mrvice one struje koja postoji skrivena u djelima nastalim tijekom osamdesetih (Bagić, Mićanović, Maleš, Đ urđević, Dragojević) i ispisuje vlastitu unutarnju povijest kao povijest sjećanja, povijest rastanka i nestanka, povijest želje.

To je i put prema dubljem identitetu, potraga za krajnjim označiteljem, ponegdje koncentrirana i opsjednuta proživljenim poput Kafkinih dnevnika — sjetimo se Bigina dnevnika Autobusni ljudi. Također, da bi dospjela unutra, Biga mora proći jezikovu juhu ili drugim riječima: jezičnu salatu, povijesti pisma, povijesti modernizma i slučajnih događaja koji se vežu po sustavmu asocijacija.

Njezinu knjigu poezije treba pročitati jer nam otvara novu dimenziju naše književnosti, utire slabo krčene i zarasle staze, koje možda jednoga dana mogu uroditi novim plodovima.

Rade Jarak