Mudra zafrkancija

Jirí Menzel, Pa ne znam

Prije nekoliko mjeseci lakomisleno sam obećao da ću za kazališni časopis »Kazalište« pisati o Menzelovoj knjizi kolumni Pa ne znam. Vrijeme me je zaskočilo, sada sam u velikoj gužvi: probe ujutro i večernje probe ili predstave, padam s nogu od umora, iz redakcije časopisa telefonski me podsjećaju na obećanje i što sada? Tražim Menzelovu knjigu Pa ne znam, ne znam gdje sam je zametnuo, ne mogu je naći među knjigama, možda sam je nekomu posudio, ne sjećam se i, što da radim, posuđujem je od kolege Zadra... Čitam indiskretno na prvoj bijeloj stranici knjige Menzelovu posvetu Ivici Zadru.

Dragi

Vole!

Davej Pozor

At' TI JI ZASE

NEKDO NE UKRADNE!

AHOJ!

6. 4. 01.

J. M.

Evo, već me zarazila skeptična fraza Pa ne znam iz naslova Menzelove knjige kolumni, koja se kao sjena uvukla u sve njegove kolumne kao ironična, kromična maska ispod koje se skriva Menzelovo ozbiljno lice, koje vas svojim dvosmislenim ironično-ozbiljnim izrazom, nenasmiješenim smiješkom i sumnjivim pogledom promatra s naslovnice. Menzel kaže da je izraz Pa ne znam, koji je posudio iz knjige Hram i tvrđava mudroga gospodina Pavela Eisnera, tipično češki.

»Taj je izraz specifično češki modus dubitandi. Dubito ergo sum. Sumnjam u svekolike vrijednosti i i stine — dakle jesam i živim. To je u biti Descartesova filozofija spoznaje i sumnje na češki način — metodične skepse (de omnis dubitandum, u sve valja sumnjati), protiv nepovredivih istina. To je i životna mudrost naroda koji je proživio teške kušnje, pa ima iskustva. Životni optimizam tempiran skepsom...«, citira Jiűí Menzel mudroga gospodina Eisnera. S češkim i Menzelovim modusom metodične skepse povezuju nas mnoge civilizacijske i kulturalne veze. (Živjeli smo, odnosno naši djedovi, u istoj Austro-Ugarskoj državi — talionici naroda, proživjeli smo i mi teške i još teže kušnje, i ove najnovije, s tom razlikom što su naše skepse ispisane krvavim nožem kao uskličnikom! Povezuju nas i kazališne veze, odnosno komičarske.

Hrvatsko narodno kazalište svojedobno je uvezlo na svoju pozornicu češke glumce komičare: Antona Vaclava i Arnošta Grunda, koji su bili uzorom komike, pa ne znam, nije ni slučajno, vjerojatno, što je i najnoviji predstavnik češkoga kazališta i zakleti redatelj komedije i glumac Jiűí Menzel postao čest redatelj u hrvatskom kazalištu (Hamlet na Ljetnim igrama u Dubrovniku prije dvadeset godina, Nemoćnik u pameti prije tri sezone, Tri u drugom, Mandragola u Teatru ITD, Buba u uhu u Komediji). Jiűíju su glumci pohrvatili i ime u Jura. Nije slučajno što je sa češkoga jezika prevedena njegova knjiga kolumni u prijevodu pohrvaćene Čehinje Dagmar Ruljančić i ugledala svjetlo dana u Glumišnoj knjižici Prolog, ilustrirana fotografijama Menzela na pokusima predstava u Zagrebu, prizorima njegovih režija ili s pojedinim svojim suradnicima i kazališnim ansamblom. I predstavljanje njegove knjige Pa ne znam dogodilo se u Komediji uz nazočnost brojne publike i živoj i duhovitoj interpretaciji Komedijinih glumaca, u prisnoj, gotovo familijarnoj atmosferi, improviziranim čitanjima ulomaka Menzelovih kolumni. Humor i jednostavnost fraze pretočili su se u govor, u glumačku riječ, kao da su Menzelove kolumne pisane da bi bile izgovorene, kao da su namijenjene čitatelju, prenamijenjene slušatelju.

Lakoća komunikativnosti Menzelovih kolumni bez teškoće prelazi granice spcifično češkog modusa skepse u općeprihvaćene istine nakon proživljena iskustva, njihov je humor i u nas prepoznatljiv, teme o kojima piše u svojim kolumnama: o kazalištu, filmu, filmskim festivalima, nasilju koje suvremeni mediji agresivno aserviraju gledateljima i slušateljima i njihovoj »bešćutnoj percepiji na kojoj nam može zavidjeti koreanski krvnik«, o svijetu »koji organiziraju impotentni i upravljaju njime starci«, o »trenutcima kada se čovjek ponaša kao budala«, o lošim vijestima, zaraznoj ravnodušnosti i nesposobnosti emocija, kinematografiji koja je postala »krvoločna baba«, o tome kako danas na igralištu nećemo vidjeti kako igraju Nijemci protiv Engleza ili Česi protiv Austrijanaca, nego Adidas protiv Adidasa, o smijehu koji zauvijek ostaje u našem srcu, ćuškanju s ljubavlju (a »Nitkove je nužno zastrašiti i potjerati. Inače nas očekuje to da će u strahu živjeti pristojni ljudi«), o korisnoj uputi i Istini koju je učitelj vožnje gospodin Musil dao gospodinu Menzelu: »Gospodine Menzel, nemojte nikada zaboraviti da na cesti može susresti još veću budalu od sebe samoga«, što je Menzel komentirao: »To je velika i korisna mudrost. Sjedajući za upravljač, često mislim na nju. Tek s godinama spoznao sam da ta istina ima još i dublji smisao i da vrijedi i obrnuto: veća budala mogu biti i ja. I ne mora to biti samo na cesti.«

Sve te teme o toleranciji, nasilju, gluposti, o jednostavnoj mudrosti, pogubnoj zarazi što je televizija krvoločno i kičasto i zabavno epidemijski širi svijetom zaglupljujući svoje inficirane ovisnike, pa i one najbanalnije teme o pušenju, cigareti u gubici, trovateljima zraka, jer »pušenje je jednako nepristojno kao kopanje nosa u društvu«, uz nadu da će i Menzelov dragi predsjednik Havel — »naš dragi Predsjednik Države jednoga dana ugasiti svoju posljednju cigaretu kako bi nam dugo ostao zdrav i kako bi pružio dobar primjer školskoj mladeži«. Ili kolumna o dječjim igračkama, plastificiranim lutkama poput Barbike stvorene prema »istom predlošku vitkih manekenki ili, ako hoćete, zečica iz Playboya«.

Menzel, kao pravi znalac holki i holkoljubac, poručuje čitateljima, osobito čitateljicama: »Vjerujte iskusnome: izravan pogled u oči probudit će muško zanimanje prije nego prava veličina guzice« — sve te teme njegovih kolumni što ih Menzel plastično, jednostavno i duhovito obrađuje u prvom licu (Platon, prvi estetičar rekao bi: jednostavno pripovijedanje na svoja usta, bez pretvaranja, ne skrivajući se iza fiktivnih lica), u žurnalističko-feljtonskom književnom žanru koji oscilira između zabave, šale, pouke, komentara, razonode umočene u češki i mencelovski humor, pod utjecajem humora iz Čapekovih kolumni — dakle sve te češke teme i naše su teme, prepoznatljive i u našoj životnoj svakodnevici. I u našoj kazališnoj i filmskoj praksi, domaćim i internacionalnim filmskim festivalima, preozbiljnom licu lažne avangardnosti izazivajući osmijeh i tugu. Prepoznatljiva je i Menzelova humoristička ironija i autorionija. Menzel ne štedi nimalo ni sebe sama, smijući se i na svoj račun i na račun svojih kolumni: »Nije mi toliko problem to što moram napisati onih nekoliko redaka, samo ne uvijek zgromljuje svijest o tome da ću to morati čitati i, što je još gore, da će to možda čitati i netko drugi.«

Prema tome nije nikakvo čudo što je brojna publika na predstavljanju njegove knjige Pa ne znam u Kazalištu Komedija, slušajući Komedijine glumce kako sočno interpretiraju Menzelove zafrkantske rečenice, one večeri 6. travnja 2001. uživala i pri tome se od srca smijala, dok je Menzelovovlice bilo ozbiljno, s jedva primjetljivim osmijehom, kao lice glumca koji zna da se glumac ne smije smijati sam sebi na sceni, nego poznavajući tajne smijeha i smiješnosti mora biti ozbiljan da bi mu se publika smijala.

Menzelova je deviza: publika nakon kazališne ili kinopredstave mora otići svojim domovima razdragana, s osmijehom na licu nakon zabavne predstave. Zato u svojoj kolumni o temi Što želite poručiti vašim filmom? govori o svome filmskom uzoru, simbolu francuskoga filma, Renéu Claireu, koji je prije projekcije svoga filma Šutnja koja zlata vrijedi u uvodnom govoru elitnim gledateljima rekao: »Gospodo, očekujete li od ovog filma nekakvu poruku, nećete je dočekati. Bio je snimljen samo zato da vas zabavi. Žao mi je, ali ne mogu obećati ništa više od zabave.« Menzel je pisao kolumne s namjerom da zabavi čitatelja — i da usput osluhne autorovu tempiranu skepsu, češku, univerzalnu i mencelovsku, začinjenu i poentiranu autorovom humorističkom nadom... Životno, filmsko i kazališno iskustvo ukoričeno u knjizi mudre zafrkancije!