Mislim latinski, pišem hrvatski!?

Mislim latinski, pišem hrvatski!?

Tekući u hrvatskoj kulturi paralelno s hrvatskim jezikom, latinski nije gušio hrvatski jezik, on ga je oplemenjivao, bogatio, utjecao na stalnu težnju za purizmom, urástao u njegovo tkivo. I jezični purizam u Hrvata nije ni pretežno ni prvotno potekao od Čeha, kako se voli isticati, nego mu je glavno korijenje u Rimu, u latinskom jeziku. Latinski je glavni izvor svakoj purističkoj težnji u Hrvata

Mogao bi naslov i ovako glasiti: Zašto (danas) govorimo o vezama latinskoga i hrvatskog jezika?, ili: Veze latinske i hrvatske kulture, ili: Odnos hrvatskoga jezika i kulture prema latinskom. Ima smisla spominjati izraz kultura, jer se jezik, posebice latinski, nikako ne može izdvajati iz kompleksa latinske, dakle rimske, kulture u cjelini, pa ni onda kada su se nekolika latinska stoljeća u Europi bila vremenski veoma udaljila od antike.

Kad kažem rimska kultura, jasno je da pomišljam i na bogatu i mnogovrsnu povezanost rimske kulture s grčkom.

Sintagma latinska kultura može značiti dvoje: prvo, kulturu, tj. osobitosti, važnost, vrijednost, njegovanje latinskog jezika; drugo, cjelokupnost nastanka i života latinskog jezika u okviru kulture Rima, gdje se dakle latinska kultura može identificirati s rimskom kulturom. Stoga dakle i utjecaj latinskog jezika na hrvatski nosi u sebi i utjecaj cjelokupnosti rimske kulture na hrvatsku (kao i mnoge druge, na koje je utjecao). Rimska kultura s jezikom u kompleksnosti seže od mitologije do vojne terminologije i političkih institucija, od poetičke maštovitosti, topike i tematike do filozofije i pravnih zasada.

Latinski jezik ima svoju intelektualnu i emocionalnu sadržajnost. Upravo natopljen raznovrsnošću tema i izražajnih mogućnosti, latinski je u živoj sukladnosti sadržajnih i jezičnih vrjednota zračio na druge jezike i kulture. Latinski je jezik najdublje i najdjelotvornije od svih svjetskih jezika utjecao na druge jezike, više i od grčkoga, koji u Europi poslije antike, osobito u Zapadnoj Europi, nije ni po intenzitetu ni po trajanju imao takav izravan utjecaj.

Na pitanje, koliko je opravdano govoriti o vezama latinskoga i hrvatskoga jezika, odgovor može biti dvojak. Ili je potvrdan, s čime se slažem svim srcem i dušom, jer je utjecaj latinskoga jezika, više od ijednoga drugoga, na hrvatski i vrlo star i obilan i veoma važan, čak je među svim slavenskim jezicima latinski baš u hrvatskome utjecajem najplodniji i najizrazitiji. Ili je odgovor na pitanje, bez obzira dodajemo li mu ili ne dodajemo uz naslov prilog danas, niječan ili bar veoma suzdržan, posebice kad se misli i na njemački i talijanski jezik, s kojima je hrvatski također kroz stoljeća bio u plodnim dodirima.

Ne bi li pripadao ovamo, i to kao potvrdan primjer, citat iz Frana Kurelca!? U nastupnom, naime, predavanju »Kakvu je biti slovu« u đakovačkom sjemeništu (1862), na kraju 1. poglavlja, pita se Kurelac, zašto je utjecaj Rimljana i Grka i danas živ, pa odgovara: »S toga, što im je knjiga zrnatica bila!« Krasna i govorljiva metafora: knjiga zrnatica!

Ali udio latinskoga u hrvatskom jeziku nikako nije isti kao udio njemačkoga, talijanskoga ili češkoga (ili kojega drugog jezika): latinski je po utjecaju ne samo drukčiji i specifičniji nego i kudikamo obilniji i višestruko važniji. Od svih je slavenskih jezika hrvatski jezik najlatinskiji, a to znači — kao i cijela hrvatska kultura — presudno europski.

Veza, dakle, hrvatskoga s latinskim jezikom. Zašto?

Razlozi su unutarnji, koji se tiču same konstitucije i osobitosti i vrijednosti latinskog jezika, i vanjski, nastali iz okolnosti hrvatskih prilika u kojima je latinski jezik živio i djelovao u nas.

Razvijeni latinski jezik opstoji punih 2400 godina, šireći se, pogotovu od kraja stare i početka nove ere, izvan Apeninskog poluotoka na velik dio Europe, sjeverne Afrike, Male Azije, postajući europskim, dakle svjetskim jezikom.

Posebice već od Ciceronova i Cezarova, Vergilijeva i Horacijeva doba (tj. od sredine i prema kraju 1. st. prije Krista) latinski se jezik konstituirao kao leksički pročišćen i normiran, sintaktički odmjeren i klasično uobličen, stilski istančan književni izraz. Te su njegove osobine nakon kasne antike i srednjega vijeka u svoj snazi buknule za ranog humanizma i prelijevale se latinskim tekstovima, a i posredno tekstovima na narodnim jezicima. Latinski je temeljito, sve do danas, utjecao na sve moderne jezike, pa tako i na hrvatski, kontinuiranim održavanjem svijesti o prednosti čvrsto normiranog, standardnog latinskog jezika pred dijalektima i pred pučkim svakodnevnim.

Latinski pretočen u narodne jezike

Vuče latinski jezik korijene iz antike, ali ne samo jezik nego s njim i u njemu — motivika i tematika, stilski postupci i književni rodovi i pjesničke i metričke forme, višeznačno utjecajne korespondencije duhovne koje zrače iz jezika i prelijevaju se u njemu.

Da bi se mogao barem naslutiti raspon misaoni, poetički i tematski u svjetskom latinističkom stvaranju, navodim desetak imena novijih stoljeća od kasnog srednjeg vijeka do naših dana: Toma Akvinski, Petrarca, Poliziano, Thomas More (Morus), Erazmo Rotterdamski, Scaliger, Janus Secundus, Spinoza, Descartes, Newton, Pascoli, J. Eberle, C. Eichenseer, J. IJsewijn.

Sintaktički i stilski utjecaj latinskoga jezika očitovao se, na primjer, u veličini i sastavu rečenica, u položaju glagola i atributa u rečenici, u načinu izbora i tvorbe riječi, u ritmu rečenice, da i ne govorimo o metričkoj i ritmičkoj strukturi stihova, kao i o bogatim tematskim rasponima, kako u prozi tako i u pjesništvu; zatim u klasično pročišćenoj dikciji, zgusnutoj i nabijenoj smislom, te u rečeničnoj periodizaciji u poeziji, promišljeno provedenoj u skladu sa stihom i strofom. Također je očigledan utjecaj latinskoga na moderne jezike u tananom razlikovanju slojeva pjesničkog i proznog stila, koliko u pojedinačnim, strogo diferenciranim motivskim rasponima, toliko i u njihovu međusobnom prožimanju. Stoga su se stotine ne samo pojedinačnih riječi nego i sintagmatskih izričaja pretočile u narodne jezike. Bilo preko gimnazija (svjetovnih i crkvenih), sveučilišta i znanosti (i terminologije od medicinske i veterinarske do teološke, filozofske, pravne i dr.) ili posredovanjem katoličke crkve (u liturgiji i teologiji) latinski je jezik — zbog visoke razvijenosti leksika i gipke sintakse — neprestano istican kao model, klasični i vrhunski uzor i mjera jezične teorije i prakse, te je stvarana povoljna klima za upotrebu pisanoga i razgovornoga latinskog. Širenje crkvenih redova (benediktinaca, pavlina, franjevaca, dominikanaca, isusovaca i dr.) pogodovalo je razvoju prebogatih samostanskih knjižnica i osnivanju samostanskih i sjemenišnih gimnazija s latinskim kao nastavnim jezikom.

Sažimljući duboke unutarnje razloge i kulturne okolnosti, koji su latinskom jeziku omogućili prodoran i svjetski relevantan utjecaj na mnoge kulture, tako i na hrvatsku, valja odmah reći da dodiri latinskog jezika s hrvatskom kulturom nisu bili ni slučajni, ni površni, ni samo povremeni.

Koliko se tiče izravnog utjecaja latinskoga na hrvatske pisce hrvatskog izraza, posegnimo za pojedinačnim primjerom, jednim od najstarijih: Saro Crijević tvrdi (1740-43) za Šiška Menčetića da, videći kako su ilirski pjesnici vrlo nevješti i nedotjerani, »Latinorum poetarum lectioni totum se tradidit« (sav se predao lektiri latinskih pjesnika). Ili je iz 19. stoljeća spomena vrijedna skupina nekoliko pisaca, npr. Kurelac, Strossmayer, Starčević, Veber Tkalčević, Mažuranić, Šenoa, u kojih je sklop i intonacija rečenice ciceronska. Mislim da se utjecaj nekih od njih može zapaziti u hrvatskom stilu i danas.

Putem latinskih književnosti, posredovanjem latinskog jezika, stoljeća su u Europi (i u Hrvata, dakako) živjele, čak su bile i poticane ove, npr., ideje i ovi motivi: slobodarstvo i rodoljublje, vjerski osjećaji, temeljna etička načela, solidarnost, humanost, mediteranstvo.

Bogatstvu tih latinsko-hrvatskih veza pridonijelo je u prvom redu ovih nekoliko činjenica:

1) tisuće latinskih natpisa, nadgrobnih i svjetovnih, dočekalo je Hrvate kad su se doselili u današnje krajeve, negdašnje Rimsko carstvo (Dalmacija, Ilirik); 2) latinski je bio službeni i diplomatski jezik na dvorovima hrvatskih kneževa i kraljeva u 10. i 11. stoljeću; 3) službeni je jezik Hrvatskog sabora sve do godine 1847. bio latinski; 4) svi najvažniji dokumenti hrvatske pravne i političke povijesti jesu na latinskom jeziku; 5) i na Jugu i na Sjeveru hrvatskom opstojale su samostanske, sjemenišne i svjetovne gimnazije i mnoge crkvene i javne knjižnice — u svima njima obilna, počesto isključiva nazočnost latinskoga jezika govornoga i pisanoga.

Vijek je trajanja latinskoga jezika u hrvatskom javnom životu oko 1100 neprekinutih godina, od 9. do 19. stoljeća: od škola, sveučilišta i stručne terminologije do politike i knjižnica, od jezika u knjigama i administraciji do govornica, privatnih društava i korespondencije. Napomenimo da su i vođe hrvatskoga ilirskog preporoda, žarki zatočnici hrvatskoga jezika, svi bili izvrsni znalci i aktivni govornici latinskog jezika. Nije izlišno posebice naglasiti, koliko se ta činjenica plodno odrazila u njihovu poimanju konstitucije i hrvatskoga jezika, njegove aktualne opstojnosti, njegove prošlosti i posebice njegove budućnosti. A na njihove političke i nacionalne i povijesne nazore značajan je utjecaj imala lektira iz hrvatskih latinista historiografa (Lučić-Lucius, Vitezović, Katančić, zagrebački latinski kalendari, Derkos).

Za govorni, razgovorni jezik latinski valja reći da u svim tim stoljećima nema hrvatskoga kraja, nema kulturnije sredine (među svećenstvom, filolozima, pravnicima, političarima, liječnicima), u kojoj se nije latinski razgovaralo, u međusobnoj i u međunarodnoj komunikaciji. I u Rimu i u cjelokupnom europskom latinitetu, poznato je, vrlo je plodno bilo govorništvo, praktično i objavljeno u knjigama, crkveno i svjetovno. Za neke hrvatske govornike znam, za druge pretpostavljam, da ih je ta govornička latinska fraza obilato nadahnula, to više što su, govoreći, i mislili — latinski!

Što tek reći o bogatoj i visoko značajnoj književnosti na latinskom jeziku u Hrvata, koja je kontinuirano rasla kroz srednji vijek te u punoj razvijenosti tema, književnih rodova i vrsta osobito od 15. do 19. stoljeća?! Među stotinama pisaca hrvatskog latinizma podsjećam na samo nekoliko njih iz različitih stoljeća: Česmički, Marulić, A. i F. Vrančić, M. Vlačić, Petrić, Đ urđević, Vitezović, Dominis, Bošković, Kunić, Džamanjić, Katančić, Rastić.

Njihov je latinski jezik u prosjeku vrlo dobre izražajnosti, a djela su im nerijetko vrlo visoke estetske razine. Opstojanje te latinističke književnosti nužno se moralo reflektirati i na konstituciju hrvatskog jezika, u onim metričkim, sintaktičkim i stilskim relacijama o kojima smo govorili, ali i u svijesti o višestoljetnoj književnoj koegzistentnosti i komplementarnosti hrvatskoga i latinskoga izraza, kako u uže književnim (proznim i pjesničkim), tako i u širim (pravničkim, filozofskim, teološkim, prirodoznanstvenim) razmjerima.

Dvojezični stvaraoci

Ne valja zaboraviti ni znatan broj dvojezičnih stvaralaca, na latinskom i na hrvatskom, među kojima su, npr., Marulić, Vitezović, Đ urđević, F. Lastrić, Ferić, Katančić, Hidža, Bruerević. U njih je očigledno utjecaj latinskoga na hrvatski bio izrazit, pogotovu u skupinama tema istovrsnih ili bliskih u djelima jednog i drugog izraza. U toj točki, među ostalim, spajaju se one dvije razine, tematska i jezična, u jedinstvenom sklopu međuzavisnosti, tj. u neprestanoj i djelotvornoj uzajamnosti i hrvatskoga i latinskoga izražavanja u našoj književnosti.

Dvadesetak, tridesetak hrvatskih pisaca latinskog izraza izdižu se nad sve ostale cjelokupnošću i razvijenošću opusa i tančinama izraza latinskog, dosežući razinu europsku, dakle svjetsku. Uz većinu naprijed spominjanih (posebice Marulića, F. Vrančića, Vlačića, Petrića, Boškovića, Kunića) takvi su, npr., još i ovi: Herman Dalmatin, Ivan Vitez od Sredne, Dragišić, I. Stojković, Getaldić.

Međunarodni rang jezični i književni njihov u tijesnoj je vezi s ugledom i utjecajem, što su ga imali na strance, bilo živeći samo u Hrvatskoj ili boraveći, povremeno i kraće ili po više desetljeća u Padovi i Bologni, Rimu, Parizu, Krakovu, Amsterdamu... Taj ugled njihov govori o tome da Hrvati nisu samo primali kulturne utjecaje nego su i davali obilato i kvalitetno. Hrvati su, po latinistima posebice, i dionici i sutvorci europske kulture.

Za ocjenu osobitosti i vrijednosti književnosti latinskog izraza u Hrvata nije malo važno — ovdje uvijek mislim i na reflekse latinskoga u hrvatskom jeziku — i pitanje o njezinu nadnacionalnom (internacionalnom) i nacionalnom karakteru. A jer joj je sredstvo izraza latinski jezik i njegova europska rasprostranjenost, očekivali bismo isključivu ili apsolutno pretežitu internacionalnost te književnosti (tematsku, estetsku, psihološku...) — od metaforike mitološke te antičke političke i povijesne tematike do općih tema političkih, društvenih i vjerskih moderne Europe (kad se naime latinski otrgnuo od svake veze društvene, političke i vjerske antičke, tj. od konkretnih vladara, države, pa i naroda rimskoga). Latinska književnost, pa i hrvatska, doista često i jest takva — puna općih tema, starih i najnovijih, tema već od antike zajedničkih cijeloj Europi, pri čemu je latinski jezik ona čvrsta konstanta koja osigurava i zajedništvo i ujedno nadnacionalni ton.

Takve raspone motiva, poetičkih zakonitosti, zastupljenih književnih vrsta i metričkih obrazaca pratimo i u hrvatskom latinizmu.

Ali cjeloviti tijek hrvatske književnosti bjelodano potvrđuje da se u okviru djela hrvatskih latinista u tijeku stoljeća ogledaju i sve bitne narodne, hrvatske teme. To je nacionalni, narodnosni vid hrvatske latinističke književnosti (kakav nalazimo i u drugih, osobito malih naroda). Nema gotovo latinskog pisca hrvatskoga u kojega se dah rodne grude ne bi ostvarivao u bojama zavičajnih refleksija ili se širio do prodornih vizija pankroatizma ili panslavizma. Odlučna riječ hrvatskog latinista prati zbivanja u hrvatskoj povijesti, gorčina borbe za samoodržanje narodno, gospodarsko i kulturno prožimlje stranice naših pisaca latinista jednako kao i intima ljubavne lirike, oštrica satire ili istančana dikcija govorničke i historiografske proze. U nekim razdobljima, osobito u 17. i 18. stoljeću, upravo iz tekstova hrvatskih latinista možemo razabrati, kako se prelamaju neka za hrvatski narod bitna pitanja nacionalno-politička, jezična i estetska.

Utjecaj rimske književnosti

Nije stoga nikakvo čudo što su i tim putem u hrvatski jezik upravo navirale stotine latinskih riječi, posuđenica iz latinskoga (npr. u političkoj, gramatičkoj, estetskoj terminologiji), i to ili podrijetlom izravno iz antičkoga latinskoga ili iz srednjovjekovnoga i novijega (svjetovnog ili crkvenoga, u prvom redu katoličkoga). Čitavi su se sklopovi misli, od jednostavnih izričaja do većih rečeničnih cjelina, pretakali kroz stoljeća iz latinskoga u hrvatsko jezično tkivo, ostavši i do dana današnjega, nataloženi u svijesti Hrvata, njegovom stalnom baštinom.

Nije li nadasve karakteristično da nakon smrti F. Kurelca (1874) Veber Tkalčević u »Vjekopisu« njegovu hvali Kurelčevu narodnu stilistiku, i to kako se nije žacao napustiti jednostavnost prostonarodnoga stila, kojemu »pretjerano dvore mnogi naši pisci«, nego je — ovo je za nas važno! — »uznesav se na krilih uglađenije sveeuropske i dubrovačke stilistike, poletio u više joj krugove, u kojih svakako treba da se učena knjiga kreće« (kurziv moj, V. V.). Sveeuropsku i dubrovačku stilistiku ja prevodim — latinska stilistika, ili: latinsko-talijanska, a to opet znači zapravo — latinska. (Usput dodajem: Kurelac je prevodio Tacita, a Veber Tkalčević Ciceronove govore!)

Dvojezičnost latinska i hrvatska u stvaranju mnogih naših pisaca samo je produbljivala taj proces pretakanja misaonog i izražajnog iz latinskoga u hrvatski, kako unutar opusa pojedinca autora, tako i u utjecaju njegovu na suvremenike ili vremenski dalji okoliš jezični hrvatski. To međusobno prožimanje književnosti latinskoga i hrvatskoga izraza trajalo je stoljeća u Hrvata i ostalo činjenicom od izrazita jezičnog i estetskog značenja, ali i kulturnog u cjelini. Važnu su ulogu u tom kontekstu odigrale i latinski napisane gramatike (prva od B. Kašića 1604), rječnici (npr. F. Vrančića, Belostenca, Jambrešića, Stullija i dr.).

I neka mi je slobodno dotaknuti još pitanje o nadnacionalnom (internacionalnom) i nacionalnom vidu i odnosu njihovu naspram univerzalnoga. Ako naime s latinskom književnošću povezujemo pojam internacionalnoga (i nadnacionalnoga), znači li to da su i vrjednote, nastale u toj književnosti i latinskom jeziku, univerzalne vrjednote? Ili su one vrjednote u hrvatskoj književnosti hrvatskog izraza ili u hrvatskom latinizmu nacionalnoga (narodnosnog) duha samo vrjednote usko nacionalne, regionalne ili lokalne?

Univerzalizam latinski, dakle rimski, nije samo jezični nego i kulturni, a zračio je od antike do danas u kolopletu jezičnom i općekulturnom, i psihološkom, i filozofskom, preko i iznad narodnih jezika i književnosti, prožimljući sve nacionalne kulture, osobito zapadnoeuropske i srednjoeuropske, među njima i hrvatsku, bogatstvom i istančanošću svojih motiva i klasičnom razvedenošću svoje jezične konstitucije. Književnost hrvatskog izraza dijeli s latinizmom značajan dio univerzalnih motiva, kao što i latinizam s književnošću hrvatskog izraza dijeli značajan dio narodnosnih tema.

Jasno je da latinska književnost s tematikom internacionalnom, tj. s tematskim naslijeđem iz antike ili suvremenom tematikom tako koncipiranom, sadržava zbog latinskog jezika i cijeloga njegova kolopleta (jezičnog i kulturnog, psihološkog i filozofskog i vjerskoga) mnogo univerzalnih vrjednota. Ali i latinska književnost narodnosnog vida (kao i hrvatska književnost hrvatskog izraza), kad ima tematiku specifično nacionalnu pa i lokalnu (od političke do povijesne, od ljubavne do vjerske), također često nosi u sebi univerzalne vrjednote, dakako ako su ostvarene na doličnoj razini estetskoj, jezičnoj i misaonoj.

Nadam se da su iz prethodnih redaka i stranica očigledni neki zaključci, koje ću sada pokušati sažeti.

Od samih je svojih početaka hrvatska književnost hrvatskog izraza bila pod snažnim utjecajem rimske književnosti, dakle i latinskog jezika. Isto to, očigledno, i u izravnoj povezanosti vrijedi za hrvatsku književnost latinskog izraza, u kojoj se plodno odrazio sav stilski repertoar rimski. Usporedno su se razvijale i međusobno se isprepletale književnosti hrvatskog i latinskog izraza. Koegzistentne su bile i komplementarne napose književnost hrvatskog izraza i latinizam nacionalnog vida. Tu međuzavisnost hrvatsko-latinsku također ubrajam u mediteranizam, mediteransku konstantu u književnoj kulturi hrvatskoj.

Hrvatski i latinski bili su sve do sredine 19. stoljeća dva ravnopravna književna jezika. Hrvatski latinizam nije samo specifična pojava jezična, misaona i čuvstvena, nego i konstitutivni dio hrvatske književnosti i hrvatske kulture u cjelini. Latinski najprije prethodi, zatim stoljeća prati stvaranje na hrvatskom jeziku.

Tekući u hrvatskoj kulturi paralelno s hrvatskim jezikom, latinski nije gušio hrvatski jezik, on ga je oplemenjivao, bogatio, utjecao na stalnu težnju za purizmom, urástao u njegovo tkivo. I jezični purizam u Hrvata nije ni pretežno ni prvotno potekao od Čeha, kako se voli isticati, nego mu je glavno korijenje u Rimu, u latinskom jeziku. Latinski je glavni izvor svakoj purističkoj težnji u Hrvata.

Manjkaju nam još uvijek specijalne i sintetičke studije s tog područja latinsko-hrvatskih odnosa, ali iz onoga što već sada možemo zaključiti vidljivo je: 1) kroz stoljeća traje utjecaj latinskoga jezika (što iz Rima, što iz svjetskoga ili hrvatskog latinizma) na hrvatsku književnost i hrvatski jezik; 2) taj utjecaj latinskoga jezika opstoji i u govornom jeziku, bio je osjetljiv te živi i danas: hrvatski je plodno natopljen ne samo izričitim i brojnim leksičkim latinizmima nego i sintaktičkim pojedinostima biranijeg jezika, ritmom rečenica itd. iz latinskoga poteklim. Uz latinizme rekli bismo: nisu svi europeizmi u Hrvata latinizmi, ali svi latinizmi hrvatski sigurno jesu europeizmi.

Spominjući biraniji jezik, mislim na eleganciju pisanoga i govorničkoga stila hrvatskoga. (Ciceron je zove sermonis elegantia.) Mi smo prečesto spremni taj odnjegovani, elegantni stil povezivati samo s francuskim utjecajem. A njegovi su pravi korijeni u — latinskome. Doduše, dobro poznavanje latinskoga ne rađa uvijek stilskom elegancijom, ali svaka stilska elegancija u hrvatskom ima uvijek i korijena u latinskom. I usudit ću se reći: istančano biranoga hrvatskog jezika, jučer i danas, ne bi bilo, da nije bilo latinskoga.

Latinski jezik i latinizam jest pojava sveeuropska, višestoljetna i kontinuirana, koja nadilazi i političke, i nacionalne, i vjerske granice. Današnja europska kultura, osobito zapadnoeuropska i srednjoeuropska, jest latinska kultura.

Izražajnost latinska, u punini svojoj, duboko se odrazila i u hrvatskom jezičnom izrazu, u cjelokupnom kulturnom ozračju hrvatskom. To je jezična, kulturnopovijesna i estetska činjenica prvoga stupnja.

Stoga ima smisla razmišljati i danas o jezičnim vezama latinsko-hrvatskim.

Vladimir Vratović